Imam jednu tetku koja je čudo od trapavosti. Jednom je stavila hoklicu na hoklicu i popela se da dohvati nešto sa plakara, pa se živa iznenadila što je pala i načisto se nagrdila. Ništa manje nije bila u čudu kad se skrmbesala niz zaleđene stepenice i polomila koščice po licu. Mesecima je izgledala kao bokser posle dobrih batina. Pre neki dan je vidim, sredila se za grad, stavila i fensi beretkicu i gaca po snegu i ledu...ode da iskoristi popust u apoteci! Uhvatim da je ribam - Pobogu, ženo, gde si pošla? Pa zar za deset dinara manje da izlomiš kuk i više ne ustaneš? Nije me ni udostojila odgovora...popust je popust!
Uostalom, ko sam ja joj držim predavanja? U subotu se zaputim sa rođacima na seosko groblje, tetki četrdeset dana. Groblje neutabano i, kao i obično, na nekom brdu. Vidim gospođu Stanislavu kako se jedva probija kroz sneg, pa joj ponudim ruku, da se pridrži. Ne treba, mila, lakše mi je da zabodem štiklu...Ma uhvatite se slobod.....baaam! Izmakoše mi se noge i ja sa sve cvećem i svećama, zabih nos u sneg. Mislim, ništa mi nije, ali mogla sam da polomim i gospođa Stanislavu! Onda krenemo svi da se smejemo kao pomahnitali...Milkina unuka uhvatila zeca, to će da se prepričava po selu:)
E, bre, nisam pala pet puta u životu, vaspitali me da se pazim, do kukavičluka. Poslednji put mi se noge tako izmakle pre šest godina, na klizanju. Toliko je zvuk krckanja kostiju bio jak, da mi je prišla neka četvorogodišnjakinja i zabrinuto upitala - Teto, da li vam je potrebna pomoć? Kroz smeh i suze sam zavrtela glavom, ali sledećih sedam dana sam mogla da sednem samo sa strane.
I sad da se tako izbrukam pred živima i mrtvima, tz,tz,tz...
Nema ova priča srećan kraj, odmah da vam kažem. Juče se vraćam sa posla, više klizim nego što hodam i na poslednjoj prepreci - stepenice ka autobusu - samo izgubih tlo pod nogama. Uvežbanim pokretima nindže dočekah se na ruke, ali se prsti na levoj nozi nešto mnogo čudno iskriviše. Da li je moguće da se skroz izvrnu naopačke, a ne polome? Ovoga puta nije bilo ljubazne dece da mi pomognu, prsti se sami vratiše u normalan položaj, na brzinu postavih dijagnozu - nije ti ništa! Otresoh jaknicu i veselo othramah kući!
Sad se k'o prebijeno kuče vukljam po stanu i čitam Valjarevićev Dnevnik druge zime...Mislim stvarno...kako se neke knjige nacrtaju! U toj knjizi autor se oporavlja od nekog neurološkog poremećaja izazvanog dugogodišnjim pijančenjem, a posledica je privremena paraliza nogu i bolovi. Dakle, Valjarević se ponovo šeta Beogradom, uz pomoć štapa... beleži šta vidi, sumira neke račune i bistri sećanja na bolnicu i prošle dogadjaje. Jedna od onih divnih knjiga ni o čemu i o SVEMU! Pa muzičke reference i spisak knjiga koje su mu spašavale život godinama...Valjareviću, brate! Jedino što ja nikad nisam bila alkos, ali vreme je i da ova tvoja knjiga nekom spasi život.
Npr. meni.
(Jer ako smo pali, padu smo bili skloni:)
Sad ide
Veler i odlomak...
Tačno u 13:50 zvoni telefon i prijateljica Nada P. mi poželi zdravlje i sreću, i ja to isto poželim njoj, i njenom mužu Nebojši, i njihovoj deci. I ona mi kaže da mora nešto da mi kaže, i onda mi to i kaže:
„Je l' ti znaš da jedna balerina voli jednu tvoju knjigu, i rekla mi je da joj je mnogo značila u jednom trenutku, i rekla mi je da je čula da više ne pišeš, ali ja sam joj rekla da to nije tačno, je l' tako?"
To je bilo pomalo prekorno, ali iskreno, a takva je ta Nada P, a tako se mi i družimo. I to me je obradovalo, pa sam se zahvalio na tome. Obradovala me je. Takva je ta Nada P. Onda sam dobio broj telefona te balerine i poručio sam joj da mi to mnogo znači i zahvalio sam joj se i rekao da bih voleo jednom da se upoznamo. I ona je odgovorila da misli da me čak malo i poznaje preko knjige ali da se i ona nada da ćemo se jednom sresti i upoznati. Njoj je sutra rođendan, i čestitao sam joj rođendan unapred, jer sutra i putuje iz Beograda. Vraća se u Italiju, tamo živi. Znači, možda jednom. Sve mi je to bilo jako čudno i uzbudljivo, i popravilo mi je raspoloženje. Čudesno. Balerina. U trenutku kad sam ceo u sopstvenim nesposobnim nogama, i u njihovom oživljavanju, i novim prvim pokretima, stiže ona kao pomoć. Čudesno. Nikad je nisam video u životu. A ona sigurno zna sve o nogama, i posebno šta sve lepoga mogu noge. Nešto što ja nikada neću znati. Balerina. Čuo sam za nju, ali ja ti blagog pojma nemam o baletu. A toliko mi je to tada sve značilo da nemaš pojma. Taj trenutak. I pomislih: „Hvala ti. Nado P." Eto ti, vidiš, što ti je to jako kad te neka čudna radost iznenada pukne.