Postoji veliki broj država koje imaju ‘neprirodne granice' koje su iscrtali kolonizatori. Neke od njih kao: Sirija, Irak ili Južni Sudan imaju trenutno vrlo ozbiljne probleme zbog toga. S druge strane, homogene evropske ‘regije' poput Škotske i Katalonije smatraju da imaju problem sa priznatim granicama iz kojih bi da izađu. Svim separatističkim pokretima zajednička je jedna stvar: oni žele da postanu manje zemlje. Sudeći prema analizama poznatih svetskih ekonomista čini se da su u pravu: biti manja ekonomija je bolje.
Pet zemalja s najvećim BDP po stanovniku (prema MMF-u) su Katar, Luksemburg, Singapur, Norveška i Brunej, od kojih nijedna nema populaciju veću od šest miliona. U stvarnosti, kolika treba da bude zemlja je vrlo komplikovana stvar.
Savremeni ekonomisti: Alberto Alesina, Robert Barro i Gary Becker pokušali su da to pitanje naučno obrade. Kada se razmišlјa o optimalnoj veličini zemlјe treba naći kompromis između dve vrste efikasnosti. Velike zemlje imaju prednost zbog ekonomije obima, kako kod privatnih tržišta, tako i kod javnih službi. Kod malih zemalјa prednost je više poverenja i niži troškove ekonomskih transakcija. Velike zemlje imaju i umerenije poslovne cikluse, jer delovi njihovih ekonomija koji rade relativno dobro mogu da ‘podrže' slabije delove privrede. Velike zemlјe mogu lakše da podnose troškove javnih dobara, tako što oni neće biti duplirani. Ipak, indikativni su pokušaji EU da stvori zajedničku odbranu. U teoriji, efikasnije je udruženo finansirati istraživanja, logistiku i razvoj za jednu moćnu mornaricu nego za osrednjih dvadesetak. Ali, u praksi evropske nacionalne države ne mogu da se dogovore o tome.
Velike zemlјe obično imaju više različitih naroda, sa različitim jezicima i kulturama. Alesina (2012), koji se fokusira na razvoj i blagostanje, smatra da su troškovi različitosti vrlo visoki. Među političarima raznovrsnost je gotovo uvek hvaljena (‘bogastvo različitosti'). Ekonomisti često to vide kao teret. Naime, gde su kulturne razlike velike dolazi do rasipničkog ponašanja političara, jer kako je različitost visoko politički cenjena ona zna da puno košta (npr. prevođenje na više jezika, veliki broj nivoa vlasti).
Do rata na Kosovu 1999 SAD su bile nepoverljive prema separatističkim pokretima. Barro spekuliše da to zbog toga što su upravo SAD svoj najkrvaviji rat vodile da bi pobedile separatiste s Juga. Za SAD je bilo teško da podrže pravo na secesiju u nekom drugom delu sveta a da sebe ne primora da preispita da li je ogroman trošak građanskog rata iz šezdesetih godina 19. veka bio vredan, kako se to tvrdi u zvaničnoj istoriji te zemlje.
U svakom slučaju, nesumnjivo je da SAD ima koristi od svoje veličine, barem zbog ekonomije obima. Međutim, u drugim velikim zemlјama te prednosti su slabije.
Čini se da je današnji svet kreiran prema potrebama malih zemalja. Male zemlje podstiču otvorenost (trguju da bi ‘preživele'), a u prilog im ide i Svetska trgovinska organizacija, kao i globalizacija, odnosno liberalizacija.
Značaj veličine zemlje opada sa ekonomskim i političkim integracijama. Škote i Katalonce lakše je ubediti da traže nezavisnost ako će one ostati članice EU. Taktika onih koji se protive bila je poruka da će te separatističke regije morati ponovo da se prijave za članstvo u EU. Ekonomista Roland Vaubel (Mannheim University) smatra da su to prazne pretnje i da za to nema nema osnova u evropskim sporazumima.
Aleks Salmond, lider vladajuće Škotske nacionalne partije, pokušava da ‘proda' ideju nezavisnosti kao način da se pridruži Islandu i Irskoj u " luci prosperiteta ", a uz to u novembru 2013 objavljenom dokumentu tvrdi da će Škotska ostati u EU, pod britanskom krunom i zadržati funtu. Poruka je jasna, skoro se ništa neće promeniti. Slična je bila poruka i crnogorskih suverenista: sve će manje više ostati isto. Sada vidimo da nije. Da li Crnoj Gori bolje ili ne još uvek nije jasno. Svakako, eventualni šok kada su pitanju ekonomske veze neće biti tako opasan kao onaj što je preživela Kuba kada su prestale sovjetske subvencije na kraju hladnog rata.
Ipak, male zemlje zavise od nematerijalnog resursa: dobre volje velikih. Ako npr. opet, kao 30-ih, prevlada protekcinistički kurs to bi bio težak udarac za zemlje male, pa i srednje, veličine.
Naša zemlja je globalno posmatrano mala, ali u regionalnim okvirima čak velika. Oni koji bi hteli da postanu nezavisni u Evropi su teritorijalno pa i populaciono uglavnom značajno manji od Srbije: Škotska, Katalonija, Republika Srpska, Kosovo, Pridnjestrovlje, Severni Kipar, Baskija, Flandrija. U večini slučaja glavni motiv nije ekonomski već isključivo nacionalna samobitnost, tj. suverenost. Na evropskom kontinentu taj spisak ipak nije dugačak. Ako bi se pak države pravile po etničkom ključu u Africi i Aziji ta dva kontinenta bi uskoro imali više od dvesta država, dvostruko više nego trenutno.
Na kraju valja reći da su ipak glavni uzroci nestanka i nastanka država u novovekovnoj istoriji uglavnom nacionalni (etno-lingvisitčki), religiozni, kulturološki, dok ekonomski faktor nije bio osnovni povod većine secesionističkih pokreta posle Drugog svetskog rata (Young, 2002). Pri analizi ekonomskih argumenata za i protiv secesije ključna je procena da li će troškovi biti veći od dugoročnih dobitaka. Najčešći ekonomski razlog za secesiju je problem ''transfera'', tj. situacija kada siromašniji regioni traže otcepljenje da bi izbegli ''iskorišćavanje'' (npr. Istočni Timor, Kvebek, Korzika, Bangladeš). Faktori secesije mogu biti i želja za kontrolom jezičkog područja (bolji su radni učinci ako se koristi maternji jezik) kao i kontroli imigracije na sopstvenoj teritoriji (radi integracije doseljenika u matično durštvo). Npr. indikativno je da je pobuna u Acehu 1999. bila uzrokovana i vrlo velikom resursima najzapadnije provincije Indonezije (nafta, gas i doznake), što omogućilo finansiranje rata. Secesionistima otežavaju stvar transakcioni troškovi razdruživanja: podela duga i imovine, reorganizacija administracije, dodatni fiskalni troškovi, povećani troškovi za kreditore usled nesigurnosti, mogući odliv kapitala, emigracija, smanjenje trgovine. Mogućnost konflikta dodatno slabi argumentaciju independista, posebno uzimajući u obzir da su od 37 secesionističkih pokreta posle Drugog svetskog rata samo 12 bili mirni.