Hrvatska pokušava da nađe način da nekompaktnost svoje teritorije, odnosno najjužnijeg dela: Dubrovnika i Pelješca, prevaziđe izgradnjom mosta ili specijalnog auto-puta preko BiH. BiH nije preterano naklonjena takvoj soluciji. Da li moguć širi kompromis, koji bi obe strane, uključujući i entitete učinio zadovoljnim. U BiH postoje još dva ’problema’, koje neretko potenciraju elite iz Sarajeva i Banjaluke. Naime, iz Sarajeva često zahtevaju stvaranje Distrikta koji bi ’objedinio’ glavni grad, tako što bi se tri opštine (istočnog) Sarajeva u RS i severni deo opštine Trnovo, stavile u istu teritorijalnu jedinicu sa federalnim Sarajevom. Tome se protivi RS, ali istovremeno želi da Distrikt Brčko, koje faktički, ali ne i de jure, deli Republiku na dva dela, podeli po etničkom ključu.
Zamislimo realizaciju jednog širokog kompromisnog predloga. Tri opštine Istočnog Sarajeva (istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo), zajedno sa severoistočnim delom teritorije opštine Trnovo (severno od Podrinjskog kantona, do Slavljevića) imaju zajedno oko 220 km kvadratnih ili oko 0,45% teritorije BIH. Skoro je identična površina severnog dela Brčko Distrikta (koji obuhvata mesne zajednice: Vučilovac, Krepšić, Gorice, Grbavica, Brčko, Čađavac, Potočari, Stanovi i mesne zajednice severno i istočno od njih). Pretpostavimo da se donese amandman na Ustav BIH kojim bi se te teritorije, sada kao jedna opština (sa izrazito srpskom većinom) pripojile Federaciji BIH, odnosno Sarajevu. Istim amandmanom bila bi formirana opština Severno Brčko koja bi pripala RS. Te dve nove opštine bi imale neke specijalne, odnosno povećane, nadležnosti, koje bi se pre svega odnosile na biranje načelnika i etnički uravnotežen sastav policije, obezbeđene nacionalne kvote pri lokalnim izborima. Kod Severnog Brčkog bile bi povećane nadležnosti novoformiranih mesnih zajednica u okviru grada Brčko (čime bi se prenele određene funkcije na te mesne zajednice sa opštine, što je posebno bitno kod dominantno bošnjačkih mesnih zajednica; te formiranje mesne zajednice Plazulje, čime bi Gorice postale većinski hrvatska mesna zajednica). Preostali deo sadašnjeg Distrikta Brčko pripao bi Tuzlanskom kantonu (FBIH), ali bi bio podeljen na dve opštine od kojih bi jedna odgovarala opštini Ravno koja je postojala do 1999. Ovom promenom RS bi faktički imala istu površinu, dok bi se teritorija FBIH blago povećala. Da bi interesi RS bili zadovoljeni vraćamo se na početak teksta, odnosno na problem nepovezanosti teritorije Hrvatske.
BiH i Hrvatska bi napravile sporazum kojim se vrši zamena teritorija: opština Neum (najveći deo od 226 km2, bez severoistočnog dela) pripala bi Hrvatskoj, dok bi najjužniji deo Konavla (nešto južnije od aerodroma Ćilipi) pripao BiH (cela opština Konavle ima 209 km2). Da bi razmena bila sa apsekta veličine teritorija neutralna bile bi obuhvaćene identične površine. Taj veoma slabo naseljen deo Konavla postao bi Kondominijum, odnosno zajedničko vlasništvo oba entiteta (slično Distriktu Brčko). Ovo bi bio ustupak RS koja se odrekla teritorije Istočnog Sarajeva. Istovremeno, to bi bio izlaz na otvoreno more BIH, dok bi Neum bi teritorijalna spona Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske. Kondominijum Južno Konavle imao bi teritorijalnu vezu i sa FBIH i sa RS, a spor oko Prevlake sa Crnom Gorom verovatno bi bio lakše rešen.
Pripajapanje opštine Istočno Sarajevo glavnom gradu BIH bi se izašlo u susret bošnjačkim zahtevima za jedinstvenim glavnim gradom i njegovom strategijskom dubinom. To bi stanovnike Istočnog Sarajeva, uglavnom Srbe, učinilo zagovornicima opstanka BIH, što bi otežavalo Banja Luci da zagovara povećavanje stepena suverenosti. S druge strane, RS bi sa Severnim Brčkom bila i de facto teritorijalno kompaktna, dok bi preko novoformiranog Kondominijuma dobila izlaz na more (dok bi FBIH umesto izlaza na zatvoreno more dobila izlaz na otvoreno more). Hrvatska do dobila kompaktonost teritorije, dok bi BH Hrvati dobili novu opštinu u Posavini. U svakom slučaju, ovim kompromisima eventualna žarišta za neke buduće krize bila bi redukovana.