Predsednik Srbije je krajem juna 2014 izjavio da je teško verovati da će BIH da opstane, odnosno da ne postoji lepak koji bi povezao tu državu. Dan kasnije premijer Srbije je ponovio da Srbija podržava teritorijalni integritet (dejtonske) BIH. Predsednik RS, Milorad Dodik, konstantno izjavljuje da je pitanje samostalnosti RS samo pitanje vremena. Lideri najvažnijih hrvatskih stranaka u BIH zalažu se za novo ustavno ustrojstvo države sa hrvatskim entitetom ili barem objedinjenim kantonom, i u tim zahtevima podrška oficijelnog Zagreba je sve jača. Sarajevska politička elita ima dijametralno suprotnu verziju budućnosti BIH u odnosu na lidere RS pa i vođe hrvatskih stranaka iz BIH, a koja se svodi na jačanje nadležnosti FBIH i BIH. Zapadni međunarodni akteri poslednjih godina su dosta tihi. Oni, i pored stalnog insistiranja na funkcionalnijoj državi, u praksi podržavaju očuvanje statusa kvo, s kojim su najnezadovoljniji Hrvati.
Ono što nedostaje kada je u pitanju razrešavanje kompleksne situacije u BIH su nove ideje koje bi razbile stare matrice po kojima ako neko dobija drugi gubi i obrnuto. Dakle, ključno pitanje je mogu li tri naroda doći do rešenja kojim bi svi bili umereno zadovoljni.
Suština nove paradigme je da se najbrojnijem narodu u BIH od strane ostala dva konstitutivna (državotvorna) naroda ponude takvi ustupci, koji bi bošnjačkoj eliti dozvolili da razmišlja 'kreativno', odnosno da pristane na disoluciju zemlje.
Prvi polazni element, odnosno osnov Dejtona 3 (ne Dejtona 2, jer on implicitno podrazumeva samo redefinisanje odnosa u okviru BIH) bi bio nova formula 44-44-12, koja je u stvari (procentualni) omer u kojoj bi tri naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati dobili kontrolu nad teritorijom BiH. To je i bazični ustupak Bošnjacima, koji bi sa 33% teritorije BIH koju trenutno efektivno kontrolišu došli do 11 procentnih poena više ili dodatnih oko 5,5 hiljada km2. Naravno, ustupci bi bili napravljeni od Srba i Hrvata, čije bi se teritorije smanjile za 5%, odnosno 6%. Tako bi Srbima i Bošnjacima pripalo po 22,5 hiljada km2 a Hrvatima 6,1 hiljadu km2 teritorije BIH. Najveći deo ustupaka Bošnjacima bio bi u reonu koji je vrlo slabo naseljen (najveći deo opština Bosansko Grahovo, Drvar, Glamoč u Kantonu 10, kao i teritorija RS dva km južno od linije Mrkonjić Grad-Šipovo).
Drugi polazni element Dejtona 3 bi bio kontinuitet teritorija sve tri jedinice (podrazumeva se da bi hergeg-bosanski Hrvati optirali za prisajedinjenje Hrvatskoj, te Posavski kanton ne bio bio izolovan). To implicira da bi većinske hrvatske opštine u centralnoj Bosni (Vitez, Kreševo, Kiseljak, Dobretići, Žepče i Usora) pripale bošnjačkoj državi. To takođe podrazumeva da bi severni pojas Distrikta Brčko (oko 180 km2), uključujući i grad Brčko pripao Srbima.
Treći važan element je ustupanje tri opštine Istočnog Sarajeva kao i teritorije opštine Trnovo severno od goraždanskog koridora Bošnjacima (oko 175 km2), što bi glavnom gradu BIH dalo strategijsku dubini i mogućnost neometanog širenja ka istoku i jugu.
Četvrti polazni element Dejtona 3 je dodatni ustupak Hrvatima u vidu postavljanja granice na Neretvi u samom gradu Mostaru.
Peti polazni element Dejtona 3 je izlazak na more Bošnjaka i Srba na današnjoj teritoriji Hrvatske južno od Ćilipija (južno Konavle). To podrazumeva da bi grad Stolac (u samom gradu etničku većinu čine Bošnjaci) i veći deo opštine Ravno pripao Bošnjacima, dok bi se ustupljena teritorija južnog Konavla grubo podjednako podelila između Bošnjaka i Srba, s tim da bi prvi dobili zapadni a drugi jugoistočni deo, koji uključuje i Prevlaku. Ustupak Hrvatskoj bi bio to što bi konačno bila teritorijalno kompaktna, odnosno da bi joj Neum izvesno pripao (sama razmena teritorija BIH i Hrvatske od oko 160 km2 ne bi nikako uticala na famozni procentulni odnos u okviru BIH: 44-44-12).
Ovo su pet polaznih elemenata od kojih bi trebalo početi pregovore tri strane uz međunarodnu medijaciju. Sabiranjem predloženih teritorijalnih ustupaka Srba i Hrvata Bošnjacima dolazimo do toga da je potrebno da Srbi ustupe još nekoliko stotina kvadratnih kilometara, što bi bio važan deo pregovora, mada bi trebalo unapred naglasiti da se ne može tražiti dodatno ustupanje gradova, jer bi to značilo veliko pomeranje stanovništva. Verovatno da bošnjačka strana ne bi pravila problem da se granice većinskih hrvatskih opština Viteza i Žepča koriguje tako da uključe što bi više okolnih hrvatskih sela, kao i da se ustupljene teritorije gradu Sarajevu od strane RS objedine u jednu gradsku opštinu. Sličan je slučaj i sa kreiranjem novih opština na teritoriji srpske države, kao što je npr. Kozarac, čime bi prava Bošnjaka bila bolje zaštićena.
Čini se da bi ovo bilo fer rešenje, koje bi sve tri strane mogle smatrati dovoljno zadovoljavajućim i održivim. Bošnjaci bi dobili punu kontrolu nad državom koja bi bila za desetinu veća od npr. Slovenije i sa tek nešto manjim brojem stanovnika. Ta bi država imala izlaz na more, teritorijalnu povezanost (što sad nije slučaj sa bošnjačkih etničkim oblastima), te bitno proširenu teritoriju glavnog grada (mada i bolan gubitak etnički bošnjačkog dela Brčkog zapadno od reke Brke, te nekoliko ulica u zapadno od Neretve, koje imaju i simbolički značaj za hercegovačke Bošnjake). Pored toga, novonastala država, koja bi se verovatno zvala Bosna, nastavljala bi pravni kontinuitet BIH. Hrvati ne samo da bi dobili svoj kanton, odnosno entitet, već pravo pripajanja (značajno bogatijoj) matici, što bi za hercegovačke i Hrvate u Posavskom kantonu bilo poželjno rešenje, pored ostalog i što bi po automatizmu postali deo EU (kao Istočni Nemci 1990). Naravno, Hrvati Centralne Bosne ne bi bili zadovoljni, kao ni (istočno) sarajevski Srbi. Za Srbe, koji bi skoro izvesno glasali za pripajanje Srbiji (koja bi zauzvrat verovatno bila uslovljena priznavanjem Kosova), ovo bi značilo, i pored bolnih ustupaka, konačno rešenje državnog pitanja, kakav-takav izlazak na more, te rešavanje pitanja teritorijalne povezanosti.