Često slušamo priče o strašnim posledicama loše privatizacije, o korupciji koja nas je uništila, o silnom iznetom kapitalu iz Srbije, kojeg, uzgred budi rečeno, faktički nemamo. Da bi barem deo ovog narativa pokušao da osporim analiziraću privredni rast i zaposlenost posle 2000.
Pođimo od ključnog pokazatelja: stope rasta BDP po stanovniku. Taj indikator je u periodu 2000-2013 prosečno rastao 3,5%, što je jednako proseku centralne i jugoistočne Evrope (podaci za 2014 ne mogu bitnije da promene sliku, iako projekcije EBRD ukazuju da će Srbija imati nešto sporiji rast od proseka regiona; po NBS domaći BDP će rasti 1%). Uz sve manjkavosti BDP, ovo ukazuje da Srbija nije bila ni gora ni bolja u svojim privrednim učincima u posmatranom razdoblju od zemalja s kojima se uglavnom poredimo (naravno, ako se poredimo sa zapadom Evrope dobro stojimo, jer je njegov rast duplo slabiji, ali smo i mi skoro dva puta ‘sporiji' od zemalja u razvoju).
Postavlja se pitanje zašto je onda Srbija po nivou BDP per capita ili po još preciznijem pokazatelju životnog standarda: BDP po kupovnoj moći po stanovniku, jedna od najgore rangiranih zemalja Evrope. Naime, korigovani podaci Svetske banke ukazuju da je naša zemlja sa 11430 dolara 2012 bila slabije kotirana i od Makedonije, i znatno lošije od Bugarske (15 450), Crne Gore (14 590), Rumunije (17 650), Hrvatske (20 200), Belorusije (17650), Rusije (22 800), a posebno Nemačke (43720) ili SAD (52610 dolara). Ako uzmemo u obzir i verovatnu potcenjenost našeg BDP za desetinu (jer se siva ekonomija ne obuhvata široko kao kod susednih zemalja) razlika ostaje velika.
Nameće se jedni logičan zaključak našeg zaostajanja: devedesete! Naime, raspad tržišta bivše SFRJ i (dobrim delom) gubitak tog tržišta kao i nisko zahtevnog tržišta SEV-a, sankcije tj. izolacija, te bombardovanje Srbije, su ključni faktori koji su prepolovili nivo naše privredne aktivnosti. Tranzicionu recesiju imale su i Bugarska, Rumunija, Makedonija, Mađarska, dok je Hrvatska imala i rat, ali su te zemlje već u drugoj polovini 90-ih imale značajan rast BDP (dok je Srbija, u najboljem slučaju, tih pet godina, gledano prosečno, stagnirala). Kasnija Velika recesija, od 2008, uticala je slično na sve posmatrane zemlje.
Nije sporno da imamo problem sa relativno nepovoljnim privrednim ambijentom, kao i da su činjene greške u ekonomskoj politici, ali to je bio slučaj i sa ostalim zemljama u tranziciji. Naime, ubedljiva većina empirijskih istraživanja u kojima se ispituju rezultati privatizacije u Centralnoj i Istočnoj Evropi ukazuju da je privatizacija pozitivno ili neutralno uticala na zaposlenost (Estrin, Hanousek, Kocenda, Svejnar, 2007). Srbija je primenjivala slične metode privatizacije kao i te zemlje. Dakle, ekonomski kolaps 90-ih doveo je do zaostajanja Srbije, koje se u poslednjih 14 godina nije bitnije ni povećalo ni smanjilo.
Snažan pad produktivnosti krivac je za smanjenje zaposlenosti
Tokom famoznih 90-ih praktično izgubljeno je skoro 900 hiljada radnih mesta. Formalizovanje ovih gubitaka vrši se nakon 2000, i još uvek nije završeno. Čak 800 hiljada ljudi Srbija ima manje zaposlenih 2013 u odnosu na 1989. U periodu 1990-91. kao rezultat tranzicione recesije i raspada tržišta bivše Jugoslavije BDP Srbije je opao za oko 18%, a zaposlenost samo za 4% (za oko 150 000), te je shodno tome produktivnost rada opala za oko 13%. To znači da je pri nivou produktivnosti iz 1989, koji nije bila naročito visoka, BDP Srbije u 1991. mogao ostvariti sa 300 hiljada radnika manje (koji su ostali formalno zaposleni zbog tadašnjihg zakona, koji se sprečavali otkaze tokom sankcija). U periodu 1992-93, prvenstveno zbog uvođenja sankcija, a delimično i zbog hiperinflacije, BDP Srbije opada za čak 50%, dok se broj zaposlenih smanjuje za samo 6%, te je produktivnost pala za čak 47%, te je uz nivo produktivnosti iz 1989. BDP u 1993. mogao da se ostvari sa oko 1,3 milion zaposlenih, dok je stvarna zaposlenost iznosila 2,25 miliona (neproduktivnih, fiktivnih radnih mesta bilo je 1,1 milion). U periodu 1994 do 2001. BDP stagnira dok se broj zaposlenih postepeno smanjuje (penzionisanje, uglavnom), te je višak zaposlenih u 2001. bio skoro 900 hiljada. Kumulativni rast BDP u periodu 2000-08, iznosio je 47% odnosno (oko 5% prosečno). U periodu krize BDP Srbije u 2012. bio za oko 2,5% manji nego u 2008, da bi taj pad bio nadoknađen rastom u 2013. Od 2000 do kraja 2013 broj formalno zaposlenih smanjen je za 18%, odnosno za blizu 400 hiljada. Najveće smanjenje broja zaposlenih dogodilo se u periodu ekonomske krize kada je broj formalno zaposlenih smanjen za preko 13%, odnosno za 270 hiljada. Veliki pad zaposlenosti u periodu ekonomske krize jednim delom je posledica krize, dok je drugim delom posledica oslobađanje viškova radnika u privatizovanim preduzećima. Ubrzano otpuštanje radnika u navedenom periodu uglavnom je predstavljalo formalizaciju stvarnog stanja. Od ukupnog broja od oko 900 hiljada neproduktivnih radnih mesta koji je postojao 2001 godine, oko 400 hiljada radnika je izgubilo posao ili otišlo u penziju, dok je oko 400 hiljada radnika produktivno zaposleno u privatizovanim preduzećima ili u izvornom privatnom sektoru, dok je oko 100 hiljada radnih mesta i dalje neproduktivno. Ako bi uzeli u obzir znatan rast produktivnosti u svetu u periodu 1989-2012. broj neproduktivnih radnih mesta u 2000. iznosio bi oko 1,2 miliona, a po istoj računici i sada postoji nekoliko stotina hiljada neproduktivnih radnih mesta u Srbiji. Od 2000 do 2012 produktivnost u Srbiji je porasla za 75% do čega je oko 70% posledica rasta proizvodnje, a oko 30% posledica otpuštanja radnika. Eventualna "odgovornost" privatizacije mogla bi da se svodi na to što sva neproduktivna radna mesta u privatizovanim preduzećima novi vlasnici nisu učinili produktivnim. Međutim, skoro da je je nemoguće očekivati da se 900 hiljada neproduktivnih radnih mesta u periodu od nekoliko godina učini produktivnim (produktivnost je sačuvana samo u uslužnim delatnostima, kao što su obrazovanje, zdravstvo i dr, ali je i u njima kvalitet usluga opao, pa su bile neophodne nove investicije u njihovu modernizaciju). Ako bi uzeli u obzir da je i 1989. godine bilo neproduktivnih radnih mesta u Srbiji, kao i da je u međuvremenu došlo do snažnog rasta produktivnosti u svetu moglo bi se oceniti da je većina radnih mesta u Srbiji 2000. godine bila neproduktivna. Skoro sva radna mesta u sektorima razmenljivih dobara (industrija, poljoprivreda i dr.) postala su nepoduktivna, a to znači i nekonkurentna na svetskom tržištu. Da bi se tada postojeća radna mesta postala konkurentna bile su potrebne investicije od nekoliko desetina, a možda i stotina milijardi evra (kao u istočnoj Nemačkoj), a za povećanje zaposlenosti bile su neophodne i dodatne investicije. Sigurno je da takve investicije nije bilo moguće obezbediti u periodu 2001-08, čak i da nisu postojale unutrašnja i spoljašnja ograničenja (Arsić, 2013).