Društvo| Kultura| Obrazovanje| Život

Izvitopereni život UŽIVO!

Goran Nikolić RSS / 21.10.2015. u 15:58

Na tri nacionalne televizije prikazuju se rijaliti programi; Farma, Parovi i Veliki Brat biju bitku za ‘duše' gledalaca. Ono što je gledamo je kondezovani život uživo, odnosno ponašanje pojedinaca sa neobičnim, i često problematičnim, biografijama (starlete ili nešto ‘više' od toga, ‘reciklirani' estradni ‘umetnici', vračare) u nameravano hipertenziranim okolnostima. Produkt svega toga je brutalizacija međuljudskih odnosa, koji dobijaju i bizarne forme. Možda neintenciozna poruka je da je u društvu u kom živimo takav model ponašanja legitiman. To, naravno, nije tačno, iako je naša zajednica daleko od prihvatljivog modela imanentnog zapadnim uzusima (kojima uglavnom težimo). Ako izuzmemo teško dokazive i verovatno netačne teze da su rijaliti postali sveprisutni jer NEKOME odgovara stvaranje takvog socijalnog ambijenta, onda bi odgovor na pitanje otkud procvat ove TV forme mogao biti jednostavan: reklamni prihodi televizija su korelisani sa njihovim rejtinzima, a isti sa udelom gledanih rijalitija. Dakle, rejtinzi u velikoj meri određuju šta će gledaoci imati na TV programima. Naravno, isti mogu promeniti kanal, ali da bi to uradili moraju biti dovoljno edukovani. Da bi, opet, bili edukovani, pored ostalih, mora se pobrinuti i država, tako što će promovisati edukativne programe. Komercijalna televizija koja bi to samoinicijativno radila brzo bi propala, jer bi pored rijalitija, lake muzičke zabave i sporta bila marginalizavana kada je ‘share', te i prihodi, u pitanju. I javni servis ima donekle sličan problem, što pokazuje relativno mala gledanost trećeg i drugog programa RTS-a, te slaba slušanost radio programa, izuzev Prvog.
Ovim osvrtom na aktuelni problem naše svakodnevice, koji istina zaokuplja kritičku javnost, treba skrenuti pažnju na pojavu mnogo šireg opsega i dugog trajanja: marketizaciju društva. Poželjno bi bilo da je tržišna ekonomija instrument i sredstvo za organizovanje proizvodne aktivnosti. Međutim, ono što praktično imamo je ‘tržišno društvo' , gde je skoro sve na prodaju. Živimo u svetu gde tržišna vrednost u dobroj meri određuje društvene odnose i značajno utiče na upravljanje ključnim aspektima društvenog života.
Složićemo se, mnogi nevoljno, da je podnošljivo da glavna prednost bogatih treba da bude mogućnost da sebi priušte vilu, besnu limuzinu ili privatni avion. Međutim, ako njihov novac predominantno određuje kako će se voditi politika obrazovanja ili zdravstva, kakva će biti politička pozornica (parlament) ili koliko ćemo biti bezbedni, onda je to preveliki nivo uplitanja moćne manjine u ono što su interesi cele društvene zajednice. Sve to, na kraju, vodi i porastu ekonomske nejednakosti, te posledično manje stabilnosti i niže bezbednosti društva.
Istina je da demokratska društva ne dozvoljavaju kao pre stoleće da neko bogatiji ima pravo na više glasova na izborima ili pak prodaju glasova. Ali, ipak dozvoljeno je finansiranje političkih kampanja, što uglavnom rade bogati pojedinci, uglavnom ne iz altruizma već očekujući protiv-uslugu. Ako bi ograničili ili ukinuli takve finansijske transfere rezultat izbora bi izvesno manje odslikavao volju bogate manjine. Naravno, ovo ne bi bio omnipotentni lek za brojne društvene probleme, ali bi možda bio potez u dobrom pravcu.
Da bi značaj ljudskog dostojanstva i javne odgovornosti prikazali plastičnije zamislimo da je moguće legalno kupovati ljudske organe. Ogromnoj većini je ovo neprihvatljivo, što sugeriše da tržišno rezonovanje i te kako zavisi od moralnog rezonovanja.
Ne čudi da su već klasični ekonomisti svoju nauku posmatrali i kroz prizmu morala i političke filozofije. Današnja ekonomija, pak, prezentuje sebe kako autonomnu disciplinu, bez stava o tome kakva bi npr. trebalo da bude redistribucija dohotka (npr. progresivno oporezivanje, koje se svodi na to da bogati kroz poreze ustupaju veći procenat svojih prihoda državi, u ekonomskoj nauci je samo jedna od opcija, iako skoro svi sociolozi to smatraju temeljem dobro uređenog društva). Većina bi se ipak složila ekonomija ne treba da bude nauka lišena vrednosnog stava.
Interesima društva posvećeni građani, posebno javni delatnici, bi svakako trebalo da u javnim istupima svoj diskurs obogate moralnim elementima, i da nikako svoja moralna stajališta ne posmatraju kao deo privatnosti. Isto važi i za nastupe predstavnika verskih zajednica i brojnih nevladinih organizacija. Ovo je zbog toga što, sa sve snažnijim prodorom tržišta u neekonomske aspekte života, posledični manjak morala mora biti nekako nadoknađen.



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

prapra prapra 18:54 21.10.2015

uredi


Pravo da ti kažem ovaj tekst mi izgleda kao niz nabacanih teza.
loader loader 00:53 22.10.2015

Re: uredi

Da ne deluje kao inadžijska replika, ali, tekst je prilično dobar, rekao bih.
Neizbežna nepovoljnost po tekst je to što obrađuje temu o kojoj je ovih meseci dosta pisano, pa se, zbog te relativne "prepoznatljivosti", čini da su u pitanju samo nabacane fraze, ponavljanja... Međutim, ovaj post uglavnom gađa u suštinu problema. Naravno, ako se sitničari, ima tu još puno za dodati, jer ukupnost funkcionisanja jednog društva, posebno našeg - od baze do elite, i od pojma ekonomije do pojma morala (pri čemu nastaju brojne nijanse i zaključci) - zahtevala bi mnogo duži i donekle drugačiji tekst. To bi već zahtevalo drugi post. Za sada, mislim da je tekst i ovakav kakav jeste - dovoljna opomena, još jedna, koja ukazuje na tešku kontaminiranost našeg životnog prostora.
krkar krkar 02:10 23.10.2015

Lele

Koliko si ti nepismen!
emsiemsi emsiemsi 10:49 23.10.2015

Re: Lele

krkar
Koliko si ti nepismen!

Уууу, јееее - ко му то каже !

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana