Naš gost bloger je dr Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda i jedan od učesnika LiberTea debate koju smo nedavno organizovali povodom obeležavanja 800 godina od potpisivanja Magna Carta-e, tj. Velike povelje sloboda. On je sa nama podelio svoje utiske i razmišljanja nakon te debate.
UKinSerbia
Pre ravno osam vekova (1215.), engleski kralj Jovan, nepopularnog nadimka „Bez Zemlje" (John Lackland), nakon pretrpljenog poraza od pobunjenog plemstva, potpisao je dokument koji danas smatramo jednim od najznačajnijih u istoriji civilizovanog sveta. Velika povelja sloboda (Magna Carta Libertatum), inicijalno zamišljena kao mirovni sporazum, postala je mnogo više od toga. Prerasla je samu sebe, postajući svojevrsni mit. Važno je ipak znati da se ono zbog čega Povelju danas slavimo kao "Sveti gral" slobode pojedinca i prava na pravično suđenje, nalazi u samo jednoj od njene 63, danas najvećim delom nevažeće klauzule. Međutim, možda najveći paradoks tiče se efekta koji je Povelja ostvarila. U Engleskoj koja se najviše zbog njenog značaja smatra kolevkom savremene ustavnosti, ustav kao posebni pisani dokument nikada nije zaživeo. Kroz vekove je na Ostrvu potvrđeno da je za organizovano društvo značajnije od onoga "šta o pravu piše", ono "kako se pravo ostvaruje". Osam stotina godina naučilo nas je stoga i jednoj od najvažnijih lekcija kada je o pravu i sudskoj vlasti reč. Naučilo nas je da je za slobodu i pravnu državu nužno boriti se i biti spreman na podnošenje žrtve. Jednom dok traje njihovo osvajanje, i nebrojeno puta nakon toga, dok traje njihova odbrana.
Jubilej Velike povelje zato je, pomalo neočekivano, i za nas pun simbolike. Osam vekova nakon njenog nastanka, Srbija se nalazi pred još jednom u nizu ustavnih reformi. Ovoga puta, najavljuje se da bi jedan od osnovnih razloga za promenu najvišeg pravnog akta trebalo biti popravljanje položaja pravosuđa. Poređenja sa Velikom poveljom, primerena ili ne, tako se neizbežno nameću.
Ipak, za razliku od Engleske čije pravosuđe je nastajalo u specifičnim uslovima viševekovne borbe za osamostaljivanje od Krune, današnje srpsko pravosuđe najveći deo DNK još uvek vuče iz socijalističkog modela „jedinstva vlasti". Modela u čijoj osnovi se nalazi omamljujuće uverenje da različite vlasti u suštini i ne postoje. Modela u kojem postojanje nezavisnog sudstva ne samo da nije bilo prepoznato, već je bilo i izričito osporavano kao produkt buržoaskog sistema. Zbog toga, ni osam stotina godina nakon Velike povelje, osamostaljivanje i uspostavljanje sudske vlasti na ovim prostorima nije u punoj meri obavljeno. U tom smislu, čini se da nije bez osnova tvrdnja prema kojoj borba između srpske inkarnacije Jovana "Bezemljaša" i domaćih barona, tek treba da se odvije.
No, ima li Srbija danas svoje barone? I ima li među baronima onih koji su spremni na žrtvu u procesu osvajanja slobode? I još pre, upitaće mnogi, ima li među baronima koji bi se eventualno i prihvatili ovog posla, uopšte onih ne - minhauzenovske loze?
Srpske sudije, među kojima bi, po prirodi stvari, najpre trebalo tražiti to novo plemstvo i osvajače sudske vlasti, do sada ni izbliza nisu uspele da izgrade plemićki identitet. Stasavale u vremenima "moralno-političke podobnosti", postojeće stanje političke zavisnosti uglavnom prepoznaju kao jedino moguće i svakako jedino kojeg se sećaju. Poput većine građana, one danas, čini se, očajnički veruju u čuda. Naivno, ali istovremeno i saučesnički, nadaju se da će se nezavisno od njih pojaviti neka verzija vlasti i neki novi ustav koji će biti bolji i pravičniji od ostalih. I koji će im, bez borbe i žrtve, darovati nezavisnost i pripadajući tron.
U takvim uslovima, malo je verovatno da će donošenje bilo kakvog ustava, makar i najliberalnijeg, samo po sebi popraviti stvari u neveseloj srpskoj pravosudnoj zbilji. Tradicionalni raspored realne političke moći u srpskom društvu je takav da će bilo kakvim normativnim rešenjima biti veoma teško promeniti ustanovljene odnose snaga na "šahovskoj tabli" na kojoj su sudije do sada uglavnom zadovoljavale ulogom tihe kraljeve pešadije. Svečane promulgacije o njihovoj nezavisnosti u takvom ambijentu, ostale bi ništa više od svih sličnih pokušaja normativnog "fotošopiranja" stvarnosti, kojih smo u prethodnim decenijama, bili svedoci. A novi ustav, samo još jedno svedočanstvo o našoj opsednutosti normativnim larpurlartizmom.
Zato se Srbija, pred novim ciklusom ustavnih promena, možda više nego ikada kada je o pravosuđu reč, nalazi i pred svojevrsnom pravno-političkom raskrsnicom. Višedecenijski period tavorenja i polu-vazalnog odnosa ukršten sa katastrofalnim rezultatima i do maksimuma dovedenim nepoverenjem građana, čine da je, možda više nego ikada ranije, sazreo trenutak za postizanje "novog društvenog ugovora". Novi ustav morao bi naći načina da, najpre na normativnom planu, učini suštinski obrt. Osnovni zadatak budućeg najvišeg pravnog akta bio bi da predvidi takvu arhitekturu pravnog sistema koja bi sa jedne strane značajno ograničila hipertrofiranu izvršnu vlast a sa druge strane, još značajnije, osnažila nejaku, juvenilnu vlast judikature.
Ali, promena normativnog okvira, kao što je rečeno, više neće biti dovoljna. Baš kao što bi i Jovan, da je dogovor ostao samo nebranjeno slovo na papiru, brzo povratio pređašnji odnos snaga, tako bi i srpsko društvo, bez obzira na makar i najradikalnije normativne rezove, nastavilo da se kreće vučeno pređašnjom gravitacijom. Nova uloga pravosuđa u Srbiji zahtevaće i stvarne čuvare novog ustavnog poretka.
Baroni - ustavobranitelji, ubuduće će umesto sakrivanja u kabinete, morati da nauče da reaguju na nasrtaje na struku. Od njih će se, umesto mantranja o nezavisnosti po godišnjim savetovanjima, očekivati da otvoreno progovore o pritiscima. Novo srpsko pravosuđe će umesto činovnika koji pokorno čekaju da donošenje odluke postane politički oportuno ili besmisleno, zahtevati sudije spremne da preuzmu teret i donesu odluku. Konačno, baroni ustavobranitelji moraće da se odreknu solidarisanja sa "Minhauzenima" odevenim u toge, i umesto toga postanu sposobni na javno odricanje od kolega kojima u sudnicama nije mesto.
Istovremeno, branioci srpske povelje moraće, daleko više nego što je to sada slučaj, pokazati spremnost na žrtvu. Ukoliko žele da na bilo koji način promene položaj branše, biće neophodno pokazati gotovost na medijski linč, vođenje montiranih disciplinskih postupaka, premeštanje u "kaznena odeljenja", padanje u političku nemilost, gubitke dvostrukih ili bilo kakvih zarada, i sav ostali arsenal packi i čvrga kojim će se sadašnji i budući srpski Jovani i njihovi šerifi služiti u težnjama za održanje sudske discipline i obesmišljavanje svečanih ustavnih garantija. Naposletku, moraće biti spremni i na istorijski verifikovanu činjenicu da ni nakon osam vekova borbe za slobodu, bitka nije konačno dobijena.
Ukoliko, pak, sve ovo još jednom izostane, donošenje novog i svakog drugog ustava u Srbiji ostaće samo još jedna epizoda, besmislenog normativnog egzibicionizma. U takvim okolnostima, naredni jubilej večne Velike povelje, biće prilika da se novog, ali već zaboravljenog ustava i njegovih inkarnacija, setimo samo kao još jednog kamička bacanog, ne u temlje državnog zdanja, već na napuštenu šljunkovitu plažu.
dr Miodrag Majić