Povodom Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta naš gost bloger je Džejms Mej (James May), koji radi na projektu "Portreti i sećanja Jevrejske zajednice Srbije pre Holokausta"
Dan sećanja na žrtve Holokausta, 27. januar, je dan kada ceo svet obeležava godišnjicu oslobođenja koncentracionog logora Aušvic-Birkenau, koji su sovjetski vojnici oslobodili 1945. godine.
Pre 12 meseci, povodom istog događaja, pisao sam blog o naporima Saveza jevrejskih opština Srbije da svojim projektom "Portreti i sećanja" očuva sećanje na Jevrejsku zajednicu Srbije koja je postojala pre Holokausta. Projekat je imao za cilj da formira arhivu fotografija članova Jevrejske zajednice Srbije pre Holokausta i zabeleži svedočenja preživelih i njihovih porodica o životima ljudi koji su na tim fotografijama prikazani, kako bi znanje o njima bilo sačuvano i preneto na ovu i buduće generacije.
Tokom protekle godine imali smo privilegiju da intervjuišemo mnoge od preživelih, da prikupimo na hiljade fotografija i zabeležimo na stotine sati svedočenja o životu Zajednice u Srbiji pre Holokausta. Pored preživelih, doprinos projektu su dale i posleratne generacije članova jevrejske zajednice, kao i članovi porodica koji žive u inostranstvu. Ukupno je prikupljeno 4500 fotografija, čime je oformljena neverovatno raznolika arhiva vizuelnog sećanja.
Fotografije koje smo do sad prikupili, pokazuju zapanjujuću šarolikost situacija, događaja i modnih stilova, od formalnih porodičnih portreta do snimaka koji su nastali spontano; u kući, na poslu , na ulici, u kolima, na brodu, plaži, na zabavama, a kad je počeo rat u Srbiji i snimke nastale tokom skrivanja...
Najupečatljiviji prizori na mnogim fotografijama su ljudi koji se smeju. Na početku je izgledalo da će to predstavljati problem: Da li je primereno prikazivati fotografije na kojima se buduće žrtve Holokausta zabavljaju? To svakako nije bio uobičajen pristup Holkaustu. Mnoge od osoba koji nam se smeše sa slika ubijeni su samo nekoliko godina nakon nastanka fotografija. A opet, na mnogima od njih ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su ti ljudi bili Jevreji. Mogli su biti bilo ko, mogli su biti ti ili ja. Ali nisu.
Judit Simić, preživela koja je učestvovala u projektu objašnjava:
Sve te priče su iste - priče svih koje ste intervjuisali. Svi smo, verovatno, preživeli lepo i svi smo stradali za vreme rata. Bilo je različitih sudbina. Nekome je stradala cela porodica, nekome samo poneko.
Svedočenja koja smo zabeležili pružaju vanredan uvid u prošlost. Reči koje preživeli upotrebljavaju da bi ispričali svoju priču, kao i način na koji je pričaju, su značajni kao i sama priča. Uživljavajući se postepeno u njihovu priču, počinjemo da gledamo prošlost njihovim očima.
Judit Simić nastavlja:
Sve što je bilo lepo, to sam zaboravila. Ono što je bilo ružno, toga se sećam. Bila sam premala, ali sećam se momenta jednog, kada sam prelazila ulicu, odjednom shvatim da ja postojim, da sam ja, eto, tu i da idem ulicom. I tu počinje moje sećanje. Ja znam da se ne sećam ničega, ali odjednom sam u Budimpešti i prelazim ulicu i ja postojim. To ne... ja ne znam , to mora čovek da doživi takvu situaciju, kad odjednom postanete svesni svog postojanja, a dotle je sve izmaglica. E, od tog trenutka ja pamtim glumicu jednu kod koje su moji spremali, i tu je bio jedan čovek, jedan domar, koji nas je štitio. Svaki put kad mora da se beži u podrum, on nama donese hranu... I onda je ta glumica tako hladno jela, recimo tortu i čokoladu preda mnom, a da ne ponudi ništa. To, toliko zloće ima u ljudima, ali i najbolje i najgore se vidi u ratu.
Od fotografija koje smo prikupili izabrali smo one koje smo predstavili na izložbi koja je tokom 2015. godine, obišla Srbiju. Izložbu je videlo preko 7500 posetilaca, uključujući 4000 učenika,osnovaca i srednjoškolaca, koji su učestvovali u radionicama, koje su vodile članice Haver Srbija posvećenim raznim temama: jevrejski običaji i tradicija, sudbina Jevreja u Holokaustu, kao i savremenim pitanjima diskriminacije i progona. Izložba, koju je kreirala Andrea Palašti, je predstavila preko hiljadu fotografija, uz prateće kratke biografije i porodične istorije preživelih. Jedna od tih priča govori o porodici Altarac, a ispričao ju je Jakica Altarac, preživeli koji je učestvovao u projektu.
Jakica Altarac je rođen 1933. godine u Vlasenici. U vreme kada je bio dečak, Vlasenica je bila prava mala bosanska kasaba. Njegov deda se još odevao kao u doba Osmanlija. Na glavi je nosio crveni fes sa kićankom, preko košulje jelek, i umesto klasičnih, pantalone sa spuštenim turom i suženim nogavicama. Deda se zvao Santo Altarac i prvi je iz svoje porodice, krajem XIX veka, preko Travnika i Sarajeva stigao do ovog dela Bosne. Trebalo je napustiti veliki grad koji je vrveo od konkurencije i skrasiti se u manjoj gradskoj sredini, gde je bilo lakše baviti se trgovinom. Jakica se seća i svoje none, koja je na glavi nosila nekakvu čudnu kapu na kojoj su bili prišiveni dukati. Njegov otac Albert je takođe bio trgovac. U prizemlju kamene kuće nalazio se očev dućan gde su on i majka radili. Jakicina majka Matilda rođena je u Bijeljini u porodici Perera. Brak između Alberta i Matilde ugovorili su njihovi očevi, a istovremeno je ugovoren i brak između Matildine sestre Rifke i Albertovog brata Haima. Jakica pamti da su se strogo pridržavali košer kuhinje i da su se za Šabat svi okupljali u dedinoj kući. U školu je pošao zajedno sa godinu dana starijim bratom Šandorom. U Vlasenici je postajala jedna škola koju su zajedno pohađala deca svih nacionalnosti. Jedino su se razdvajali za vreme veronauke. Srpska deca su odlazila u pravoslavnu crkvu, Muslimani su imali časove u mejtefu (islamska škola), a jevrejska deca su učila u templu. Jakica se još seća strogog lika kudravog, crnog Jevrejina Arona Altaraca koji ih je učio hebrejsko pismo. Seća se i da je templ izgledao drugačije od sinagoge u današnjem smislu. To je bila drvena baraka, koja je njemu tada izgledala kao zamak. Jakica je imao osam godina kad su kroz grad protutnjali nemački kamioni i tenkovi. Otac više nije otvarao vrata dućana. Ubrzo je svoj jevrejskoj deci rečeno da ne moraju više da dolaze u školu, a njihovim majkama da treba da im prišiju žute trake. Jedne noći je u kuću upao stari poznanik obučen u ustašku uniformu i uhapsio Alberta. Bio je to poslednji put da su Jakica i Šandor videli svog oca.
U okviru prošlogodišnjeg gostovanja izložbe, u velikoj galeriji bivšeg Nemačkog paviljona na Starom sajmištu (koji je danas automehaničarska radnja), 10. maja 2015. je organizovan poseban događaj kojim je obeležen Dan sećanja na Holokaust u Beogradu. Događaju je prisustvovao veliki broj preživelih u pratnji svojih porodica i prijatelja. Atmosfera u galeriji bila je nesvakidašnja - bio je to porodični skup ili još bolje rečeno skup starih prijatelja, prožet smehom i setom zbog ponovnog susreta, sećanjima, anegdotama iz prošlih vremena, dosetkama...
Počinioci Holokausta imali su za cilj da svoje žrtve liše ljudskosti. Sećanje na njih ne sme da učini isto, predstavljajući žrtve samo kao bespomoćne zatvorenike logora smrti. Istinu o logorima smrti ne smemo skrivati, ali moramo imati na umu da su oni kojih se sećamo živeli ispunjenim životom pre nego što su postali žrtve. Mi čuvamo sećanje i na njihov život.
Da bismo upotpunili našu arhivu, pozivamo ljude van Jevrejske zajednice da svojim svedočenjima doprinesu projektu "Portreti i sećanja". Voleli bismo da intervjuišemo one osobe koje su poznavale članove Jevrejske zajednice Srbije, njihove prijatelje, susede, kolege, koji su pre Drugog svetskog rata živeli na ovim prostorima. Posebno smo zainteresovani da obavimo intervjue sa onima koji imaju fotografije članova Jevrejske zajednice iz perioda pre Drugog svetskog rata.
Ako želite da učestvujete u projektu ili da dobijete dodatne informacije, molimo vas da pozovete Savez jevrejskih opština Srbije, na telefon +381 11 2621 544, ili na e-mail na adresu: secanje@savezscg.org
Za one koji su propustili da posete izložbu, očekujemo da ćemo je ponovo prikazati tokom 2016. godine. Informacije o otvaranju izložbe objavićemo na vebsajtu Saveza.