Gost autor: Aleksandar Radovanović, novinar
Koliko puta ste čuli da neko nema legitimitet jer je na izbore izašla samo polovina glasača, a za njega glasala polovina od te polovine? Na prvi pogled deluje zaista logično, jer neko ko osvoji svega četvrtinu glasova svih građana Srbije, zaista legitimno ne bi trebalo da može da odlučuje o životu svih ostalih.
S druge strane kod mnogih opozicionara se može pročitati kako su ljudi nezadovoljni strankama zapali u apatiju i ne glasaju jer nemaju za koga. Zato su baš osnovali potpuno novu političku opciju koja će biti glas tih koji do sada nisu glasali. I onda dođu izbori, a broj izašlih se neznatno poveća ili smanji u odnosu na prethodna dva ciklusa.
Suština ovog problema je u tome što birački spisak zaista u sebi sadrži sve punoletne građane koji imaju državljanstvo Srbije, ali zbog masovne višedecenijske emigracije, dvojnih državljanstava Srba iz zemalja u okruženju i neažurnog brisanja preminulih iz njega, on ne odražava realan broj birača u Srbiji.
Na glasove „apstinenata“ najviše računaju stranke građanske orijentacije, jer smatraju da tim biračima (srednje ili visoko obrazovanim, koji se zalažu za vladavinu prava, a protiv su svake autokratije), do sada nije ponuđena dovoljno dobra opcija, da su razočarani još od „neuspeha petooktobarskih promena“ i da su baš oni ti za koje će takvi glasati.
Najbolji znak koliko birački spisak ne može da prikaže realan broj birača jeste popis iz 2011. godine. Prema njegovim rezultatima punoletnih u Srbiji je nešto manje od 5.7 miliona, dok je u birački spisak upisano preko 6.7 miliona građana. Metoda popisa je bila da se ne popisuju građani koji su duže od godinu dana van Srbije.
Kako popis nije rađen na Kosovu i Metohiji treba računati i na ljude sa te teritorije koji aktivno učestvuju u političkom životu Srbije, zajedno sa pojedinim građanima Crne Gore i Republike Srpske koji imaju dvojna državljanstva.
Što se preminulih tiče, prema ličnom iskustvu u više biračkih odbora, njih je u svakom spisku prosečno desetak (ne računajući one koji su preminuli neposredno pred izbore, pa su iz objektivnih razloga i dalje u spisku). Moje iskustvo potvrdili su i mnogi koji su takođe učestvovali u kontroli izbora širom Srbije. Pošto se u Srbiji glasa na preko 8 hiljada biračkih mesta, dolazimo do toga da je makar 80. 000 preminulih i dalje u biračkom spisku, iako ne postoji način da glasaju.
Građani Srbije koji žive u inostranstvu, nisu zainteresovani za izbore u Srbiji. Iako se otvaraju biračka mesta u svim ambasadama i konzulatima gde se prijavi najmanje 100 zainteresovanih za glasanje, nikada odziv nije bio veći od par stotina, a nisu zabeležene ni posebno velike gužve na granicama za izborni vikend.
Primera radi u glavnom gradu Austrije, Beču, od procenjenih oko 180.000 Srba koji tamo žive, samo njih 300 je glasalo na poslednjim parlamentarnim izborima. Dodatan faktor je što su prema procenama austrijskih medija Srbi na upravo završenim predsedničkim izborima u toj zemlji podržali kandidata desnice Hofera, tako da čak i da odluče da glasaju u matici sumnjam da će svoj glas dati građanskoj opciji.
Ako se u obzir uračunaju svi ovi parametri, uz dalji odliv i negativni prirodni priraštaj u prethodnih pet godina od popisa, dođe se do konačnog broja od oko 5.3 miliona građana sa pravom glasa, a od kojih se zaista može očekivati da se i pojave na nekim izborima. Agencija IPSOS upravo ovaj broj ljudi koristi kao uzorački okvir za svoja istraživanja.
Onda pogledamo rezultate poslednjih parlamentarnih izbora iz 2016. godine na kojima je glasalo nešto manje od 3.8 miliona ljudi što je 56.07 odsto od upisanih u birački spisak, ali je u odnosu na birače sa pravom glasa prisutne u Srbiji to 71.6 odsto, što je više nego pristojan procenat uzimajući u obzir i političku situaciju.
Na paramentarnim izborima u Srbiji gledajući od 2000. na ovamo najviše građana glasalo je 2008. godine. Tada se na biralištima pojavilo 4.14 miliona glasača, ali je za ovakvu izlaznost najzaslužnija predizborna kampanja jednog od lidera koalicije Za evropsku Srbiju Mlađana Dinkića o besplatnim akcijama državnih kompanija u vrednosti od 1000 evra za sve punoletne građane Srbije. Ova kampanja je dodatno pojačana pričom da će akcije dobiti samo oni koji glasaju, pa je to dovelo do još veće izlaznosti u drugom krugu predsedničkih izbora (prvi je održan zajedno sa parlamentarnim) dve nedelje kasnije od 4.58 miliona birača kada je Boris Tadić dobio svoj drugi predsednički mandat, prvi u samostalnoj Srbiji.
Međutim već na narednim izborima 2012. došlo je do pada na 3.9 miliona. Ovaj pad bi bio nešto veći da se nisu pojavili „beli listići“ koji su poništili svoj glas, a kojih je bilo oko 100 hiljada. Vlast je preuzela SNS, a „dinkićevske metode“ privlačenja glasača Aleksandar Vučić. Na prvim narednim izborima počistio je sve ispred sebe i osvojio 50 odsto podrške, dok su mnogo nekada velike stranke nestale i ostale ispod cenzusa.
U međuvremenu su se pojavile nove snage, na desnici Dveri, a među građanskom opozicijom Nova, Levica Srbije i Dosta je bilo. Te stranke su na izborima 2016. pokupile pik apstinenata, i najveći deo „belih listića“ vratile na glasanje za nekoga, što im je i donelo ulazak u parlament.
Taj rezultat je i dalje daleko ispod onoga što ostvaruju vladajuće SNS i SPS, najvećim delom zbog kontrole medija i kampanje. Drugi razlog je što opozicione stranke ni ne pokušavaju da se obrate biračima koji su nekada glasali za Koštunicu, zatim Tadića, a sada glasaju za Vučića. Da to su birači koje ne vezuju stranke već ih na biralište tera autoritet nekoga ko je već izabran i ko pokazuje svu svoju moć.
SNS je te 2012. imala samo par procenata više od DS.
Ne sumnjam da je zaista „građanskih“ birača najviše među apstinentima, jer zaista to jesu oni razočarani više puta od 2000. pa do danas. Ali broj apstinenata nije milion ili više od toga, već par stotina hiljada glasova, prema mom mišljenju ne više od 300 hiljada. Za njihovo pokretanje je potrebno nešto više od priče, mi smo novi glasajte za nas. Mežutim čak i da se svi oni animiraju to neće biti dovoljno za osvajanje većine. Ako ove stranke žele da zaista pobede, moraju okrenuti pre svega onima koji već glasaju, jer je njihova podrška ključna da bi se trijumfovalo na izborima u Srbiji.