Pošto iz opravdanih razloga ne mogu da komentarišem kod Krstića, samo da kažem da, ma koliko da je on problematičan kao lik (sa svojom kombinacijom ničim opravdane arogancije, prenapuhanosti i mestimične gluposti), ovo su stvarno potpuno legitimna i na mestu pitanja:
"...Ko proverava da je ogromna svota novca data tamo gde treba i ko proverava da je dete (bilo koje, dakle, dete) dobilo najbolje moguće lečenje? Postoji li komisija koja roditeljima savetuje u koju svetsku medicinsku ustanovu treba da odu ili oni to rade sami, savetovani od laika, odnosno Gugla? Ko, znači, štiti decu i roditelje od mogućeg malepracticea ili od prevare? Postoji li neko stručno telo koje vodi računa o proceduri kojoj je dete tamo u inostranstvu podvrgnuto? Postoji li, u slučaju privatnih fondacija, neko kompetentan ko može da proveri da detetu nije data samo kratkotrajna terapija koja stanje poboljšava privremeno i kratkotrajno, a potom dete poslato kući, u zemlju u kojoj će ono već preksutra biti zaboravljeno jer će se javnost sačinjena od neznalica kakva je Jovana Gligorijević, baviti novim i medijski još atraktivnijim slučajem?"
Mislim, stvarno, kako ide taj mehanizam? Jel moguće da roditelji i rođaci to sami organizuju, bez ikakvih stručnih konsultacija, onako guglujući, da se sami odluče da šalju dete na te skupe i, u principu, opasne i neizvesne zahvate? To meni zvuči prosto neverovatno. Srpsko zdravstvo jeste loše i u jadnom stanju, ali pored toga što ova praksa pokazuje totalno odsustvo vere u državu, u društvo (što je verovatno jedan i od ciljeva glasne medijske promocije tih akcija), meni se čini da je pre svih tih para možda svrsishodnije organizovati nekakvu volontersku lekarsku službu u kojoj bi savesni lekari, pre para, ponudili svoje stručne savete, pomogli roditeljima i, na koncu, pomogli društvu.
Mislim, ne mora civilno društvo da se gradi samo na izborima, i samo u političkim kampanjama, može i svakodnevno.