Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.
U hrvatskom slučaju, mladić koji me je prvo uslužio najpre uopšte nije imao pojma, ali je odbijao da to prizna, pa je pozvao čak dve svoje kolegice, koje su za čudo znale da je to bio neki naučnik; jeste, rođen je ovde, ima trg sa njegovim imenom na kome se nalazi i istoimena škola; ne, nema njegovog muzeja niti rodne kuće; ne, ne znamo tačno čime se on bavio; ne, nema monografije ili knjige posvećene njemu, o CD-u ili DVD-u da ne govorimo, sorry, sir. U pozitivnom smeru najviše što sam mogao da dobijem jeste da postoji institut "Rudjer Bošković" (svega nekih par stotina kilometara odatle, u Zagrebu), kao i da pogledam njegov portret u Kneževom dvoru (naravno kopiju britanskog originala). U srpskom slučaju, mlada žena je takodje čula za njega, čak i da postoji ulica i škola sa njegovim imenom - kakve li slučajnosti! - ali sve dalje od toga bilo joj je očigledno blisko koliko i meni moderna tajlandska poezija. I bilo joj je jako neprijatno zbog toga. Ja da malo pomognem, pa pomenuh da je dotični g. Milanković bio, između ostalog, svetski poznat astronom, a ona se sva ozari i posla me u Astronomsku opservatoriju (e tu sam se zakašljao i tobože zagrcnuo, jer ne šalju vas baš svaki dan u sopstvenu firmu po turističke informacije!), doduše opet pogrešno reče da se ista nalazi na Kalemegdanu, umesto u Volginoj, na Zvezdari, ali šta je tu je. Treba biti zadovoljan i malim rezultatima. (Tipično balkanskom ironijom, ono što se stvarno nalazi na Kalemegdanu je astronomsko društvo koje nosi ime - gle čuda! - Ruđera Boškovića) I ne, u Beogradu nema muzeja Milutina Milankovića, ne postoji ni neko turističko izdanje koje bi se bavilo njegovom ličnošću i delom, da ne pominjemo CD-ove, DVD-ove, itd. isl.Gotovo jungovska podudarnost ovih neznalačkih reakcija me je neprijatno iznenadila. O anketi koju sam, na sličan način, potpuno nasumice izvršio na ulici i po par kafića na oba mesta, neću ni da pričam, to je još daleko depresivnije. Ne radi se samo o jednostavnoj činjenici da je Ruđer Bošković nesumnjivo najznačajnija ličnost ikada rođena u Dubrovniku ili da je Milutin Milanković, iako se nije tu rodio, bez mnogo dileme najvažniji naučnik koji je radio i sve svoje ključne rezultate postigao u Beogradu. Daleko neprijatnija je ta bezbrižnost sa kojom se prihvata da je, recimo, jedini relevantni portret dubrovačkog matematičara, filozofa, astronoma, građevinara, diplomate, zbilja univerzalnog genija, načinio Britanac; ili da je, logično, prevod glavnog Milankovićevog dela na engleski sponzorisala jedna fondacija iz... Izraela. Sve prirodno i logično. Isto kao što je prirodno i logično da kad se želi nešto saznati o nogometašima (na jednoj) ili teniserima (na drugoj strani), svi sve znaju i napuniće vam uši sa otprilike 160% traženih informacija. Sa sve odgovarajućim navijačko-nacionalističkim detaljima.
E sad, postoji li tu neka dublja priča? Mada je to zanimljiva tema za istoričare i sociologe nauke (evo baš tu ovih dana u Beograd stiže jedan mladi i perspektivni istoričar nauke iz Mančestera da proučava efekte uticaja raspada bivše zajedničke države na saradnju u oblasti fizičkih nauka, dobra tema, nema šta), slutim da se bar deo odgovora krije u neskriveno anti-intelektualnoj crti svojstvenoj balkanskim nacionalizmima. Kad su, početkom 20. veka, nemački nacionalisti hteli da sa reči pređu na dela oni su, između ostalog, osnovali Institut kajzer Vilhelm (danas slavni "Maks Plank"); kad su francuski nacionalisti nešto pre toga hteli to isto, oni su napravili i reizdavali Larusovu enciklopediju. Kad odete u današnju Kordobu, dobićete na svakom koraku hrpu informacija o trojici intelektualnih velikana koji su se rodili i živeli u tom gradiću (Seneki, Majmonidu i Averoesu), mada se nijedan od njih, striktno govoreći, ne može smatrati Špancem; ljudi imaju po sprat u muzeju grada, da razne biste, ploče, obeležja i slično ne pominjem. Gle čuda, nijedan od njih nije bio ni fudbaler ni teniser. Balkanskim nacionalistima je valjda apsolutno na poslednjem mestu liste prioriteta da se bave afirmacijom intelektualnih vrednosti koje bi (da specifični paradoks nacionalizma bude veći) jedine mogle da predstavljaju makar kakvu legitimaciju njihovih ideologija. Ima li šta rečitije od stanja u kome se nalazio Muzej Nikole Tesle tokom 90-tih godina, kad je zloupotreba Teslinog lika u svrhe raspirivanje nacionalističke histerije bila na vrhuncu?
Ovo, naravno, ne znači na postoji ikakva autentično nacionalna nauka. Konačno, kao što mudro napisa jedan veliki ruski pisac, Anton Pavlovič Čehov: Nacionalna nauka postoji isto onoliko koliko postoji i nacionalna tablica množenja. Kad postane nacionalna, ona prestaje da bude nauka. Za ovu današnju omladinu koja (sa časnim izuzecima) ništa ne čita, verovatno je potreban i naročiti disclaimer: ne, taj Čehov, Anton Pavlovič, nije strani plaćenik i/ili aktivista nevladinih organizacija...