Baba, vrati se!

Narator RSS / 04.12.2008. u 16:24

Pre neki dan, dobila sam (zaslužene!) kritike zbog sasvim neprimerene neaktivnosti na Blogu.

Naravno, bilo mi je neprijatno (mada su razlozi za nejavljanje bili sasvim realni). Osećala sam se kao dete koje je nedeljama kenjkalo što "samo ono od sve dece u komšiluku" nema bicikl, a kad ga je (konačno) dobilo, ostavlja bicikl da čami i skuplja prašinu u nekom hodniku/garaži/šupi, umesto da ga vozi ...

E, u to ime, rešila sam da se opravdam/izvinim/zamolim za oproštaj/pokažem da me ima/kažem da vas sve na blogu volim (mislim ozbiljno, mada priznajem da je neke ljude malo teže voleti nego neke druge). Evo kako:

SVAKOG ČETVRTKA,  OD DANAS, PA DOK NE DOSADI I MENI I VAMA, SLAĆU PO JEDNU PRIČU!

(znaću da je dosta kad vidim da ih niko ne čita, ili kad mi pošteno kažete nešto kao:"aman, dosta je! bićemo dobri, nećemo pljuvati na pod i nećemo te više nikad ni za šta opominjati!")

I, tako, evo prve priče:

BABA, VRATI SE....

Moja baba je volela cveće. Gajila ga je s pažnjom i predano. Nedeljama je umela da obilazi oko nekog izdanka, strpljivo očekujući kad će da olista, ili procveta. Pelcere je dobijala od komšija, prijatelja i poznanika, a nije se libila ni da u prolazu otkine pelcer iz kakve tuđe bašte. Govorila je da nije greh ukrasti pelcer (ako ne oštetiš biljku!), mada to nikada nije potvrdila popustljivim stavom prema onima koji su to isto radili njoj, odnodno njenom cveću

U dvorištu krcatom penzionerskim stanovima,  natopljenom mirisom kafe i vlage, svakodnevno se vodio pravi mali rat "pelcerom protiv pelcera", koji je kulminirao zlodelima usmerenim na tek procvetalu ružu, ili grm. Volela sam da se igram u tom dvorištu, mada je svaka igra bila skopčana sa hiljadu upozorenja u odnosu na babino ili komšijsko "sveto cveće". Naravno, i meni se, kao i unucima ostalih "baba cvećarki" prečesto dešavalo da napravim štetu, te smo prećutno poštovali sporazum da niko od nas nikada ne prizna učinjeno, niti prijavi nekog drugog grešnika - svojoj ili tuđoj babi.

Jednom se,  tako, desilo da se par nas loptalo dok su naše nadobudne babe pile kafu kod tetka Sajke (one što joj je unuka posle postala balerina i imala svoju grupu, pa se pojavljivala na televiziji sa Zdravkom Čolićem, ali je baba Sajka tada već bila pokojna pa se nije mogla s njom dičiti, a bila je pokojna i moja baba i većina ostalih baba uz dvorišta, tako da nije imala kome da se diči i da je bila živa). Lopta je pala u deo bašte moje babe i ja sam pošla po nju. Moja letnja cicana haljinica je zapela za ružu, ja sam trgla tkaninu i ruža se polomila.

Brzo smo se razišli, sluteći zlo, ali se moja baba vratila od Sajke nešto uzrujana, tako da nije ni primetila slomljenu ružu. Videla je tek uveče, dok je zalivala cveće. Strogo me je pitala da nisam ja to uradila, a izgledalo mi je da nekako zna i veruje da nisam, jer bi bilo i nepojmljivo i neoprostivo da baš ja to uradim. Znala je da znam koliko je čekala na taj cvet, i koliko je bila ponosna što mu je boja čista i sveža, a svaka latica "kao nacrtana".  Širom otvorenih očiju sam pogledala babu i u dahu rekla "Nisam!".

A onda je moja baba počela da kune na sav glas. "Dabogda dobra ne video k'o mi je ružu polomio! Dabogda mu trnje umesto puta bilo. Ruka mu se osušila..." Stajala sam užasnuta i zatečena. Babine reči padale su po mojoj detinjoj glavi, kao udarci i kao presuda. Plakala sam bez glasa i bez suza, da baba ne vidi, i da ne shvati.

Moja baba je imala devet unuka, i sve nas je volela, na neki pomalo zvocav, ali dobronameran način. Tajno je najviše volela mene i mog brata od ujaka - Branu, po kome sam i dobila ime. Njega, što je bio prvi unuk, a mene - zato što je mislila da me treba zaštititi od posledica loše startne pozicije u životu. Bilo je to skroz "umereno tajno", jer je babino favorozovanje nas dvoje toliko puta šapatom komentarisano u raznim prilikama, da je "tajna" postala opšte dobro porodice. U svakom slučaju, volela me je, de facto. Uspevala je da me voli i kad sam po stoti put zaboravila nove sandalice na česmi u parku, gde sam zajedno sa drugom decom prala noge vraćajući se sa kupanja na Savi. Volela me je i kad je lagala moju mamu da mi je frizerka sa ćoška upropastila kosu, mada me je baba zatekla kako pred velikim starinskim ogledalom "stručno" sama skraćujem šiške da bih imala "Bitls - frizuru" (posle su me morali ošišati na "mušku frizuru", kako bih "ličila na dete"). I ja sam volela moju babu. Pamtim je po starinskim stolicama sa crveno-belim tapacirungom, opaskama vezanim za "Pripovest o dva grada", roto-romanima u Lunu Kralju Ponoći, cveću, otresitom stavu koji je dokazivao da je tačna priča koju su pričali njoj iza leđa, da je kao devojka jahala konje i da nije vezivala kosu. Znala je i da baje, deci od uroka i bebama da ne plaču. Govorili su da joj bajanje uvek uspeva i poštovali su je, ali se to pričalo samo među ženama. Muškima se o tome ili nije govorilo, ili se kovala prava zavera sakrivanja, u koju su bile uključene majke, babe, svekrve,  komšinice, sestre, ćerke, a često i ja, bilo kao posmatrač, bilo kao smušeni učesnik. Moja majka je bila učiteljica, tako da je s visine gledala na ta "praznoverja", potajno se stideći što joj se mati time bavi. Zato je baba, kad je došlo vreme za to,  morala tajno nositi moga brata na vodu da mu obaje da ne dreči po noći, a i da spreči baba Jecu, koja ga je čuvala, da mu ponovo kuva mak kako bi bolje spavao.

Uglavnom, između moje babe i mene vladala je ozbiljna i dobra ljubav, negovana i dokazivana kroz tih nekoliko godina detinjstva u kojima je značajno mesto (pored mog druga Ljubiše, igre kupusara, Vinetua i čoveka-amfibije koji je stradao zbog ljubavi)  zauzimala  i moja baba.

Nedelju dana pred smrt, moja baba je došla kod nas u selo. Sela je do mene, izvadila zavežljaj i iz njega prsten, koji je kupila od mornara, preko tetka Jelinog rođaka: "Drži ovo i čuvaj ga. Da me se po nečemu setiš."

Kad je umrla, činilo mi se da je moj svet raspolućen i osakaćen. I da nikada više neće umeti da bude ceo.

Kako prolaze godine, babe se sve češće sećam sa osmehom.

Nisam zaboravila one kletve, čiji zvuk me je pratio godinama, uz jezu i strah od lošeg usuda. No, kako sam u životu videla i puno dobroga (a i ruka mi se nije osušila), vremenom sam shvatila da oni nanosi trnja na mom putu verovatno baš i nemaju veze sa babinim nasumično bačenim kletvama.

Ali sam zahvaljujući njima naučila da život ume da zezne ljude (mada tek uz njihovu svesrdnu pomoć). Neke kratkoročno, neke dugoročno. Za to, u stvari, niko nije kriv.

Naprosto, ljubav nije dovoljna.



Komentari (28)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

maya.sangoma maya.sangoma 17:22 04.12.2008

dan baba

Danas je dan baba definitivno , Jelica pisala o svojoj , Ti o svojoj , a ja napisala ,kod Jelice na blogu , mali zamisljen dijalog sa svojom babom . Danas je 4. dec. i seticu se sledece godine , ako ne pre , da ponovo pricamo o nasim babama . Imas od mene preporuku za tvoju pricu . Slusacemo te dok nas ne " udavis ".
Pozdrav ,
Maya
mariopan mariopan 17:40 04.12.2008

Re: dan baba

Lepa i topla prica

Citacu i ja , meni ovakve price , pune ljubavi , ne mogu da dosade , pretplacujem se
Narator Narator 18:49 04.12.2008

Re: dan baba

O.K. Podržavam: proglašavamo 4. decembar danom baba!
Makar na ovom blogu.
mashha mashha 17:47 04.12.2008

Samo napred s pričama :)

Ja sam od bakute čula da cveće najbolje uspeva ako je pelcer ukraden
jeremija92 jeremija92 18:02 04.12.2008

Re: Samo napred s pričama :)

Ne bih da budem prost, ali moja baba, bogdajojdušuprosti, je govorila da cveće u bašti najbolje uspeva kad ga snaje zapišavaju.
Mora da je neka metafora.:))
mashha mashha 18:10 04.12.2008

Re: Samo napred s pričama :)



Verovatno da bi bilo lepo baš kao i snaje
dali76 dali76 18:18 04.12.2008

cetvrtkom

Jeremija covjece heheh

Daklem, Prica je stvarno super
Kao mali cetvrtkom sam isao na pijacu, odavno nisam mali sad eto mene cetvrtkom kod tebe
Narator Narator 18:48 04.12.2008

Re: cetvrtkom

Držim te za reč!
Narator Narator 18:48 04.12.2008

Hvala, ljudi...

Znate šta, to sa blogom je skroz neverovatna stvar.
Ovih dana/nedelja/meseci živim devizu: ko me nije sreo, nije mi stao na muku. I onda, iz nevezanog, da se opravdam pred sobom i "pred svetom", pošaljem jednu piču na blog.. I ljudi se jave. Dobronamerni, sa svojim opaskama i sećanjima... kao razgovor dobrih prijatelja, koji se retko viđaju, ali su iz "sličnog filma"... I čoveku dođe milo što sve može da bude jednostavno. I obično.
Hvala Vam svima.
A priča? Priča kao priča.
Ima svoj život, nezavisno od onoga ko ju je napisao.
Pozdrav iz kišnog i toplog Novog Sada.
dali76 dali76 19:28 04.12.2008

Re: Hvala, ljudi...

to sto si iz NS menja sve iz osnova
eto mene sutra ko ce cekati sljedeci cetvrtak :)))
poz za kisni i topli NS od kisnog i topllog houstona
maya.sangoma maya.sangoma 20:01 04.12.2008

Re: Hvala, ljudi...

Drustvo , vi pricate o svemu i svacemu a ne o babama . narator sto ih pustas ? Bez price o babi nema ufura ovde . Jeremija , kakve bre snajke ...po cvecu ?! DANAS JE DAN BABA i narator je objavila to
Narator Narator 21:18 04.12.2008

Re: Hvala, ljudi...

Znaš, to sa babama nije jednostavno.
Ima baba i baba...
U ostalom, ovo smatram samo inicijativom za ustanovljavanje BABINDANA.
To bi mogao biti dan u kome ćemo pričati o babama kakve pamtimo iz detinjstva, babama kakve su postale naše majke i babama kakve postajemo mi same. One mlađe bi mogle pričati o babama kakve nikada neće postati, ili o onima kakve bi volele da budu. Muški bi mogli da pričaju.... ne znam o čemu bi muški mogli da pričaju, ali tema "babe" je, očito sveobuhvatna i izazovna.
Prema tome - pišimo se, ljudi.
maya.sangoma maya.sangoma 01:10 05.12.2008

Re: Hvala, ljudi...

Uf, Naratorko , ovo si , stvarno, lepo rekla . Nemoj sad da vrdas ,objavila si dan baba i tu povratka nema .Dakle , otsad pa nadalje, vaze Naratorkini gorepostavljeni komentari .
Hvala ( ovo je mala sala )
Maya
malasneki malasneki 21:22 04.12.2008

Moje bake

moja baka po tati je umrla pre mog rodjenja, malo pre nego se rodila moja starija sestra, a baka po majci je umrla kad sam ja imala 2 meseca, tako da se ne secam ni jedne. jako mi je zao sto nemam dogodovstine iz detinjstva sa babama :(
mirelarado mirelarado 22:21 04.12.2008

Ništa bez baba

Poštovana gospođo Narator,
odmah ću Vam priznati da sam se istinski obradovala Vašem povratku na blog, jer su mi Vaši tekstovi i komentari bili dragi u doba "ilegale", tj. moje čitalačke faze na blogu, koja se tek nedavno završila. Zato se unapred radujem Vašim pričama svakog narednog četvrtka.
Odlična Vam je ova priča o babi zahvaljujući kojoj sam se setila svoje drage bake Sofije, mamine majke, koja je živela s nama i obeležila moje detinjstvo na mnogo načina. Bila je od onih živahnih žena sa sela, mlada se udala, došla u grad, izučila škole, zaposlila se posle rata i bila stub moje porodice. Ali, da ne davim, biće još "bapskih" dana, samo da Vas srdačno pozdravim.
Narator Narator 22:46 04.12.2008

Re: Ništa bez baba

Hvala. Cujemo se sledeceg cetvrtka. Do tada...
Prijatan decembar...
AlexDunja AlexDunja 22:38 04.12.2008

:))

ceo dan sam u guzvi,
videla sam tekst, ali
hvatam tek sada, pretposlednji
trenutak da se pre isteka
novoustanovljenog dana baba javim:)
mene je moja sa ljubavlju cuvala,
naucila me mnogim stvarima,
kupovanju na pijaci i kuvanju...neosetno.
beskrajno sam joj zahvalna.
danas bi joj bio rodjendan!
zaista!
Narator Narator 22:45 04.12.2008

Re: :))

Na neki nacin mi je skroz drago sto smo, eto, bas na dan rodjenja vase babe, ustanovili jedan mali, lep, novi praznik> dan svih nasih baba, baka, nona, nena...
Pozdrav
AlexDunja AlexDunja 22:56 04.12.2008

Re: :))

i meni je drago, bas, bas:)
osecam se privilegovano,
i nekako neobicno, uh...
zvala se kosara, kao ona gorcinova,
(kod maka dizdara:)

ps. i jos nesto, ako vam nije bas mnogo strano,
ovaj nas blogerski kodex ponasanja propisuje da se
medju blogerima ne persira:)
( nekako se proglasava za hladnocu itakoto)
pa bih volela, u tom smislu da smo na ti.
pozdrav
Narator Narator 00:46 05.12.2008

Re: :))

O.K. Probaću. Ako i ne uspem iz prve, vremenom ću se navići. Hvala na upozorenju.
iris.davidovich iris.davidovich 20:07 05.12.2008

Re: :))

ovaj nas blogerski kodex ponasanja propisuje da se
medju blogerima ne persira:)
( nekako se proglasava za hladnocu itakoto)

nikako ovo da utuvim uglavu. nesto me sve sramota da bez covekove dozvole budem s njim na ti, ali trudim se, negde se zaboravim, negde metnem ti u zagradu, pa cekam autorizaciju za tikanje koja logicno ne stize (jedared mi stigla, i bas sam bila zahvalna). no, naucicemo, mi mladi blogeri
AlexDunja AlexDunja 22:12 05.12.2008

Re: :))

no, naucicemo, mi mladi blogeri

ej, slobodno:)))
treba da trazis autorizaciju za vi:)))
iris.davidovich iris.davidovich 00:50 05.12.2008

Kad

god se pomene baba, meni krenu suze na oci.
svoju babu, maminu mamu, sam o-bo-zavala. nosila sam njenu sliku u novcaniku, nasla mi ujna neku na kojoj licimo. ja da crknem od srece, mada, istini za volju, ne licim na nju nikako, a tako sam zelela, jer je baba bila lepa i duhovita. mnogo. kad sam bila dete, znala sam i da pishnem u gace, tako se zarazno smejala. elem, jedne noci se vracam iz grada, i zaustavi me milicija (rutinsko prepadanje, je li), ja vadim dokumenta, i posto je policajac vec krenuo da zaustavlja drugog, ko velim ajd da mu se sklonim brze bolje, i gurnem samo dokumenta u tasnu. novcanik ostane na sedistu od auta. sutradan vidim da mi nema novcanika, i brze trk do kola, kad ono moj veseli jugo otvoren, vidli mangupi novcanik, i uzeli. doduse, jugo mozes i daljinskim upravljacem da otkljucas, toliko je siroma lak za "obijanje". psovala sam kao tvoja baba, vijala oko zgrade u nadi da je neko uzo pare a novcanik frljnuo u travu (jer i on je bio poklon), ali jok. nista. nada. ich. lopovi jedni lopovski. doduse, za pare se ne ogrebase bas, i to mi mnogo milo.
mashha mashha 15:45 05.12.2008

Re: Kad

meni krenu suze na oci.


Takođe. A isto važi i za dedu.
I ja verujem da ni jedan roditelj ne može da razmazi svoje dete koliko baba i deda mogu da razmaze svoje unučiće
Inače, rodne ravnopravnosti radi, trebalo bi ustanoviti i dan deda na blogu...
Narator Narator 16:02 05.12.2008

Re: Kad

O.K.
Ali, neko bi morao podupreti taj predlog pricom kao argumentom. Bilo bi lepo čitati priče o dedama. Meni svakako, jer ni jednog svog dedu nisam upoznala.
srkikup srkikup 18:41 05.12.2008

zakasnih dan

..., nadam se da barem ovde nije kasno.

Ali povremeno vodim dijalog sa samim sobom o tome da li sam na vreme i dovoljno stavio do znanja svojoj babi Kati da je volim i da mi je neizbrisivo i prelepo obeležila detinjstvo, pa i ceo život. Toliko mudrosti, dobrote, duha i ljubavi, hvala bogu što je poživela do duboke starosti i što sam imao prilike da od nje slušam i učim.

Jako lepa priča, i na lepa razmišljanja pokreće. Hvala.
Narator Narator 23:12 05.12.2008

Re: zakasnih dan

Za lepu reč nikada nije kasno.
Čak i kad je čovek izgovori sam pred sobom, bez svedoka i odjeka.
Prosto, važno je - izgovoriti je.
Večeras, ja sam tvoj svedok i tvoj odjek.
srkikup srkikup 14:54 09.12.2008

Re: zakasnih dan

šta da kažem, osim još jednog Hvala..
sada sa nestrpljenjem očekujem četvrtak

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana