Četvrtak je, i ja i dalje držim reč. Po dogovoru: dok Vi čitate, ja ću pisati (ni četvrtka dalje!).
Današnji četvrtk je tako hladan, vlažan, siv i mrzovoljan, da bi jedanaesta Božja zapovest mogla da glasi "Kad osvane tako turoban i besmislen dan, čovek mora da pokuša da ga preokrene u nešto normalno, ili bar osmehnuto". Poštujući tu, i neke druge (takođe izmišljene Božje zapovesti), poklanjam Vam ovu priču, tipujući na to da Vam izmami makar jedan (polu)osmeh:
Ako hoćete stabilan brak - pazite šta kupujete na pijaci
Trista dinara je beznačajna suma. Ali može da napravi haos u životu. Da razori brak, otuđi najboljeg prijatelja, razočara kuma, uvredi kumu, demorališe decu...
Posebno je problem, ako tu beznačajnu sumu potrošite nepromišljeno. Recimo: odete na pijacu i umesto kilograma jagoda, glave karfiola i pola kilograma spanaća, vi kupite majicu sa likom Ajnštajna[1].
Evo kako to biva:
Kreneš, tako, skroz nepromišljeno - na pijacu. U potrazi za, recimo, karfiolom čiji kvalitet je obrnuto srazmeran ceni - zalutaš među švercere i sa svih strana te okruže gaće, čarape, grudnjaci, farmerice, bebi-kompleti, pa opet gaće i papuče i neke krpice koje sigurno za nešto služe (mada se ni po njihovim dimenzijama ni po obliku definitivno ne može zaključiti za šta). Sve to šarenilo te polako zatrpava, čini ti se da će te ugušiti, zblanuto merkaš kako da se iskobeljaš, i - u poslednjem momentu, panično se uhvatiš za nešto poznato: glavom i bradom Ajnštajn. Lepi, stari, pitomi i raščupani Ajnštajn, na crnoj letnjoj majici. I, brže-bolje, izvadiš trista dinara i kupiš ga. Nakon toga, nekom Haripoterovskom magijom - zbrka se raščišćava i ti ponosno kreneš ka poznatom delu "prave" pijace (gotovo zaboravljajući malopređašnju paniku i privremeni osećaj izgubljenosti među gaćama i čarapama).
E, sad, jedno je kupiti, a drugo je... Šta sad sa tom majicom? Da je nekom pokloniš, ćušneš u ormar, slučajno zaboraviš u autobusu, ili...
Ili da lepo priznaš da bi ti tu majicu, sa Ajnštajnom na grudima i "e=mc2" na leđima, možda i da obučeš.
Onda čovek malo razmisli i shvati da sve to baš i nije jednostavo. Ne zbog toga što matorcima ne priliči klinačka majica sa štampanim Ajnštajnom (jako je to blesavo, to - "šta kome priliči", jer pretpostavljam da niko normalan ne misli STVARNO da BILO KOME na ovoj planeti ZAISTA priliči odelo sa kravatom, osim možda jako starim ljudima, a i to samo na sahranama narodnih heroja i bivših učitelja).
Posle prvih nekoliko misli - rečenica, čovek shvati ne samo da stvar nije jednostava, nego i da ima veze sa hrabrošču. Jer, vidite - obući Ajnštajna valjda znači priznati da imaš nešto s njim.
A ako čovek nije atomski fizičar (ili makar neatomski, ali ipak fizičar) onda nije baš najjasnije šta bi on to imao sa jednim Ajnštajnom.
I tako, misao po misao, prizna čovek lepo sebi da ima problem, skuva "nesu" (ona), ili prosto sipa sebi neko piće (on), sedne u neki svoj ćošak, zapali cigaretu i kaže sebi: "Slušaj, nema vrdanja, priznaj šta imaš s dotičnim."
Počne nesretan čovek (i on i ona, isto) sam pred sobom da vrda, pa kao - veliki naučnik, pa - žena mu bila naša Mileva, i sve tako koješta.
Nije lako priznati. Posle godina i godina glancanja, presovanja i sakrivanja, ni njemu samom više nije baš najjasnije koja je verzija ona prava.
Međutim, malo po malo, istina ispliva na videlo.
Ispadne da je u pitanju onaj trač o vremenu i prostoru. Albert je, priča se, jednom kazao, a možda i napisao je (mnogi se kunu da su tekst videli svojim očima, a znam i neke koji tvrde da su ga razumeli), da to oko vremena i prostora nije stvar koja ide samo u jednom pravcu, nego bi taj neki sat mogao i da se namesti na neko buduće vreme, a Boga mi - i na prošlo. A fazon je, očito, baš u tom prošlom vremenu.
Tu ti lepo (naravno, tek onda kad je već kasno, odnosno nakon kupovine gorepomenute majice) shvatiš da bi pola života dao, da se nekako ta Ajnštajnova teorija o relativnosti vremena dokaže. Pa da te vrate recimo, u neki oktobar, u ono veče. Pa da na šušanj kraj vrata ustaneš, i da ih otvoriš. A posle da bude kako hoće. Posle može da bude i sudbina. Nema veze. Samo da ta vrata, kao toliko puta u snu - ipak otvoriš.
Jer, godine prođu, svašta se izdešava. Stigne te i majica sa Ajnštajnom, ali znaš da nikada ne bi priznao da bi da vratiš ono veče (jutro, podne, svejedno)... kada se ništa nije desilo.
Nema veze što znaš da je to sa majicom glupo. Ajnštajna odavno nema, a ti se bojiš da - i kad bi se ono veče vratilo... možda bi bilo isto. Možda bi opet (ponovo!) slagao sebe da se to s druge strane vrata čuju komšijska deca (mada je već veče, a i komšije nemaju dece).
Na kraju to ispadne priča o naknadnoj hrabrosti da na pragu pedesetih kupiš majicu sa Ajnštajnom (i nosiš je!), a sa dvadeset i nešto nemaš hrabrosti da otvoriš jedna obična vrata.
Možda je fazon u tome što je hrabrost koja je potrebna da se otvore neka vrata tako velika da većina nas o njoj može samo sanjati (kukavice, uspešni biznismeni, svekrve, tašte, specijalisti za kardiovaskularne bolesti, predsednici mesnih zajednica, direktorice sektora za odnose sa javnošću, pogrebnici, profesori menadžmenta, književni kritičari, kandidati za gradonačelnike i direktori javnih preduzeća čak i ne sanjaju o tome).
Oni hrabri i otresiti sanjaju, pa posle pišu mail-ove koje nikada neće poslati, idu na pecanje i ispovedaju sa ribama, idu u lov, kod frizera, manikira i pedikira, gledaju iz potaje neke prozore u sumrak... ali i dalje nemaju hrabrosti da priznaju.
Pošto znaju da nikada nisu imali tu posebnu vrstu hrabrosti, kad sede uz vino i svoje dobre i požrtvovane žene, muškarci tu posebnu vrstu hrabrosti obično i ne zovu hrabrost, već prosto - ludost.
Njihove žene na to, obično, malo nakrive glavu u stranu, zaposle ruke vrteći pramen kose, ili nepotrebno ravnajući suknju... sretne što njihovi muževi, zaneti sobom, neće primetiti koliko ih je štrecnulo pominjanje te posebne, davno zaboravljene vrste hrabrosti.
One koju onda, jednom, nisu imale.
[1] Odnos cena je bio realan u momentu pisanja priče, a činilo mi se glupavim da ga danas menjam. Ako Vam se ne dopada-menjajte ga!