Ako hoćete stabilan brak - pazite šta kupujete na pijaci

Narator RSS / 18.12.2008. u 12:23

Četvrtak je, i ja i dalje držim reč. Po dogovoru: dok Vi čitate, ja ću pisati (ni četvrtka dalje!).

Današnji četvrtk je tako hladan, vlažan, siv i mrzovoljan, da bi jedanaesta Božja zapovest mogla da glasi "Kad osvane tako turoban i besmislen dan, čovek mora da pokuša da ga preokrene u nešto normalno, ili bar osmehnuto". Poštujući tu, i neke druge (takođe izmišljene Božje zapovesti), poklanjam Vam ovu priču, tipujući na to da Vam izmami makar jedan (polu)osmeh:

Ako hoćete stabilan brak - pazite šta kupujete na pijaci

Trista dinara je beznačajna suma. Ali može da napravi haos u životu. Da razori brak, otuđi najboljeg prijatelja, razočara kuma, uvredi kumu, demorališe decu...

Posebno je problem, ako tu beznačajnu sumu potrošite nepromišljeno. Recimo: odete na pijacu i umesto kilograma jagoda, glave karfiola i pola kilograma spanaća, vi kupite majicu sa likom Ajnštajna[1].

Evo kako to biva:

Kreneš,  tako, skroz nepromišljeno - na pijacu. U potrazi za, recimo, karfiolom čiji kvalitet je obrnuto srazmeran ceni - zalutaš među švercere i sa svih strana te okruže gaće, čarape, grudnjaci, farmerice, bebi-kompleti, pa opet gaće i papuče i neke krpice koje sigurno za nešto služe (mada se ni po njihovim dimenzijama ni po obliku definitivno ne može zaključiti za šta). Sve to šarenilo te polako zatrpava, čini ti se da će te ugušiti, zblanuto merkaš kako da se iskobeljaš,  i - u poslednjem momentu, panično se uhvatiš za nešto poznato: glavom i bradom Ajnštajn. Lepi, stari, pitomi i raščupani Ajnštajn, na crnoj letnjoj majici. I, brže-bolje, izvadiš trista dinara i kupiš ga. Nakon toga, nekom Haripoterovskom magijom - zbrka se raščišćava i ti ponosno kreneš ka poznatom delu "prave" pijace (gotovo zaboravljajući malopređašnju paniku i privremeni osećaj izgubljenosti među gaćama i čarapama).

E, sad, jedno je kupiti, a drugo je... Šta sad sa tom majicom? Da je nekom pokloniš, ćušneš u ormar, slučajno zaboraviš u autobusu, ili...

Ili da lepo priznaš da bi ti tu majicu, sa Ajnštajnom na grudima i "e=mc2" na leđima, možda i da obučeš. 

Onda čovek malo razmisli i shvati da sve to baš i nije jednostavo. Ne zbog toga što matorcima ne priliči klinačka majica sa štampanim Ajnštajnom (jako je to blesavo, to - "šta kome priliči", jer pretpostavljam da niko normalan ne misli STVARNO da BILO KOME na ovoj planeti ZAISTA priliči odelo sa kravatom, osim možda jako starim ljudima, a i to samo na sahranama narodnih heroja i bivših učitelja).

Posle prvih nekoliko misli - rečenica, čovek shvati ne samo da  stvar nije jednostava, nego i da ima veze sa hrabrošču. Jer, vidite - obući Ajnštajna valjda  znači priznati da imaš nešto s njim. 

A ako čovek nije atomski fizičar (ili makar neatomski, ali ipak fizičar) onda nije baš najjasnije šta bi on to imao sa  jednim Ajnštajnom.

I tako, misao po misao, prizna čovek lepo sebi  da ima problem, skuva  "nesu" (ona),  ili prosto sipa sebi neko piće (on), sedne u neki svoj ćošak, zapali cigaretu i kaže sebi: "Slušaj, nema vrdanja, priznaj šta imaš s dotičnim."

Počne nesretan čovek (i on i ona, isto) sam pred sobom da vrda, pa kao - veliki naučnik, pa - žena mu bila naša Mileva, i sve tako koješta. 

Nije lako priznati. Posle godina i godina  glancanja, presovanja  i sakrivanja, ni njemu samom više nije baš najjasnije koja je verzija ona prava.

Međutim, malo po malo, istina ispliva na videlo.

Ispadne da je u pitanju  onaj trač o vremenu i prostoru. Albert je, priča se,  jednom kazao, a možda i  napisao je (mnogi se kunu da su tekst videli svojim očima, a znam i neke koji tvrde da su ga razumeli), da to oko vremena i prostora nije stvar koja ide samo u jednom pravcu, nego bi taj neki sat mogao i da se namesti na neko buduće vreme, a Boga mi - i na prošlo. A fazon je, očito, baš u tom prošlom vremenu.

Tu ti lepo (naravno, tek onda kad je već kasno, odnosno nakon kupovine gorepomenute majice) shvatiš da bi pola života dao, da se nekako ta Ajnštajnova teorija o relativnosti  vremena dokaže. Pa da te vrate recimo, u neki oktobar, u ono veče. Pa da na šušanj kraj vrata ustaneš, i da ih otvoriš. A posle da bude kako hoće. Posle može da bude i sudbina. Nema veze. Samo da ta vrata, kao toliko puta u snu - ipak otvoriš.

Jer, godine prođu, svašta se izdešava.  Stigne te i  majica sa Ajnštajnom,  ali znaš da nikada ne bi priznao da bi da vratiš ono veče (jutro, podne, svejedno)... kada se ništa nije desilo.

Nema veze što znaš da je to sa majicom glupo. Ajnštajna odavno nema, a ti se bojiš da - i kad bi se ono veče vratilo... možda bi  bilo isto. Možda bi opet (ponovo!) slagao sebe da se to s druge strane vrata čuju komšijska deca (mada je već veče, a i komšije nemaju dece).

Na kraju to ispadne priča o naknadnoj hrabrosti da na pragu pedesetih kupiš majicu sa Ajnštajnom (i nosiš je!), a sa dvadeset i nešto nemaš hrabrosti da otvoriš jedna obična vrata.

Možda je fazon u tome što je hrabrost koja je potrebna da se otvore neka vrata tako velika da većina nas o njoj može samo sanjati (kukavice, uspešni biznismeni, svekrve, tašte, specijalisti za kardiovaskularne bolesti, predsednici mesnih zajednica, direktorice sektora za odnose sa javnošću, pogrebnici, profesori menadžmenta, književni kritičari, kandidati za gradonačelnike i direktori javnih preduzeća  čak i ne sanjaju o tome).

Oni hrabri i otresiti sanjaju, pa posle pišu mail-ove koje nikada neće poslati, idu na pecanje i ispovedaju sa ribama, idu u lov, kod  frizera, manikira i pedikira, gledaju iz potaje neke prozore u sumrak... ali i dalje nemaju hrabrosti da priznaju.

Pošto znaju da nikada nisu imali tu posebnu vrstu hrabrosti, kad sede uz vino i svoje dobre i požrtvovane žene, muškarci  tu posebnu vrstu hrabrosti  obično i ne zovu hrabrost, već prosto - ludost.

Njihove žene na to, obično, malo nakrive glavu u stranu, zaposle ruke  vrteći pramen kose, ili nepotrebno ravnajući suknju... sretne što njihovi muževi, zaneti sobom, neće primetiti koliko ih je štrecnulo pominjanje te posebne, davno zaboravljene vrste hrabrosti.

One koju onda, jednom, nisu imale.


[1] Odnos cena je bio realan u momentu pisanja priče, a činilo mi se glupavim da ga danas menjam. Ako Vam se ne dopada-menjajte ga!



Komentari (32)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ivana23 ivana23 13:00 18.12.2008

***

Narator Narator 13:29 18.12.2008

Re: ***

Da. Mada ima i vedrijih varijanti.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 16:35 18.12.2008

Re: ***

ivana23

budi kao on u glavi..:)
piro001 piro001 13:51 18.12.2008

Covece...

...i ponavljam jos jednom: Covece....

Krene kao lagana pricica, o pijaci i majcici sa Ajnstajnom, i izgubi se negde... ne znam. Zbunjen sam...

Jesu li ta vrata simbol propustenih prilika u zivotu, onih zbog kojih se vecno preispitavamo, ili su stvarno postojale, i opisujete neki stvaran dogadjaj?

U svakom slucaju, vredi jos jednom reci: Covece....
Moja preporuka!
Narator Narator 16:24 18.12.2008

Re: Covece...

Pa, hvala.
Zar je uopšte važno da li je u pitanju stvarni događaj ili neko simboličko pitanje. Ili je neki stvarni događaj vremenom postao simbol za sva, sopstvenom "zaslugom" neotvorena, vrata.
devojcicaaa devojcicaaa 13:54 18.12.2008

Super tekst!

Verujem da je svako u zivotu imao bar jedna vrata koja je trebalo (ili ne) otvoriti. Ja sam uvek za varijantu otvaranja, pa sta bude... Hocu reci - jednom se zivi!
cassiopeia cassiopeia 14:46 18.12.2008

Re: Super tekst!

devojcicaaa
Verujem da je svako u zivotu imao bar jedna vrata koja je trebalo (ili ne) otvoriti. Ja sam uvek za varijantu otvaranja, pa sta bude... Hocu reci - jednom se zivi!


Potpisujem!

Ako za nečim žalim onda su to neotvorena vrata
scabies scabies 15:12 18.12.2008

Re: Super tekst!

Svako ima svoja Vrata...
Kada su u pitanju ona koja nismo optvorili-uvek ima milijardu opravdanja i racionalizacija...
Kada su u pitanju ona koja smo zalupili-eeeee...sa tim je vec mnogo teze nositi se...
Kada su u pitanju ona na koja smo qcali, a nisu se otvorila-neka drugi za njima zale...
piro001 piro001 15:23 18.12.2008

Re: Super tekst!

Opening the doors of perception....

Evo jedne za sve nas:

People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down

When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name

When you're strange
When you're strange
When you're strange

People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down

When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name

When you're strange
When you're strange
When you're strange
reanimator reanimator 15:45 18.12.2008

Re: Super tekst!

devojcicaaa
Ja sam uvek za varijantu otvaranja, pa sta bude... Hocu reci - jednom se zivi!

Reci to gospodji Čamdžić, pa da vidimo da li se slaže :
"..Policajci su prvo pozvonili na interfon i ušli u zgradu. Međutim, ušli su u pogrešan stan i počeli da hapse nedužne stanare. Kada su to shvatili i izašli u hodnik, iz stana Milosavljevića je izleteo tigrasti pitbul i krvnički nasrnuo na policajce. Izmičući pred psom, jedan policajac je laktom udario o ulazna vrata i razbio staklo. Uvidevši da neće uspeti da se odbrane od pitbula, jedan od njih je izvadio pištolj, ispalio više hitaca u psa i usmrtio ga. Međutim, jedan metak je pogodio prvu komšinicu narko dilera Jorgovanu Čamdžić u potkolenicu. Ne zna se da li je nesrećna žena iz radoznalosti, pošto je čula pucnjavu, otvorila vrata da vidi šta se dešava u hodniku ili je metak prošao kroz drvena vrata njenog stana.."
Sediš bre kući i odmaraš...kakvi šumovi..kakva sudbina..
Narator Narator 16:19 18.12.2008

Re: Super tekst!

Uh!
pnbb pnbb 21:47 18.12.2008

Re: Super tekst!

u jebote i komsinica narko diler!

hocu reci kakva zgrada,
Narator Narator 01:04 19.12.2008

Re: Super tekst!

Vala baš!
ivana23 ivana23 21:53 20.12.2008

Re: Super tekst!

pnbb
u jebote i komsinica narko diler!
hocu reci kakva zgrada,

Nije novinar dobro formulisao - Jorgovana Čamdžić je prva komsinica narko dilera - nije upotrebio zapetu.
reanimator reanimator 17:22 21.12.2008

Re: Super tekst!

ivana23
pnbb
u jebote i komsinica narko diler!
hocu reci kakva zgrada,

Nije novinar dobro formulisao - Jorgovana Čamdžić je prva komsinica narko dilera - nije upotrebio zapetu.

Baš tako. I to ne obična komšinica, već "hodnikom proleti muva, a ja pogled kroz špijunku" komšinica.
Curiosity killed the cat!
Vlasta92 Vlasta92 15:58 18.12.2008

Lepo....



Da li sam ili nisam trebala..? Čim nisam, verovatno da nije ni trebalo...
Nije li bolje razmišljati tako?
scabies scabies 15:59 18.12.2008

Re: Lepo....

Nije li bolje razmišljati tako?

Lako je (tako) razmisljati, ali sta cemo kad ponekad 'ne veruje srce pameti'...
Narator Narator 16:21 18.12.2008

Re: Lepo....

E, moja Vlasto...
Blago tebi ako nikad nisi vrtela film unazad, sa domaštavanjem u stilu "e, a da sam..."...
constrictoria92 constrictoria92 21:03 19.12.2008

Re: Lepo....

Blago tebi ako nikad nisi vrtela film unazad, sa domaštavanjem u stilu "e, a da sam..."...


Jesam vrtela film po tom principu, al' se film vrteo kako sam ja htela.... Pitanje je da l' bi to tako stvarno bilo i koliko lose bi bilo da sam zaista otvorila vrata...

Text - deep respect!
pnbb pnbb 18:56 18.12.2008

dobar

dobro je

ne zbog poente mislim to hrabrost ludost vrata, nego dobro si ga izmuvo to s majcom...

dobar si
Narator Narator 01:02 19.12.2008

Re: dobar

Vidi, da ne bude zabune - to Narator je ime koje uzimam na netu godinama, u znak sećanja na jednog prijatelja...
Bio je sjajan pripovedač i na diskusijama Serbian cafe-a je koristio ime "Narator". Pred odlazak, zamolio me da nastavim. Da budem narator. Od tada, ja sam Narator, mada bi gramatički bilo ispravnije "Naratorka".
Hvala na onom "dobar si". Prijalo je.
pnbb pnbb 16:25 19.12.2008

Re: dobar

diskusijama Serbian cafe-a je koristio ime "Narator". Pred odlazak

znaci ima veze...
a ja mislio slucajnost
Narator Narator 07:42 22.12.2008

Re: dobar

Eto.
natasavb natasavb 19:04 18.12.2008

Divna prica

meni je ova cela godina bila u znaku jednih "vrata", za koja sam mislila da su zauvek ostala zatvorena....
i mozda bi bilo bolje da je tako ,jer za neke stvari izgleda postoji samo jedan pravi momenat.
ali sto neko rece ,jednom se zivi ,pa odlucih ovaj put da ih otvorim ,pa sta bude ....
mariopan mariopan 19:51 18.12.2008

Re: Divna prica

Nema sanse da ja ne otvorim vrata, radoznalost je ubila macku , mene jos nije, ima vremena.
gentedimare gentedimare 22:07 18.12.2008

vrata

nekad je bolje i ne prici im,ma kako primamljivo izgledala,i koliko god nas radoznalost vukla...ma ,da ih i nema...
jasnaz jasnaz 22:48 18.12.2008

______. . .______

Posle može da bude i sudbina.







Narator Narator 01:10 19.12.2008

Re: ______. . .______

Hvala za ovu fotku.
Da li znaš čija je?
namegiver namegiver 23:07 18.12.2008

:)

Taman sam pomislio na drugi vid nalazenja u liku i delu doticnog, primetivsi slicnost, makar u blentavosti, kada sam procitao ovaj detalj: gledaju iz potaje neke prozore u sumrak. Hvala Naratoru za podsecanje na jedan prozor kraj terase uz koju je skroz dobro da se nisam uspeo u tih nekoliko sumraka.


Jelica Greganović Jelica Greganović 00:42 19.12.2008

Rešenje

Pazariti majicu sa Milevom.

Narator Narator 01:08 19.12.2008

Re: Rešenje

Mileva Ajnštajn je bila sjajna žena. Ima dosta nerazjašnjenih detalja o njenom radu, ali i o životu.
Bila je pametna, lepa i dobra.
Ali nikada, nikada, nije bila šašava kao Albert. Zato cenim Milevu. I volim Alberta.
mirelarado mirelarado 01:09 19.12.2008

Tačno,

uvek se vraćamo nekoj propuštenoj prilici, nekim neotvorenim vratima... Kao da je to jače od nas, a možda bi trebalo da se prisetimo i onih prilika koje nismo propustili, možda bismo tako spoznali da smo imali i onu pravu, sudbonosnu Priliku što barem jednom zadesi svakoga od nas. Čini mi se da bismo tada bili spokojniji... al' neki đavo kao da nam ne da... i u tome ima nečeg ajnštajnovskog.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana