Muzika je čudo. A pevanje magija.
U to sam uvek verovala, isto onako postojano kao što sam žalila što ne umem da pevam. A ne umem. Ne umem ni da potrefim ton, ni da uhvatim melodiju. Prosto ne umem. Pokušala sam (na žalost bližnjih) dovoljan broj puta. Posledice koje moja deca verovatno i dan danas trpe zbog dramatično pogrešnih melodija uspavanki kojima sam ih s ljubavlju obasipala, verovatno su trajne i nepopravljive. Na kraju, bila sam prinuđena da prihvatim da pored vožnje automobila, kupovine odeće i pijenja kafe sa komšinicama, ima još jedna stvar koju "svaki normalan prosečan čovek zna da radi", a ja - eto, ne znam.
Međutim, nije problem u tome što ja ne umem da pevam. Problem je u tome što...
... Bilo je leto, juli sedamdesete. Na pola puta između Šapca i Valjeva, u brdima iznad Koceljeve, smestilo se selo Subotica. Petnaestak kuća, svaka na po jednom brdu, sa svojim bunarom, temeljom od grubog kamena, malinjakom, šljivama, magazom i daščanom "mlekarom" ispod kajsije ili hrasta. Povezuje ih miris vruće lepinje s kajmakom, Tamnava koja svake treće godine plavi, a svake pete odnese pola njiva, grobovi u vinogradima kraj puta, volovske zaprege koje su se srele i sa novim milenijumom i - igre.
O praznicima i svecima, na kraju žetve ili kakvog drugog većeg posla, domaćini jedni druge pozivaju "na igru". Na najviše brdo u okolini popne se nekoliko momaka, ponekad i otresitije žensko, i po imenu pozivaju na igru, nekom mešavinom uzvikivanja, pevanja i dovikivanja. To zvuči otprilike kao "Tičići, ej, dođite doveče kod Mikajla Stajkinog na igru. Tomo, povedi ženu i sina. Jerotije, nemoj 'ćer da ostaviš kod kuće...". U svim kućama se prekidaju poslovi, da se sasluša ko je pozvan na igru, ko je posebno pomenut, šta je kome poručeno... Nakon toga, ukućani ubrzano završavaju svoje poslove, mlade i snaje se uzmuvaju oko bunara, da se spremi muškima da se operu, presvuku i opreme (žene svoje opremanje obave nekako krišom, neprimetno). U sumrak, doterani i osmehnuti, kreću preko njiiva i šljivika do domaćina igre. Do jutra se iz dvorišta domaćina čuje neumorna pesma i dovikivanje, frula i neprekinuti ritam kola.
Danima nakon igre, na njivi, u voćnjaku ili malinjaku, mnogima se omakne pesma. Uveče, devojke sedeći pred kućom zapevaju, skupi se oko njih dečurlija, vitlaju se i dovikuju zadirkujući devojke, dobacujući im ko je pored koga sedeo na igri, i ko je kome vode donosio.
Kako dani prolaze, sve ređe se čuje više pesama otpevanih zaredom, da bi nakon desetak dana eho igre potpuno utihnuo i na kraju zamro. Pesma se sada omakne samo najmlađima, pojedinačno i za kratko...
Jednog takvog jutra, dobre tri nedelje nakon poslednje igre, vraćala sam se sa Rasnice - plitke i planinski grgutave Tamnavine pritoke. Sama. Put je bio još pomalo vlažan od skore kiše, sve je mirisalo na zeleno, divlje i privlačno. Sa strana puta, iznad strnjike, videli su se krovovi udaljenih kuća, negde u daljini je zajalao pas, a nebo je visilo kao ogromni luster iznad te slike - neponovljive u svojoj jednostavnosti i moći. U momentu me prođe laka jeza i na mah mi se učini da je sve moguće, da umesto četrnaest imam hiljadu godina, ili ni jednu - svejedno. Krenula sam da uberem kupinu kraj puta, nespretno i brzopleto, kako bih prekinula momenat u kome je sve izgledalo drugačije - zbunjujuće i dobro - istovremeno. Očvrsli izdanak kupine za koji sam se uhvatila zagrebao mi je ruku i par kapi krvi pojavilo se na mom dlanu. Bila je crvena i gusta. Nije bolelo. Samo je izgledalo neobično videti dve kapi krvi, pored kojih je na moj dlan pala kap soka iz kupine koju sam zagrizla. Plavičasta i drugačija.
I niodakle, bez razloga, najave i bilo kakvog normalnog povoda - ja sam počela da pevam. Moj Bože! Ja sam pevala! Njihove pesme. O devojkama iz Gruže, crvenim ružama, draganu koji neće doći, belim ružama i žutim dunjama, Stambolu i Višegradu. Glas koji je izlazio iz mog grla bio je zvonak i čist. Pevala sam pesme koje nikada nisam znala. Pesme koje ne znam da sam ikada čula. Moj glas je obuhvatao padine, brda i krovove u daljini, spajao se sa vinogradima, malinjacima, utapao se u Tamnavu i Rasnicu. Morala sam da počnem hodati jer je u meni vrila gotovo eksplozivna mešavina adrenalina, zbunjenosti i nepogrešivog osećaja ispravnosti.
Silazila sam niz brdo pevajući, srećna i opijena. Neka žena je stajala uz put, terajući kravu s puta na svoje imanje. Gledala me je, ja sam se zbunila i zaćutala. Prišla mi je, namestila čvor na svojoj marami, zagrlila me i nešto promrmljala. I ja sam nastavila da pevam.
Kad sam prišla do kuće mojih rođaka - poznati krov, ograda na bunaru i štala u daljini, u momentu su me otreznili. Prestala sam da pevam. Baba mi je pošla u susret osvrćući se. Pitala se čije li to devojče tako lepo peva. I ostali ukućani, komšije, poznanici... su se narednih sati pitali "zna li, vide li kogod - ko je to otoič pevao?".
Naravno, ćutala sam kao zalivena.
Sutradan, opet tamo negde oko Rasnice, ponovo sam zapevala. Ponovo me je obuzeo isti osećaj nestvarne lepote, ispravnosti i sreće. Ponovo je predeo oko mene odzvanjao pesmom, reka se primicala i odmicala sa svakom novom strofom, a neka druga vremena, neki drugi ljudi, gradovi i događanja su me okruživali - sa svakom pesmom drugi i drugačiji.
Sledećeg dana, ujutru, moji su došli po mene i ja sam otišla.
Sećanje na pesme i pevanje povremeno me je obuzimalo i ja sam pokušavala da pevam. Uvek obično, pogrešno, besmisleno.
Nakon petnaestak godina vratila sam se u isto ono selo, na isto ono brdo. Pesma nije krenula iz mene. Na silu sam probala da otpevam neku od pesama koje sam u međuvremenu naučila, ali je iz mog grla izlazio samo poznat prozukli i nemelodičan zvuk. Učinilo mi se da onu drugu, pravu i željenu pesmu, čujem negde u daljini, nejasno i pomešano sa vetrom i rekom.
Uveče, dok su deca zaspivala, stric je pričao o travaru sa Cera i Miladinovoj snaji koja zna da leči od uroka. A onda je počeo o "gorskoj vili koja je jedne godine pevala na Rasnici, pa šljive te godine bile ko kokošije jaje velike, a malina bilo toliko da ih nisi mogao nikome prodati, pa se bacala po pijaci. Kažu, videla je mati one Negosave što je posle pošla za mlađeg Stalaća, ali je ona žena malo nako, pa joj nije svaku verovati. Kaže, jadnica, da je vila bila u farmericama." Svi se nasmejaše, a baba Jela uze da "opriča" kako je ta vila pevala "sve one stare pesme, koje nisam čula još od kako sam se udala za svog čoveka". A glas joj, kaže, bio takav da je sve odjekivalo, ko kad se s brda zove na igru. Strina dodaje da je od te pesme zaboravljala kud je pošla, i sve joj se vraćalo kako je s ocem išla na vašar u Mionicu, a on joj kupio maramče i bombone. Stric se nasmeja šeretski i klimnu glavom "E, moja mlada, a meni se od tih pesama sve vraćalo kako sam te gled'o na tom vašaru, i kako sam kumu Andriji kazo da ću te o jeseni ženiti". Deca se zakikotaše, strina pocrvene, a baba pogleda po svima pa pozva da se ide legati," treba ujutru rano ustati, slava je, puno će gostiju doći".
Ni te večeri, a ni bilo kada nakon toga, nisam znala: jesam li to stvarno ja pevala, ili je ... Ne umem da završim rečenicu, jer ne znam šta bi to bilo "ili".
Znam samo da nikada više, ni jednog sekunda u mom životu nisam umela da pevam. Ni pre ni posle toga.
Puno puta sam se za ove godine pitala, šta sam sve uspevala da budem nekog dana, nekog minuta, nekih sati... što više nikada posle nisam ni umela ni mogla.
Možda u svakom od nas postoji i gorska vila i najbolji prijatelj i strastveni ljuavnik-ljubavnica, divan otac, nežna majka, nobelovac, mudrac i žongler...
Samo im je vek trajanja ograničen. Na nekoliko neponovljivih momenata, koje svakodnevica prekrije i zatrpa.
.... Zato me beskrajno rastužuje činjenica da (više) ne umem da pevam.