Oni koji prate moje tekstove još iz vremena potpalublja znaju da sam te, za neke od nas sudbonosne, 1995 izgubio djelimično vid igrajući se vatrom, pardon ratom. U svom profilu zapisao sam, između ostalog, da se svijet posmatra drugačije ako ga sem vlastitim očima posmatramo i vlastitom glavom. Naravno, ne smatram da ljudi koji imaju odličan vid ne vide jasno svijet oko sebe, ali oči mogu da prevare ako isključimo sve ostale, hajde da kažem antene. I sama nauka tvrdi da čovjek 90% informacija iz spoljašnjeg svijeta upravo dobija čulom vida, ali i te kako je bitno ne zaboraviti preostalih 10%. Za razliku od zvanične nauke ja ne mislim samo o preostalih četiri čula koje svako od nas (manje il' više) posjeduje, već upravo o tom takozvanom šestom čulu koje uključuje upravo to: “gledati svijet vlastitom glavom”.
Prijatelji iz djetinjstva mi puno znače i usprkos svim tim miljama koje nas djele volim se čuti s njima. Na klasična pitanja tipa jel' ti se vid štogod popravio odgovaram humorom. "Hej, da mi je naći dobrog advokata možda bi mi vratili vozačku!" Il': "Ma vidim ono što želim, a ono što neću ne". Još se izvlačim na istu foru!
Humor je kod mene ne samo dio mog karaktera već ima višestruku ulogu. Kad se šalim na vlastiti račun ljudi postanu opušteniji. Razbijam strah, koji je uz neznanje, upravo najveći zaštitnik tih predrasuda o kojima sam i ovdje jednom pisao. Nedavno mi je jedna djevojka “priznala” kako ona dugo, dugo pojma nije imala da ja ne vidim dobro. I meni je to pohvala, al' ne zbog toga što to skrivam, već što izlazim iz šablona il' percepcije koje društvo ima o meni il' meni sličnim ljudima.
Šalim se i sa ljudima jer ne želim da ih razočaravam. Ovo mi se tek čini blesavim. Ljudi u svojoj percepciji misle ako se vid nije popravio da je to automatski loša vijest; onda krenu s onim: "medicina je čudo, ne gubi nadu”!!
Zamislite muzičara koji živi svoj život s početka prošlog vijeka. Koliko god je ružan , toliko je i dobar muzičar. Ne znam zašto sam sad pomislio na Željka Bebeka, al' ajde nema veze. Svaki minut koji taj naš zamišljeni muzičar provede nadajući se napretku medicine, i tad, u to vreme nezamislivoj maksilofacijalnoj operaciji, po meni je trošenje njegovog vremena. Hoće li on pisati ugodnije note ako je bar malo manje ružan? Hoće li on uživati više u onom što radi ako dočeka napredak gore pomenute medicine? Lagao bih samog sebe kad bih rekao da i sam nisam razmišljao s početka o napretku medicine. Isto tako lagao bih vas kad bih rekao da ne pomislim nekad kako bi bilo super sjesti u auto i voziti se negdje bez cilja slušajući usput Miladina Šobića. Prođe taj period i čovjek počne da traži neke drugačije puteve ka svojoj sreći. Puteve koje nađe mogućim i ostvarljivim da bi došao do onoga što ga ispunjava i čini sretnim. Prostor za ovakve drugačije puteve i načine je više nego dovoljan. Smatram da je procentualno veoma niska upotrebljivost ljudskog mozga ustvari stvar našeg izbora, a samim tim i otvara mogućnosti da svako od nas pronađe neke svoje puteve ili načine te zaobiđe prepreke, koje, samo na prvi pogled, djeluju tako nepremostivo. Sretni, pametni i nažalost rijetki su upravo oni koji spoznaju koliko mogu a bez da dođu u situaciju da moraju. Ja nažalost nisam bio među tim, al' je baš to moranje ili neimanje izbora i meni prosvjetlilo put. Paradoksalno ili ne ja uhvatim sebe da je meni žao što se ljudi “razočaraju” ako kažem: vid mi se nije popravio. Onda sam nalazim svoje načine da ja utješim njih, a oni misle da oni tješe mene. I dok se mi tako uzajamno tješimo na pamet mi pada uzrečica koja mi zablista u svom svojem smislu: nije gluv onaj koji ne čuje već onaj koji ne sluša, nit' je slijep onaj što ne vidi već onaj što ne pogleda.
Nije invalidnost pojedinca nepremostiva prepreka već invalidnost društva koje ima svoj pogrešan šablon i percepciju prema takvim osobama. Zakonski okviri jesu neophodni, ali i totalno neupotrebljivi ako mi sami ne počnemo gledati svijet, sem vlastitim očima, i vlastitom glavom. Invalidnost je upravo u našim glavama i često je nevidljiva. Dok je društvo ne spozna svi ti zakoni ostat će samo mrtvo slovo na papiru.
Ovaj problem jeste suštinske prirode i rađa mnoge druge koje isto spominjem u svom profilu, a odnose se na zloupotrebu religije, nacije, ljudskih prava, ali o tome u sljedećem blogu.