~~ PANORAMA
Ako ste u potrazi za mjestom u Berlinu gdje je njegova preobrazba, proturječnosti između prošlosti i budućnosti opipljivi, srastanje dva nekada suprotstavljena svijeta još nedovršeno, uputite se u Mauerpark. Simboličku snagu tog procesa možete prepoznati u ovom parku nastalom na mjestu nekadašnjeg Todesstreifen - Zone smrti, područja oko Zida; na granici općina Wedding (nekada u francuskoj zoni Zapadnog Berlina) i Prenzlauer Berg (nekada dio Istočnog Berlina).
Mauerpark nije jedan od onih monumentalnih građevinskih poduhvata po kojima je Berlin ´90ih bio toliko poznat. Radi se o slobodnom prostoru usred urbane vreve, open space u najboljem smislu riječi, gdje se tragovi prošlosti grada mogu oćutjeti svim osjetilima.
To je mjesto koje oblikuju građani koji tu žive, kao i oni koji su tu u prolazu: svi oni pridonose stalnoj mijeni, oživljuju, štrapaciraju, ali i njeguju ovaj prostor. Jednom rječju - na ovom komadu gradske zemlje nemali broj stanovnika obližnjih Bezirka živi svoje aktivno građanstvo.
Mauerpark je jedan od najpopularnijih parkova u Prenzlauer Bergu, scenskom kvartu oko istočnog centra Berlina, ali i obavezna postaja turista u potrazi za doživljajem berlinske alternativne scene. Istovremeno je vjerojatno jedino mjesto gdje se stanovnici radničkog, imigrantskog Weddinga i boemsko-buržoaskog, kreativcima i djecom prenapučenog Prenzlauer Berga susreću u većem broju, prije svega ljeti kada se rijeke ljudi iz oba smjera slijevaju k parku i okupljaju oko svojih roštilja, i kada mi koji tu živimo ne otvaramo prozore sve dok dolaskom hladnih dana ne završi sezona intenzivnog roštiljskog dima i mirisa zagorjelog mesa.
Za razliku od većine berlinskih parkova, Mauerpark živi i noću, posebno ljeti. Osobno se osjećam sigurnijom vraćajući se u sitne sate putem kroz park, nego ionako relativno sigurnim ulicama moga Kieza*.
Područje koje čine nekadašnje vojno vježbalište pruske vojske (istočni dio, Falkplatz) i svojevremeno najveća berlinska teretna željeznička stanica (zapadni dio), doživjelo je u razmaku od nekoliko desetljeća nekoliko korjenitih promjena.
13. august 1961. je jedan od najdramatičnijih datuma u povijesti Berlina - dan kada je podignut Zid. Teretna stanica s weddinške strane pripala je francuskom sektoru, a bivše vojno vježbalište i strmina podno stadiona sovjetskoj upravi. Granica između sektora, tzv. granična zona - kasnije je naziv zamijenjen prigodnijim eufemizmom Todesstreifen (Zona smrti), nalazila se na području onoga što danas nazivamo Mauerparkom. Drugim riječima, mjesto na kojem se danas slavi život, dobrosusjedski odnosi i aktivno građanstvo bilo je tijekom 30tak godina, sve do 1990., zabranjeno područje. U širokom području Todesstreifen kretanje je bilo dozvoljeno samo vojnicima, graničnim čuvarima i svatko tko se odvažio kročiti na ovaj brisani prostor mogao je bez upozorenja biti odstrijeljen.
Ubrzo nakon ujedinjenja istočne i zapadne Njemačke, koje je donijelo i ujedinjenje podijeljenog grada, pročulo se da se na području nekadašnje Zone smrti planira izgradnja auto-ceste! Kao odgovor na ovu vijest brzo je došlo do spontanog stvaranja građanske inicijative koja se zalagala za stvaranje parka, Parka pri Zidu - Mauerparka. Tu se rodila ideja parka kao zelene oaze na području nekadašnje granice, prostora koji je trebao naglasiti - zapravo zadržati - karakter „ničije zemlje".
Dugačkim tratinama, sporadično posađenim drvećem i s mnogo niskog grmlja ostvarena je atmosfera „ničije zemlje". Ovaj put, nakon traumatičnog iskustva Todesstreifen, postignuto je upravo suprotno - atmosfera prostora koji je otvoren svima.
Obrnuta simbolika
Mauerpark je mjesto na kojem prepoznajem "obrnutu simboliku" moje bivše domovine: nekadašnje mjesto razdvajanja, stanište smrti, postao je mjestom susretanja. Nekada granica između dvije države; dva politička, društvena i ekonomska uređenja, danas je obljubljeno susretište mladih, porodica, turista; mjesto umjetničkog eksperimentiranja, sportskih susreta, političkog i ekološkog aktivizma, amaterskih ali i profesionalnih glazbenika, plesača iz hobija, tragača za berlinskim flairom, kupaca i prodavača na nedjeljnom buvljaku, žonglera, grafiti-umjetnika.
U Mauerparku je živo sjećanje na podijeljeni grad koji se ujedinio i postao sinonimom angažiranog građanstva i slavljenja života. Dva svijeta koja su do prije 20 godina onaj drugi (službeno) smatrali staništem crnog vraga, srastaju zajedno, doduše sporo i ponekad bolno, sa Zidom koji je još uvijek u nekim glavama, ali nepovratno na putu uklanjanja.
Sasvim suprotno od zemlje u kojom sam rođena, nekada simbola avangardnog socijalizma i različitosti koje su se međusobno obogaćivale, a koja je u međuvremenu postala simbolom raspada, razdvajanja i zakidanja demokratskih i građanskih vrijednosti.
Neukorenjenost
Tako se naziva priča Vladimira Arsenijevića iz njegove zbirke „Predator", također objavljena i u antologiji balkanskih autora „Drugi pored mene", koju sam pretprošle godine predstavila ovdje na Blogu.
Zbog ove priče, srameći se suza koje su nezaustavljivo lile, izašla sam jednog proljetnog dana prošle godine iz podzemne željeznice, na putu od Mauerparka prema nekom od udaljenijih zapadnih dijelova grada. Bila sam potresena vjerodostojnošću kojom „Neukorenjenost" prenosi bolne antagonizme dvije meni bliske stvarnosti: balkanske i ujedinjeno-njemačke, bratomrzačke i berlinsko-anarhističke. Najveći dio radnje se odvija na mjestu koje sam upravo opisala, s protagonistima iz različitih dijelova zemlje u kojoj sam rođena.
O slikama neukorijenjenosti u jednom svijetu koji svoje korijene novodefinira friško probuđenim elanom mogli bi se napisati kilometri teksta i to bi razbucalo okvire ovoga bloga. Zato je bolje da pročitate Arsenijevićevu priču.
* Kiez - berlinski i hamburški lokalizam koji označava područje koje gravitira jednoj većoj ulici ili trgu, nešto kao naš kvart
