Gost autor Siniša S, roditelj
Kad bi se pojavio čovek sa spravom koja na jednostavan način obezbeđuje neograničene količine besplatne energije lako dostupne celoj planeti, neko bi svakako rekao: ali znate li koliko će to radnih mesta da ugasi? I bio bi u pravu. Neki ljudi bi morali da sednu i smisle kako cela stvar da se izvede, a pitanja bi se množila: zašto baš oni? Ko je on, da baš on tamo sedi? Rešenje do kog bi došli bi bilo pod žestokim kritikama. Bilo bi i spoticanja, bojkota i protesta.
Kad bi se pojavio čovek sa bočicom čija sadržina na bezbedan i jednostavan način besplatno leči rak i dostupna je celoj planeti, ja sam siguran da bi neko rekao: znate koliko će to radnih mesta da ugasi? I bio bi u pravu. Bilo bi spoticanja, sigurno.
"Cetvrtoga marta, u sredu toga dana, jebali smo Butragena, Sanchesa i Valdana" ...
Smatram da je red da se mladji narastaji upoznaju zasto je Crvena zvezda unatoc svemu i dalje najveci fudbalski klub Istocne Evrope. Na danasnji dan, igrane su neke istorijske utakmice, ovo su neke od njih:
* izvinjavam se zbog blokade:)
Danas je ceo dan izgledao kao prosečan dan. Neki dnevni kućni poslovi, pranje sudova, pranje veša, krčkanje hrane, malo muzike, šetnja pored mora, 30-ak pročitanih stranica knjige koja se bavi idejom da mi objasni da je zemljom nekada daaaaaavno vladala neka druga civilizacija koja je bila mnogo razvijenija od onih koje su nastupile nakon nje. Tek sam na početku, tako da ne mogu za sada da odlučim da li da im verujem ili ne.
U svakom slučaju, jedan prosečan dan, a onda se desi OVO:!
Uprkos opstrukcijama iznutra ali i spolja Srbija je konačno dobila kandidaturu.Tačno je, nije to ništa epohalno ali je, s obzirom na sva spoticanja i podmetanja, to velika pobeda onih snaga koje vode Srbiju u budućnost, a ne u prošlost.A ići u budućnost znači pre svega konačno provesti reforme države, političkog sistema i pravnog sistema, svesti criminal i korupciju na minimum i obezbediti građanima da u svojoj zemlji žive na civilizacijskom nivou i standardima modern Evrope, a onda je i formalni ulazak u EU samo formalnost.
Građanima Srbije i predsedniku Borisu Tadiću stigao je veliki broj čestitki na dobijanju statusa kandidata za člana EU od lidera svih evropskih država, SAD i država u regionu.Zajednička poruka je priznanje Srbiji, ohrabrenje i da je evropski korak Srbije dobro za sve.
I dok se svi iskreno ili bar kurtoazno raduju uspehu Srbije, neki naši domaći su opet uvređeni i iznenađeni zbog neuspeha njihovih politika i davno propalih ideologija. Odmah se poseglo za krupnim patriotskim i nacionalnim rečima, svetskim zaverama i nepravdama i “otimanjem Kosova” kao omiljenom dežurnom temom.
Demokratska stranka, uz sve zamerke na njen rad na drugim poljima, je svakako najzalužnija (kao što bi u suprotnom i bila najviše kriva), i zato je s razlogom juče organizovala proslavu povodom dobijanja kandidature i sve čestitke i za to.
Srbija ne bi bila Srbija kada nebi imala i one koji su uvek antiprotivni, koji kao da nisu nikada čuli savete i izreku starih koji su govorili „lako je mimo sveta ali pametnije i korisnije sa njim“. Naravno, mislilo se na one koji su uvek nalazili razloge i opravdanja za inaćenje počev sa najbližima, preko košiluka, sela, sa drugim selima, u regionu....Za ovo prvo ne treba ni mnogo pameti, ni umeća, ni strpljenja, osim tvrdoglavosti, a za drugo treba mnogo više svega.
Dakle,svi misle da je za Srbiju, region i Evropu kandidatura dobro, osim nekih naših.
Ovo je blog o klasičnoj muzici.
Ko ne voli Betovenovu petu, zavoleće:)
Ove nedelje je održan Mobile World Congress 2012 (MWC) u Barseloni (Fira Montjuïc). Skup je ove godine okupio rekordan broj posetilaca. Organizatori kažu da je broj premašio 67.000. Kada se ima u vidu da značajan procenat posetilaca čine C-level rukovodioci (CxO), predsednici, vlasnici i drugi slični najviši nivoi upravljanja u značajnim firmama, onda kongres još više dobija na značaju.
Bio sam tamo, prisustvovao i učestvovao u nekim od događaja, pa ću ovde pokušati da prenesem i moje utiske i podelim informacije koje vas mogu zanimati.
Već više godina, kao poslovni telefon, koristim uslugu Vip mobilne telefonije i nisam imao nekih posebnih problema u takozvanom „post-paid" profilu. Pošto se početkom godine pojavila mogućnost prenosa mobilnog telefonskog broja iz jedne mreže u drugu, moja supruga i ja smo rešili da promenimo mobilnog operatora za potrebe naših privatnih telefona. Do tada, koristili smo usluge domaćeg MTS-a i vrlo često smo bili iznenađeni visinom računa koji objektivno nisu odgovarali broju utrošenih impulsa . Naravno, nismo oko toga pravili problem jer nismo ni mogli argumentovano da dokažemo da nas neko permanentno potkrada na sitno. Rešimo da naše privatne telefone preselimo u Vip mobilnu telefoniju, „pobednika testa kvaliteta mobilnih mreža za period 2011/2012 god", kako glasi njihov, valjda, reklamni moto. Rešimo da uzmemo ponudu koja glasi „postpaid tarife za mala i srednja preduzeća" jer nam se po opisu očinila najprilkadnijom.
Iskreno mislim da to stanje nije problem za samog pojedinca, više je to problem njegove okoline. Neko počne da se bavi stvarima kojima nikada pre nije, neko počne da farba kosu, neko počne da izlazi na mesta gde se oseća mlađim. Stvar individualnog doživljaja. Ali se ipak sve odvija u glavi a vidi u ogledalu. Ako se sa time ne susretnete pojedinac ostajete zarobljeni u svojim problemima i ...
Svako ko još uvek ima iluzije o izborima i političarima za koje glasa neka slobodno pogleda najnoviji film Džordža Klunija "Martovske ide". Napravljen prema pozorišnom komadu Boa Vilimona ovaj film demaskira suštinu moderne politike i nemoralnost političke nomenklature. Džordž Kluni kao reditelj, koscenarista i glumac o svom šestom autorskom ostvarenju kaže:
"Ako ovaj film na neki način odražava cinizam koji smo videli u poslednje vreme, to je verovatno dobro, nije loše podići ogledalo i videti neke stvari koje radimo. Nije loše videti kako biramo svoje zvaničnike."
Četr'ipe'šes'... Buuum!!!
A obećala sam sebi čvrsto, najčvršće, neopozivo, da ću da ćutim, da neću da lajem, da ću da se klonim nezgodnih tema i sučeljavanja stavova i isterivanja maka na konac i nadgornjavanja i prepucavanja i obrazlaganja i sve te blogoekvilibristike i da ću mirno da sedim u svom ćošetu i da se bavim malim stvarima kojima i treba da se bavi jedna dokona domaćica, sa sve heklanjem i sitnim vezom pride.
Međutim, lepo, ne mogu. Ne da mi đavo mira. Sve hoću... Neću...
Ma, hoću...
Hoću.
Moram!
„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare
... ili "Na Karaburmi... Jedan - Jedan..."
Ako mi bilo sta nedostaje, ali stvarno nedostaje iz stare drzave (SFRJ, da ne bude zabune) to je fudbalsko prvenstvo Jugoslavije i kombinovani radio prenosi utakmica prve savezne fudbalske lige, tzv. Vreme Sporta i Razonode. Posle se kod nas preslo malo na Vreme Smrti i Razonode, po knjizi jednog nazovi pisca, ali to je druga prica.
Ne mogu sa sigurnoscu da tvrdim da ova moja konkretna nostalgija nije samo generalni zal za prosloscu (mladoscu), pa bi mi na isti nacin nedostajalo nesto drugo iz nekog drugog perioda da se sam rodio u neko drugo vreme i/ili na nekom drugom mestu. Ali posto ne mogu na to da dam precizan ili bilo kakav odgovor, necu ni da ulazim u analizu tog ugla.