Parlamentarni utorak. Poslanici imaju i drugih briga, a ne samo da sede u skupštinskim klupama i prelistavaju svoje tačskrinove. Rasprava o budžetu za 2014? Eh, važna stvar. Uostalom, ima vremena. Kud su ovolike decenije izgubljene... – čemu žurba oko jedne fiskalne godine! Kako god, poslanici su danas opet na nekim slobodnim aktivnostima. Doduše, neki jesu bili u skupštinskoj sali, ali je ipak više bilo onih koji nisu došli. I, tako, nastade problemčić. Vladajuća koalicija nije mogla da obezbedi kvorum za rad parlamenta. Ali, pojavio se Vuk Jeremić:
Autor: Rodoljub Šabić
Pre nekoliko dana "naš" privatni sektor bezbednosti ušao je u novu, "legalnu" fazu. Skupština republike Srbije usvojila je Zakon o privatnom obezbeđenju i Zakon o detektivskoj delatnosti.
One (među kojima sam i sam bio) koji su godinama ukazivali na to da je neophodno zakonom urediti delovanje sektora koji je, bar sudeći po broju radno angažovanih, podjednako velik kao javni sektor bezbednosti, i da je potpuno neodgovorno držati ga u praktično nelegalnom statusu, vest o usvajanju ovih zakona trebalo bi da obraduje. Ali ...
Trajni i neprestani apeli i vapaji Sanje Ilić, saboraca iz kurira i drugih angažovanih medija i istomišljenika urodili plodom!
Sprečena bezdušna pljačka!
"Tijanin novac u humanitarne svrhe"
Beograd -- Porodica Tijane Ognjanović, koja je preminula ne dočekavši transplataciju srca, saopštila da će novac prikupljen za njeno lečenje biti dat u humanitarne svrhe.
Otac preminule Tijane, Nebojša Ognjanović, rekao je novinarima da je pred Prvim osnovnim sudom formalno-pravno završena procedura koja će omogućiti da se Ognjanovići novca odreknu u humanitarne svrhe.
Често се каже да је бирократија систем који омогућава да десет људи ради нешто што један човек може сам да обави. То је, наравно, шала и, као и свака шала, претерује. Али кад погледамо исход недавне одлуке владе да утврди колико заправо људи ради у државној служби ствар и није тако смешна. Испоставило се, наиме, да је број запослених који се финансирају из државне касе дупло већи од онога што су сви веровали!
Pre obećavajući dosadne žurke
Svratih kod lokalnog dilera
Da kupim Oksikodin.
1 mg košta 1 dolar.
I to kod stalnog pouzdanog dilera.
Znači 140 dolara nedeljno.
ili
Kako su Hrvati potpisali kolektivno samoubistvo
Mi oduvek izgleda imamo problem sa istorijom ili je sami ne razumemo ili mislimo da drugi ne razumeju, pa tako unapred brinemo kako će iduća godina biti sva u znaku revizije istorije s ciljem da će neki “radi svoje amnestije” optužiti Srbiju kao krivca za 1.svetski rat, a Gavrila Principa kao teroristu i izazivača rata. A onda, imamo kao zabrinute političare, istoričare i javne radnike kako se moramo pripremiti za odbranu od još jedne agresije, a oni su upravo ti koji će nas odbraniti.
Nadam se da u Evropi ima dovoljno ozbiljnih istoriča i obrazovanih političara koji znaju kako je došlo do 1.svetskog rata, a verujem da ne postoji nikakva zavera da se Srbija ponovo optuži kao eto imperija koja je izazvala rat. Polazeći od tog ubeđenja, mislim da Srbija uopšte ne treba da obraća pažnju na pojedinačne manje poznate istoričarei i medije i njihove meditacije o tome. Takođe mislim da ne stoji teza da je npr. Nemačkoj baš stalo da se toliko kao država blamira da, “radi umanjenja odgovornosti ondašnje Nemačke”, zvanično udari medijsku i političku hajku na Srbiju kao krivca.
Jednostavno, Srbija nije krivac već žrtva tog rata, Gavrilo Princip nije terorista več pripadnik jedne oslobodilačke organizacije koja se zalagala za oslobođenje okupirane zemlje.
Svakome kome nije jasno o čemu se radi poslao bih tekst koji je napisao akademik Muhamed Filipović - em je čovek naučnik, em Bošnjak, em Sarajlija, em nije Srbin, em je naučno i istorijski pošten i objektivan. Evo tog teksta:
Koliko li je glava zabijenih u pesak? Ma, to je samo prvodecembarska „kontemplacija“. I mala etička vežba.
Gde je kraj početka? Direktor bolnice u Leskovcu se oglasio saopštenjem da će biti kažnjen svako ko radi u ustanovi koju on vodi a ne obavlja posao zbog koga je tu. Mislio je naravno pre svega na izvesne lekare, za koje postoje informacije da ne žele da pruže zdravstvenu pomoć dvoma koji su bračni par i zaraženi su HIV-om. U istom paketu se provukla i vest da ti neki lekari čak ne žele da leče ni njihovu decu, koja nisu zaražena (mada u normalnim okolnostima oni ne bi smeli da se vode kao ne-zaraženi HIV-om, već kao bilo koji drugi pacijenti). Elem, zar se to uopšte naglašava, to, da će lekar biti kažnjen ako „bira“ pacijente i neke od njih odbija da leči?
Slično je „zvučalo“ kad je pre neki dan Veljović, direktor policije, naglasio da će biti kažnjen ili procesuiran svaki pripadnik žandarmerije-policije koji učestvuje u kriminalnim aktivnostima. I to - zar se naglašava?
I nisam učio kada je bilo vreme. Pih, a mogao sam da smislim lek za neku boljku ili da konstruišem pogon koji bi omogućio ludima da stignu na planetu koja ima iste uslove života kao Zemlja ili da osnujem religiju koja bi se zasnivala na ljudima a ne na bogovima. Ali nisam učio na vreme. Nije ni sada kasno ali,
- O romanu Bonavia Dragana Velikića -
Nema te prepreke koja može zaustaviti približavanje dva bića koja su se prepoznala.
Kada odeš, s tobom odlazi sve. Raspored slika u stanu, navike, stvari i predmeti, čitava jedna spomen-soba se rasformira
Dragan Velikić, Bonavia (Laguna, Beograd, 2012)
Među srpskim, a rekao bih i ex-jugoslovenskim književnicima današnjice na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati autori čije se nove knjige iščekuju sa onom vrstom čitalačke i intelektualne pažnje i radoznalosti koja, recimo, može da se opiše kao karakteristična za velike i ozbiljne literarne i kulturne scene. Uostalom, šta je to što jednu književnost čini značajnom ako ne upravo taj osećaj poverenja probuđen kod čitaoca koji je (napokon) pronašao vlastitog pisca. Naravno, sa druge strane treba da stoji pisac koji to i takvo poverenje ničim ne izneverava. Jedan od takvih pisaca sa naših prostora svakako je Dragan Velikić - otuda je i njegov poslednje objavljeni roman Bonavia (Stubovi kulture, Beograd, 2012 / drugo izdanje: Laguna, Beograd, 2012) izazvao očekivanu pažnju u regionu. Velikić je nedavno dobio i uglednu Nagradu grada Budimpešte za uverljivost slike mađarske prestonice u njegovoj prozi - između ostalih, i u Bonaviji.
meni je ovo za danas
odlična pesma:
But I'm a creep, I'm a weirdo.
What the hell am I doing here?
I don't belong here.
Један човек силажаше из Јерусалима у Јерихон, па га ухватише хајдуци, који га свукоше и изранише, па отидоше, оставивши га пола мртва. А изненада силажаше оним путем некакав свештеник, и видевши га прође. А тако и Левит кад је био на ономе месту, приступи, и видевши га прође. А Самарјанин некакав пролазећи дође над њега, и видевши га сажали му се; И приступивши зави му ране и зали уљем и вином; и посадивши га на своје кљусе доведе у гостионицу, и устаде око њега. И сутрадан полазећи извади два гроша те даде крчмару, и рече му: Гледај га, и шта више потрошиш ја ћу ти платити кад се вратим.
Gost autor: muaddib92
Само да ви речем
Лепо се некада знало како се пише лектира: увод, разрада, лепо место па на крају закључак. Па ево, по реду -
Увод