Svaki ptičar ima svoju lokalnu „pačku“ (a.k.a. local patch), neko mesto za posmatranje ptica najbliže kući, koje može da obiđe i kad nema vremena ili goriva za ma šta drugo. A kako sam ja počeo da ptičarim iz kajaka, dugo mi je trebalo da shvatim da ptičarenje nije isto što i veslanje, i obrnuto.
Ovaj tekst objavljujem uz ličnu ali posrednu saglasnost autora. Kratak uvod gospodin Bogunović nije imao prilike da pročita te naglašavam da su u pitanju moje misli i stavovi: Naslov je, takođe, moj.
Sva tragika i strahota ubistva devojčice samo je deo tragike i strahote koju živimo. Jer ubica ubije jednom; mediji i "javnost" u Srbiji žrtvu i sve oko nje kidaju, rastžu, pustoše dok na kostima ima truna mesa za ponuditi beslovesnom puku. Ako jednoga od onih koji su u strašnom piru učestvovali bude na trenutak sramota a đubre koje imamo običaj da zovemo medijima izgube jednog čitaoca-gledaoca-slušaoca ovo je pismo ispunilo svrhu.
Gost autor: Goran Bogunović, ujak Tijane Jurić:
"Juče smo sahranili našu Tijanu. Došlo je mnogo ljudi sa svih strana da je isprate i pruže podršku. Želim da se zahvalim svima na tome. Naročito želim da se zahvalim svima koji su pomagali onako kako su mogli da Tijana bude pronađena - ne mogu vam svima pojedinačno zahvaliti iako ste to zaista zaslužili. Hvala svakome ko je podelio njenu sliku sa podacima, objavu, članak u novinama. Hvala svima na saučešću i rečima podrške i ohrabrenja - ne postoje te reči koje mogu utešiti, ali zahvalni smo na iskrenoj nameri onih koji su ih uputili. Želim da se zahvalim i onim čestitim novinarima koji su pomogli da se stvori dovoljno medijske pažnje da pronalaženje Tijane postane prioritet. Želim da se zahvalim i policiji koja je zaista uložila maksimum da ona bude pronađena, a verujem da bi se do rezultata i brže došlo da ih nije kočila birokratija.
Sklon sam, priznajem, da verujem ljudima. Kad čovek nešto tvrdi, ako to radi sa ubeđenjem i strašću, poverujem, šta ću. Nisam od one vrste koja sve prima sa zadrškom i grimasom na licu. U tom smislu verujem Vučiću kad kaže da želi da Srbija bude normalna i pristojna zemlja. Neko će me, možda, podsetiti na potrebu političara da govore ono što lepo zvuči i ono što narod voli da čuje, ali ja verujem, možda zato što sam naivan, a možda zato što mi organizam zahteva da u ovoj političkoj kakofoniji i paroksizmu pronađem bar i najmanje
Dve reči – smrtna kazna su najpominjanije reči ovih par dana u Srbiji. Kao i svuda drugde, vekovima unazad, bez obzira na geografiju i razvijenost društva, potaknuti besom, ljudi traže smrtnu kaznu kao naizgled jedinu meru nemerljivog zločina. A bes je, kao što Niče kaže, odraz nemoći. Očajničke nemoći koja se raširila Srbijom onda kada je objavljeno da je ubijena devojčica, Tijana Jurić. Nikada ne postoji dobar razlog da se ubije čovek, a kada se radi o detetu, onda je to zločin bez premca.
Nepristojno je ubiti se na poslu, kaže lik iz serije The Bridge, odeš fino kući, napuniš kadu, zapališ sveće, nagutaš se pilula, vodke, čega god, presečeš vene, opustiš se…
Pristojno ili nepristojno, ubeđen sam da ne postoji niti je postojala osoba, koja u svom životu nije bar nekoliko puta pomislila na samoubistvo.
Postoje dva ustaljena mišljenja, stava, tvrdo, dijametralno suprotstavljena glede samoubistva. Jedan, koji čin samoubijanja, oduzimanja sopstvenog života, smatra kukavičlukom, eskapizmom, nedostatkom odgovornosti... i drugi,
SFRJ je 1971. godine usvojila Zakon o ratifikaciji Međunarodnog pakta o građanskim pravima.
Član 6 ovog pakta ograničava slučajeve kada se u državama koje je još nisu ukinule može izreći smrta kazna.
Savezna Republika Jugoslavije je 2001. godine usvojila Zakon o potvrđivanju Drugog fakultativnog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji ima za cilj ukidanje smrtne kazne.
Član 1 ovog protokola kaže da “Niko u nadležnosti države ugovornice ovog Protokola ne može biti pogubljen”.
Brada blago podrhtava, kao i glas. U očima munje cakle u suzama. Plave zglobovi na rukama koje stiskaju sto pred njim. Da... Ni on nije supermen. Jeste ministar, jeste Njegov najbliži saradnik, jeste doktor - ali, i on je čovek, i on je roditelj, ni on nije od kamena!
I do vraga samokontrola, do vraga prezumpcija nevinosti, do vraga pravila, procedure, zakoni!
MONSTRUM! Dragan Đurić je ubica, i da se to utvrdi ne treba nam ni sud ni sudski proces. A za njega nema kazne do SMRTNE KAZNE!
E pa - aferim ministre.
Leto je, sve nas zanima, više nego inače, da imamo ravan stomak. I imali bi ga da na stomaku nisu naslage sala. Kako da ga se rešimo?
Standardna greška je da se kreće u "lečenje" gojasnosti bez ulaženja u suštinu pitanja "zašto se gojimo?". Pre nego počnemo da se bavimo "prepisivanjem lekova" za mršavljenje da probamo da objasnimo mehanizam gojenja. Šta treba da se desi da bi nabacili (ne)željene kilograme u vidu sala? Zatim da vidimo pod kojim uslovima se to salo topi, pa posle da se opredelimo za neku zdravu ali trajnu varijantu za skidanje šlaufa.
KAKO SE GOJIMO?
Onako od oka gojimo se zato što ne potrošimo sve što pojedemo. A zašto jedemo više nego nam treba? Šta nas na to nagoni?
Budućnost izgleda Beograda se očituje u jednoj nadasve demokratskoj, javnoj, otvorenoj i iskrenoj i naprednoj diskusiji o Generalnom urbanističkom planu ... kakva mu i pripada ...
(update) Kloniranje i zloupotreba nikova uz blagoslov moderacije.
autor: Rodoljub Šabić
Ovaj post nisam stigao da napišem juče, a želeo sam jer je na jučerašnji dan, 04. avgusta 1908. godine, umro Radoje Domanović.
Umro je mlad, razočaran, bolestan, ogorčen. Živeo je veoma kratko, samo 35 godina, ali je ipak ostavio iza sebe opus pripovetki koje su ga potvrdile kao najvećeg srpskog satiričara. Svako ko je pročitao neku od njegovih pripovetki (Vođa, Stradija, Danga, Mrtvo more, Razmišljanje