U Budimpešti je, u poznim godinama života, preminula Julijana Aleksov, dugogodišnja vaspitačica iz Lovre, jedinog sela u Mađarskoj sa većinskim srpskim življem. Sledi njena životna priča, zabeležena pre nekoliko godina, u njenom domu u Lovri.
Strpljivo i polako, onako kako se uvek obraćala svojim zabavištarcima i svima
I evo, u četvrtak, 10. novembra 2011. Upravni odbor Javnog medijskog servisa Srbije baviće se stanjem u Radio Beogradu i njegovim (ne)tretmanom u okviru RTS-a. Biće to zaista izuzetna prilika da se objektivno i profesionalno razmotre svi problemi Radio Beograda, počev od lošeg stanja fono-arhive, našeg nacionalnog blaga, pa preko zastarele opreme i studija do potcenjenih kadrova, naročito honoraraca.
Још чекам на решење за откуп атељеа који је истовремено и једини стамбени простор у којем живим са породицом 35 година као закупац. Једно решење сам добио пре две године, тачније 04. 03. 2009 године одлуком судије В.И. Четвртог општинског суда у Београду.
Jesi li bio...?
Jesam, više puta...
Gde?
Na Mljetu.
Kako si znao da ću te to pitati?
Ne znam kako ali sam znao.
Dobro, dobro...i kako ti je bilo...mislim kako si se provodio?
Odlično...uvek kad sam bio...možda ću opet otići ako prodam sliku ili dobijem lovu na...ovog puta sa ženom.
Sećaš li se kad je kamp bio u borovoj šumi...?
Sećam, između Goveđara gore u brdima i Babinih kuća na obali Velikog jezera, levo od puta...
A brod je pristajao u Polačama...
Los dan dolazi kao glasnik zla koje orgija na nekom drugom mestu. Odjeci sto dopiru do mene donose teskobu i bes, frustraciju i opstu mizeriju. Od loseg dana se ne moze pobeci - njega treba preziveti.
Očekivala je tako nešto.
I bilo je blagog golicanja u nozdrvama.
Prevruce je, ako nam ista moze pomoci to je muzika.
Ovo sto sledi je moj izbor madjarske shlageraj muzike iz 30tih plus nekoliko novijih obrada u vise jazz fazonu - najbitnije svakako da ne opterecuju, ne zahtevaju preteranu posvecenost i angazovanost i omogucavaju da se sve - a posebno vrucina - ucini nekako, pa vec proslim.
Nadam se da ce te uzivati ;)
Ovi praznični dani - skoro dve nedelje odsustvovanja sa posla, jer svaka firma i ustanova gleda da spoji sva moguca crvena slova u kalendaru - posveceni su generalnom besposličarenju. Razmenjuju se posete rodbini i prijetaljima, jede se i pije preko svake mere dok onaj mali ostatak dana čovek provede usidren ispred TV-a ili kompjutera ubijajuci mamurluk ili gorušicu, gledajuci da kako-tako ubije vreme do sledece posete ili sledeceg prežderavanja i oblokavanja ...
Kako za koga, naravno!
Bilo je izvesno samo to da će umreti. Način na koji će umreti, međutim, mogao je sam da odabere - mogao je sedeti i gledati prelepu panoramu Njujorka sve dok se ne uguši od dima ili dok ne izgori. Ako bi to preživeo nekim čudom, mogao je dočekati da se zgrada sruši. On je odabrao da se baci kroz prozor sa visine od skoro pola kilometra. Zašto?
Ono što ovu fotografiju čini jezivom nije prizor
ne bi ste imali gde da štedite, ne bi bilo pdv-a...
to su "uspesi" koje dinkić pripisuje sebi (kad već niko drugi neće). u pitanju je današnji "razgovor" u "kažiprstu" a daca moja je danica vučenić. politika je kurva kažu, pa neka se političari kurvaju koliko im volja, ne sporim im pravo. nedostak stila je već nešto drugo... mada, ako primitivna samohvalisavost pronalazi svoj put do cenzusa (a do sada je pronalazila) ok, neka svako sudi o političarima i politici uopšte, ja bih o nečem drugom:
..............
„To tvrdim i danas. Ja sam verovao da će ljudi dobiti 1.000 evra i danas tvrdim da bi bilo toliko bilo da nije bilo svetske ekonomske krize koju niko nije mogao da predvidi i da NIS nije prodat u bescenje, da nije dat džabe Rusima", tvrdi on.
„Dao sam pogrešnu procenu, to nije laž, to je velika razlika", navodi Dinkić.
.............
mislim da se zna tema. obećao sam, nisam obećao, "danas je u naslov stavio nešto što ja nisam rekao"... neka bude da se i verovalo u procenu ali mene interesuje kako se došlo do "procene"?