U malobrojne i po svetkovanju izuzetno očuvane praznike iz stare narodne vere spada Vidovdan, koji se praznuje 28. juna po novom ili 15. juna, po starom kalendaru. Po crkvenom kalendaru na ovaj dan slave se Sveti Vid, Sveti Modest i Kriskentije, prorok Amos i Sveti srpski knez Lazar. Vidovdan je i u istoriji i u legendi poznat kao dan kada se odigrala Kosovska bitka i kada je propalo srpsko carstvo. Inače, ovaj dan je u okviru Petrovdanskog posta.
Kosovska bitka, odigrala se na Vidovdan 15. juna 1389. godine prouzrokovala je i preplitanje istorijske zbilje i narodnih verovanja i
Ne cita vam se ovo, dugacko i dosadno, ajde produzite...
Dobro se sećam. Bila je to sezona 2002/2003, kada sam među nekih 2000 poluuspavanih ljudi u „Pioniru“, gledao četvrtu pobedu Partizana u poslednjem, 14. kolu Evrolige protiv Ulkera. KK Partizan je te godine, bio poslednji – osmi u grupi, a ovo je bio ispraćaj u nekom, još nestandardizovanom, popodnevnom terminu. U navijačkom repertoaru, pored onog čuvenog „Svaki Turčin zna, svaka mula zna, da je Obilić, srpski sin, zaklao Murata“ i „Mirsade (Jahović) Srbine“, glavni hit je bio „Svinjoo debela“, posvećen Duletu Vujoševiću, koji je, onako, podbočen o svoj stomak u izgužvanoj košulji, psovao sve u šesnaest prema tribini sa „najvatrenijima“. To nisu bile godine ljubavi, ni rezultata. Još uvek, ti isti, navijači, nisu uramljivali slike sa likom „debelog“ Supermena, utakmice Partizana nisu bili „mejnstrim“, Cukerberg je tek smišljao Facebook, pa grupe poklonika nisu postojale, a gradska kalakurdija nije imala šta da vidi i da bude viđena, tako da je u širokom luku zaobilazila bljuzgavičavi mrak oko hale „Pionir“. Još uvek je terenom krstario neki polutalentovani tim sa, po pravilu, jadnim strancima i rvačem, Vesom Petrovićem, kao glavnom atrakcijom.
Pre nekoliko dana dobih od prijatelja mejl nepoznatog autora koji na intertesantan način ilustruje današnju globalnu civilizaciju i navodi da svi više razmišljaju o tome gde smo, šta smo,šta radimo, šta trebamo raditi , kuda idemo, šta možemo očekivati i čemu se imamo nadati.
Tekst je posvećen međunarodnoj nedelji prijateljstva i zato mislim da zaslužuje da i na ovaj način bude prezentovan.
Dakle:
“Kad bismo celokupno svetsko čovečanstvo sveli na selo sa stotinu stanovnika, a poštujući proporcije svih postojećih naroda sveta, selo bi bilo ovako sastavljeno:
57 Azijata
21 Evropljanin
14 Amerikanaca (severnih i južnih)
8 Afrikanaca
52 žene
48 muškaraca
Ovo je pismo moje koleginice s posla, Ivane Stevanović. Ona i njena porodica se očajnički bore za zdravlje mlađeg sina. Pročitajte, pomozite ako možete. Pošto nema puno toga da se doda njenim rečima, zaključaću za komentare.
Hvala vam svima unapred! I pozitivne misli se računaju!
druga strana
Čuje ona govori iz razglednice, okreće brzo drugu stranu, prazna, neko je zaboravio da pošalje. Hteo je da evocira uspomene, bezuspešno. Jednom kada shvatiš istinu, nema nazad. Možeš samo da pobegneš na drugu stranu. Ide u grob, u oštar beton, nalik na onaj koji zapljuskuju talasi. Glačaju ga polagano da ne bocka kad se stane na nj, ali za to treba da prođu eoni.
Ključ unapređenja poslovne klime je u pravosuđu. Zato je nepristrasno i principijelno pravosuđe prava reforma koja će Srbiju zaista učiniti privlačnom za investiranje. To posebno važi za poslovne sporove, koji se doživljavaju kao Ahilova peta sudskog sistema.
Ovako je otprilike glasio jedan od komentara na moj prethodni blog i samo mogu reći da konstatacija ne može biti tačnija. A naročito je to važno jer postaje prepreka bržem privrednom rastu i otvaranju novih radnih mesta.
Da vam dam primer jednog slučaja koji je u toku. Strana i srpska firma
Po spoljašnjosti trol se ni po čemu ne izdvaja od ostalih i u gomili ljudi ne možete ga prepoznati. On nije ni lep, ni ružan, nije ni pametan ni glupav, nije ni vredan, a ni lenj. On je prosečan prosek proseka, beskrajno siv i dosadan. Na ulici možete proći kroz njega, a da ga ne primetite. Potpuno je utopljen u svet oko sebe. Od ostalih izdvaja ga jedino bolesna potreba da drugima čini pakost. On diše za to da širi svađu, da remeti mir i sklad. On raste kada učini podlost. Ako uspe da mirnu i skladnu zajednicu zavadi, onda je velik kao planina.
Ako vas put kojim slučajem dovede do Turkua, grada na jugozapadu Finske čiji stanovnici još ne mogu da prežale što je posle jednog od nekoliko velikih požara prestonica odavde preseljena u Helsinki, nemojte se začuditi ako vam domaćini ponude da popijete piće u banci, apoteci, vrtiću, školi ili čak toaletu. Sve ovo su zgrade koje su nekada služile izvornoj nameni. Međutim, s godinama, sve su gubile tu funkciju i onda, i najboljem finskom maniru, praktično i jednostavno korišćene za nešto drugo: pretvarane su u barove koji su omiljena sastajališta lokalaca i posetilaca, ali sa posebnim šmekom vezanim za prethodnu funkciju.