Politički, da popunjavam neki upitnik, ja bih verovatno pustio ruku da napiše „socijal demokrata". A da mi ruka otkaže poslušnost ne bi me iznenadilo da na papiru vidim „anarho-sindikalista".
Očigledno je da nisam jedini koji se osuo anarhijom po celom telu i da su mi povod za blog Bilijeva „Beška na Kvadrat", PPP, Draft.dodgerovi glasovi i Vesnini poletarci.
Razlozi idu dalje:
Ko pomisli da bi Srbija pod anarhijom procvetala bi verovatno brzo zaključio da je u krivu kad bi se osvrnuo na svo uvelo cveće posađeno poslednjih mnogo decenija, ali bi se i sa odobravanjem iznenadio povodom onoga što Harward Business Review, institucija od renomea, u trenutku kreativnosti kaže o menadžment ekipama koje vode velike firme (a te ekipe su obično pametnije on onih što vode razne države).
U vreme boje novca, obojenih revolucija, boja prijateljstava i magije, boje vremena, ... boje po potrebi, srećne su postale boje koje mogu da se pohvale i sa nekoliko nijansi sivog, tačnije one što su pobegle od crno-belih, što jedan UK filozof kaže, „echo-chambers" društvenih mreža, u kojima jeka polako utiša, čega god da se dotaknemo, da bi donela izolovanu crnu, pa izolovanu belu, dal neke političke korektnosti ili nekorektnosti, slobode ili neslobode, duhovnog imanja ili nemanja.
Boja je i velika tema u filozofiji, našem „senzacionalističkom" shvatanju realnosti, kome je do Maksvela i sličnih, iako je uvek lepše pomisliti kako je ona tu da bi nam preko umetnosti ponudila nešto puniju od pune slobodu koju onda koristimo kao put u sledeće, više slobode, otkrivanje uvek novih niti sa kojima smo na tu realnost „nakačeni", ili niti koje smo povukli ali nismo uspeli da pokidamo kako smo pokušali da iz te realnosti iskočimo.
ili
ODBROJAVANJE do još jedne nove, novcate Nove godine širom sveta (a i kod nas)
Često zaboravljamo da živimo na dovoljno velikoj planeti podeljenoj na razne maštovite i neverovatne ljudske načine (mahom potpuno nepotrebno, ali takvi smo mi ljudi, volimo da mislimo da smo "vladari planeta i Univerzuma" - fascinating, rekao bi Mr.Spock, sa planete Vulkan na kojoj je sve skroz drukče nego na Zemlji), dakle živimo na planeti koja ima - vremenske zone, a one direktno utiču na to kome će Nova 2010., stići PRVA, a kome POSLEDNJA. A prvo smo se morali pokušati dogovoriti ŠTA je uopšte ta NOVA, kad počinje i zašto i koliko dugo traje, nezavisno od toga ko će biti onaj koji će reći "moja je, moja je, prvi sam je vid`o!"(ljudi imaju i tu neobičnu sklonost da misle da oni poseduju neko posebno svojstvo da određuju ŠTA je vreme, a ne da je - obrnuto, ali to je sasvim druga priča). DakleM - ova NOVA, prvojanuarska kakvu volimo i poznajemo relativno je mlada ljudska izmišljotina, tek par vekova, negde od XVI veka, pa polako kroz stotine godina nekako kao - skoro svi smo prihvatili da je to dobro merenje vremena i dogovorili se da je 31.Decembar / 1.Januar Dan / Noć koji svi ravnopravno i skoro ravnomerno dobijamo kao šansu za - novi početak, za vreme kad je poželjno i dozvoljeno biti pun nade, raspoložen, radostan, bezrazložno srećan i svima drugima oko sebe od srca želeti - sve najbolje.
Zašto to isto ne radimo i drugim danima - ne bih umela da odgovorim.
(update) Kloniranje i zloupotreba nikova uz blagoslov moderacije.
Prust kaže da naše svakodnevno iskustvo, gde sve iščezava u prošlost i nikad ne znamo šta će se sledeće dogoditi, ne može da nam pruži osećanje realnosti, a ipak mi to iskustvo zovemo realni život. U svakodnevnom iskustvu, svi smo mi u položaju psa u biblioteci, okruženi jasno vidljivim svetom punim značenja za koji ni ne znamo da postoji. (N. Frye)
Za površnog
Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da je Taton nameravao još dugo da živi
BEOGRAD, 26. januar 2012, (Njuz) – Apelacioni sud u Beogradu doneo je ranije danas odluku da se Brisu Tatonu produži život za 17 godina, prenose agencije.
Advokati u Srbiji su već nekoliko meseci u generalnom štrajku. Isto toliko srpsko pravosuđe je u blokadi. Svi sudski i parnični postupci su obustavljeni i odlažu se do unedogled. Dakle, treći stub demokratske vlasti – sudska vlast, uopšte ne funkcioniše. Ostala dva stuba, zakonodavna, a pogotovo izvršna vlast, ponašaju se kao da se ništa ne događa i kao da je baš sve u državi u najboljem redu. Istovremeno, demokratska javnost, odnosno građani, ćute kao zaliveni. Čudno je to da oni ćute, a kuća im se nakrivila i samo što se ne sruši. Moguće je da bi ponešto i rekli, ali kako kada nemaju gde? Oni koji imaju vlast učinili su sve da i poslednji odušak za drugačije mišljenje i kritiku u srpskim medijima čvrsto zabetoniraju.
Vec nekoliko dana "Politika" veoma pomno, i ambiciozno "gazi" na temi zvucnog naslova "Ko je pustio Tompsona u Srbiju".
O cemu se radi. Pre neku nedelju na HRT 2 emitovan je(repriziran) koncert Tompsona, hrvatskog pevaca koji je.....vec se dobro zna te nema potrebe ponavljati.Zasto je HRT to reprizirao, to je vec problem HRT-a i njegova uredjivacke politike. Verovatno urednik Zvonko Varosanec( nekad smo saradjivali u vremenima Bratstva i Jedinstva-Beogradska i Zagrebacka hronika) zna zasto je to uradio ili zasto mu je reklo da to uradi.
I sto rece Boris Tadic danas ,u
edit
Uskoro će predsednički izbori u SAD i interesantno bi bilo videti koliko su osnovne poruke Trampove predizborne kampanje ostale slične onima iz prethodnih izbora 2016. godine. Doduše, danas u tolikoj meri verovatno više i nema direktnih ksenofobičnih ispada, kao ni otvorenog raspirivanja straha srednjeg i siromašnijeg belog sloja od komšija druge boje. Jer, ovog puta Tramp ipak nastupa sa pozicija predsednika, a ne nekakvog političkog autsajdera, a opet, možda se to desilo i pod neočekivanim pritiskom političke i ekonomske krize izazvane pojavom koronavirusa.
U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca.
Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo
Realno - nisam očekivao da se mi, kao oni neki štreberi, ljubimo ispred autobusa. Recimo da bi neki mali, tajni mah-mah bio sasvim ok. Mungos se ni sa tim nije složio.
Ok, bar nismo brijali ono malo paperja sa nausnice. I to je nešto. A nije da nismo bili zapeli.
Čudan je to paradoks: da me neko pita mislim li da je Olja Bećković novinar - iskreno bih se dvoumio i ne znam šta bih odgovorio.
Opet, da me neko pita: ko je najbolji novinar u Srbiji, među troje - a verovatno prva – bila bi Olja Bećković.
Sa televizijskom političkom emisijom tipa tok šou takve dileme sigurno ne bih imao. „Utisak nedelje“ bez premca je na prvom mestu čitavu deceniju i po, i duže. Uprkos pomalo okoštaloj formi, uprkos zamoru koji se ponekad oseća. Način na koji (je) Olja Bećković to radi(la), od apsolutne, robotske pripremljenosti, fantastične koncentracije, znanja i spremnosti da se definišu teme i postave prava pitanja čine je nedostižnim takmacem u toj trci. I munjevita reakcija, i britak jezik, i intelektualno poštenje.
Činilo bi je, to jest, da takva trka postoji.