Ovaj blog će pokušati da ukaže na nepravdu koju je sistem velikih izdavačkih kuća SFRJ naneo pionirskim domaćim stvaraocima elektronske muzike s kraja '70-ih i tokom '80-ih godina ignorišući njihovo postojanje i stvaranje.
Danas trcim i razmisljam o jednom ljudskom fenomenu koji sam prvi put primetio za vreme bombardovanja, a koji sam kasnije nastavio da primecujem i kod nekih drugih zivotnih okolnosti. Evo o cemu se radi.
[Буди против само буди човек]
[Твој став је живот другог]
[Сваки човек је важан]
„Све дакле што хоћете да чине вама људи,
чините и ви њима: јер је то Закон и Пророци."
Јеванђеље по Матеју, 7:12
Људски мозак је подешен да се повезује са другим људима. Када човек посматра другог, у његовом мозгу су активиране исте регије као код посматраног човека. Неуронски („огледални") механизми су ти који омогућавају појединцима да разумеју значење туђих акција, туђе намере и туђе емоције. Неуронаука је утврдила регионе мозга који су задужени за препознавање емоција других. Када човек посматра другог, он доживљава његове акције у себи и дели његове емоције. Овај неуромеханизам је основа људске повезаности и основа љубави према људима. Када се нека социјална веза прекине или ако наступи одбацивање, у мозгу се активира регија мозга која се активира и када се доживљава физички бол.
Na blogu nas ima raznih. Da je to dobro prilazem ovaj klip...
Ovo treba videti kao primer muzickog blogovanja. Ja blog B92 dozivljavam tako - blogging for change.
Nema editovanja, nema banovanja, a opet radi (u ovom muzickom blogu). Uzivajte ako imate 5 minuta vremena na raspolaganju (treba biti strpljiv i odgledati ceo klip). Lepse cete se osecati po ovom lepom prolecnom danu.
Playing For Change | Song Around The World "Stand By Me" from Concord Music Group on
Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.
(Dylan Thomas)
Ovo nije lula, niti je učeni osvrt na život i delo Dilana Tomasa prigodom stogodišnjice njegovog rodjenja. Za to će se, verujem, pobrinuti drugi, vičniji pisanju od mene. Ovo
Uprkos svom (pravom ili lažnom, kakogod) glamuru - priča o NIN-ovoj nagradi istovremeno je i priča o suštinski tužnoj i provincijalnoj slici društva u kom je preostala JOŠ SAMO JEDNA književna Nagrada koja nije sasvim obezvređena, nagrižena ili pojedena sveopštim tabloidno-političkim obesmišljavanjem kako književnog, tako i svakog drugog života. Uostalom, nisu li u zemlji u kojoj se na kulturu izdvaja celih 0,6% iz državnog budžeta, i tih 10.000 eura koliko iznosi novčani fond NIN-ove nagrade, najbolji vrednosni parameter stanja duha društva u kom se na raznorazne dočeke (bilo tzv.srpske ili one prave, svetske) novih godina, odnosno dvočasovna arlaukanja po trgovima pevaljkama (bilo ženskim ili muškim) čak i u vremenima krize i vaskolike štednje bez problema kešira i po 50, 80 ili celih 100.000 eura.
Tu smo. Svi na broju. Brojali smo se par puta i još nekoliko za svaki slučaj i utvrđeno je da je sve kao što treba. Kontuzovano. Uspeli smo da dočekamo Novu Godinu po svim pravilima dobrog dočeka, promenivši usput planove tako da zavaramo tragove po kojima smo pokušavali da pratimo sami sebe. I ne samo to, uspeli smo da se probijemo i kroz prvi dan Nove Godine. A on nije šala.
Problemi farbologije jajčanog poštovanja velike, vavilonske boginje Ištar, usvojena opšte radosti radi od strane hrišćanstva, bili su mnogo manji u dobra stara vremena. Uzmimo na primer moju baba Daru, prema kojoj se petak, a naročito veliki, mogao i zatvorenih očiju napipati na godišnjem kalendaru.
Poštovani gospodine predsedniče Vlade,
nikom ja nisam ništa dužan, a pogotovo ne za nečiju dedovinu. A, ako nisam dužan, složićete se, ne bih trebao ni da vraćam tuđe dugove.
Oprostite, g. Predsedniče, što Vam to kažem ovako direktno, s neba pa u rebra, odmah na početku ovog mog obraćanja, koje ionako neće biti dugačko, ali verujem da će biti vrlo jasno.
Na brdovitom Balkanu prošlost nikako da prođe. Čim, iz haotične sadašnjosti, krenemo ka lepšoj budućnosti saplete nas prošlost. I tako generacijama. Naša prošlost ne sapliće samo nas, već i sve one koji sa nama imaju bilo kakavog posla - u politici, ekonomiji, sportu, pa i u umetnosti. Najsvežiji primer je film Untitled Love Story Anđeline Džoli.
Vest, koju je prošlog leta objavio Sandej tajms, da će šef Kancelarije OUN za svemirske poslove (UNOOSA) astrofizičarka Mazlan Otman, pored ostalog, biti zadužena i za koordinaciju odgovora Zemljana u prvom kontaktu sa vanzemlajcima, brzinom svetlosti obišla je našu planetu. Iako je ta vest kasnije demantovana i iz sedišta OUN i od same g-đe Otman, koja je, doduše, izjavila da bi čast prvog kontakta pripala generalnom sekretaru OUN, a ne njoj, mnogi su ostali pri uverenju da se tu ipak nešto sprema. Da treba biti spreman po svim, pa i po kosmičkim pitanjima, te da nas ništa ne sme iznenaditi, znala je i jugoslovenska UDBA, pa je još 1949.g. formirala Odeljenje za kosmička pitanja.
U vreme kada su nedavno maturanti popunili većinu novosadskih restoranskih sala, pričala mi jedna mama kako je došavši po ćerku ispred jednog od hotela, videla sledeću scenu: u parkirani džip na smenu su ulazili muškarci, mahom oni kajlirani do 35. U jednom trenutku iz džipa je potpuno naga izašla tinejdžerka da piški, tu odmah pored džipa, da bi se potom odmah vratila na svoje radno mesto. Ili mesto zabave, ali čisto sumnjam.
Zašto volim da radim sa decom?
Zato što je to jedan, krajnje neozbiljan posao, puno se smejem i ne moram da jedem plazmu - ne pušta me da odrastem.
U mojoj učionici postoje razna pravila. Dva, iz kategorije "nema..." su:
(1) ustajanja kad neko želi da mi se obrati, (2) uslovljavanja kroz nagradjivanje (manipulacija) i kažnjavanja