Pitanje ne treba shvatiti olako! U ekstremnim situacijama, od toga možda može zavisiti i da li ćete prirodne potrebe obavljati u zatvoru ili toplini svoga doma. Da li ste reakcionarni ili moderni? - u stvari je pitanje koje bi moglo da bude izbor, a kako stvari ovde stoje, može biti izvor velikih nevolja.
Pre izvesnog vremena sam pročitao intervju sa bivšim oficirom turskih oružanih snaga, koji je pao kao žrtva profiliranja i armijskih čistki uperenih protiv "reakcionarnih elemenata." Čovek je inače psihijatar i radio je u vojno-medicijskoj akademiji u Ankari.
Bivši pukovnik Nevzat Tarhan u tom intervjuu navodi šta su sve kriterijumi za određivanje "reakcionarizma," pa između ostalog kaže da se gleda na to kakav vam je WC u kući - čučavac ili šolja. Mislim da ne ne treba da naglasim da "reakcionarni elementi" gaje čučavce po svojim toaletima. Zašto su čučavci reakcionarniji od WC šolja je van mog poimanja, ali me neodoljivo podseća na "four legs good, two legs bad," (Orvel, Životinjska farma).
Lično ne volim čučavce, jednostavno moja [reumatična] kolena nisu adaptirana za tu radnju da bi to bio moj izbor. Da ne govorim o dužim seansama čitanja, koje u tom položaju za mene nisu moguće [jedan moj budimpeštanski prijatelj ima policu sa knjigama i zidnu pepeljaru u WC-u]. No, "iz taka" ću se složiti da su čučavci higijenskiji od šolja ako je toalet jako prometno mesto. Pitam se npr. na šta bi ličili WC-i sa šoljama u JNA, glede higijene, kada su sa čučavcima bili onakvi kakvi su bili.
Kad smo već kod higijene, a u vezi oslobađanja čvrstih nusprodukata digestivnog trakta, mora se reći da ovde i "reakcionarni" i "moderni" peru zadnjice bez obzira na oblik toaleta. Hmmm, ima li to neke veze sa religijom? "Moderni" će vas ubeđivati da nema, da je to čisto stvar higijene, a često se možete osećati i kao poslednji varvarin tokom takvog razgovora. Tako je naša poznanica Sevgi došla sva izbezumljena iz Italije [njeno prvo putovanje u inostranstvo, imala je 44] i nije izdržala da me "kao Evropljana" ne pita kako mi to održavamo higijenu dupeta kada u hotelima i javnim WC-ima šolje nisu iste kao u Turskoj[!?].
Ovde je mesto za digresiju uz fotku. Naime, standardna WC šolja u Turskoj ima elemenat bidea u sebi - česmu, koja vam omogućava da se zaperete. Ventil za tu česmu se obavezno nalazi sa desne strane. Zato što, kako sam saznao od Mohača [jopet vrlo sekularnog i modernog mladog čoveka], se zapiranje obavezno radi levom rukom, pa da se tom mokrom i nečistom rukom ne bi dodirivao ventil.
- Zašto levom?
- Pa zato što se desnom jede.
- Ti jedeš rukama?
- Ma naravno da ne, tradicionalno, mislim...
- I to i dalje nema veze s religijom? Mislim, šta ćemo sa šejtanom i njegovom vezom sa levom rukom?
... samo zbunjeni izraz lica...
- Dobro, ali kako ti uspeva da to radiš levom rukom?
- Naučiš od malena.
Neke stvari u nama su duboko usađene i sasvim je moguće da se toga bude nesvestan, a moguće je i ne znati njihov koren. Međutim, smešno je, kada neko ukaže na taj koren, negirati ga.*
No, vratimo se higijeni ispuštanja fekalija. Ima li nečeg lošeg u pranju zadnjice posle izbacivanja čvrstih nusprodukata varenja? Po mom mišljenju ne, naprotiv, ako postoje uslovi za to. Uslovi sigurno nisu pivska boca ili lonče napunjeni vodom [jopet reminiscencija na JNA]. Sećam se da sam od jednog sanitarnog inspektora, početkom osamdesetih, čuo neki nepojamno visok procenat radnika u novosadskim poslastičarnicama i burekdžinicama kod kojih su ispod noktiju pronađene fekalne bakterije ili nešto slično [mislim, implikacija je bila jasna, a davno je bilo da bih se sećao detalja]. Međutim, to nema nikakve veze sa čučavac v.s. šolja.
Ako bih kojim slučajem bio primoran da biram između čučavca i sedišta od dasaka nad otvorenom septičkom jamom - uobičajeni toalet u dnu druge avlije, kakav je bio dedin u selu - bez dvoumljenja bih izabrao čučavac. No, ni "primitivnost" tog daščanog sedala mi nije [dobar] razlog za diskriminaciju ili predrasude prema mom dedi ili vojvođanskim paorima, koji su listom imali takve u doba mog detinjstva, a pomenuta higijena se obavljala, u boljim kućama, Poljoprivrednikom i/ili Dnevnikom, a u slabije stojećim, šepurikama. [ne znam zašto ovog momenta mi Gargantua i Pantagruel padoše na pamet]
Kada je svojevremeno turska vladajuća partija probala da progura amandman, kojim bi se zabrana pristupa na univerzitete devojkama koje pokrivaju glavu mogla podići, amandman je samo učvršćivao/pojačavao član Ustava koji kaže da su svi jednaki i da ne može biti diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Ustavni sud je anulirao amandman prekoračivši, po sopstvenom priznanju, svoje ingerencije - izvršivši pravosudni puč. To je bila odbrana "laicizma," očigledno važnija od nediskriminacije.
Elem, nije loše znati da se u nekim institucijama tog društva diskriminiše i po preferiranom položaju prilikom fekalisanja.
****************************
Beleške na margini
* Prve godine u Istanbulu sam radio u jednom web studiju u kome sam imao kolegu dizajnera bugarskog Turčina, koji je kao odrastao došao u Tursku. Šef, odnosno jedan od vlasnika je bio sin turskog gastarbajtera u Nemačkoj, odrastao tamo - u Nemačkoj. Radili smo sajt za neku firmu koja je proizvodila rashladne uređaje - od običnih kućnih klima uređaja, do onih za kamione hladnjače. Klijent je želeo da se vizuelno prikaže ceo dijapazon proizvoda, pa je između ostalog spomenuo klime za kombije, koje najčešće ugrađuju u vozila hitne pomoći. Levent (the Bugarin) je bio zadužen za taj deo vizualizacije. Iz neke zbirke besplatnih grafika je izvukao kombi hitne pomoći i na njega, veoma vešto, nakalemio spoljni deo klima uređaja. Klijent nezadovoljan, kaže da strana sa tom ilustracijom ne valja. Gledamo Emin (gazda), Levent i ja i nikako da ukapiramo čime je nezadovoljan. Nakalemljena klima je izgledala kao da je oduvek bila tamo. Koncentrišemo se na sitnice, možda je ostao tu i tamo "loše definisani piksel." Čisti Levent ono što smo kao videli/pomislili da ne valja i ponovo šalje. Ne valja, stiže odgovor. Da skratim dužu priču, jer to natezanje je traaaajaalo, onako baš bliskoistočnjački, danima - nas trojica nismo primetili "sitnicu" da se radi o ambulantnom kombiju sa crvenim krstom, kakve ovde nećete videti - postoji samo crveni polumesec.
***
Ovo sam jednom, čini mi se. ispričao, ali ne mogu da odolim da to ne učinim i drugi put. Ipak je dobar deo teksta o čučavcima i wc šoljama. Kada je Fu iznajmljivala kuću u koju ćemo se preseliti iz Istanbula u ove krajeve jedna od primedbi je bila da je u glavnom kupatilu čučavac. Gazda Ali je rekao da će to srediti i da će nas dočekati wc šolja. Dan-danas žalim što mi je memorijska kartica za digitalac sa tim fotkama riknula i što ansamblaž koji smo zatekli nije ovekovečen. Naime, Ali "sam svoj majstor" je jednostavno natakario wc šolju na čučavac.
Nedelju dana po selidbi ja sam u Novom Sadu i pričam bratu od tetke, građevincu, o tome.
- Neće to valjati, - kaže. Ja pošto se ič nisam razumeo u wc-e ne znam o čemu govori.
- Što?
- Pa, sada postoje dve "S" krivine, jedna u šolji i jedna u čučavcu. Nema tog mlaza vode koji može da protera kroz obe. Ubrzo će se govna nataložiti u čučavcu i onda će sve početi da se vraća...
Kako je to izgovorio zvonio mi je mobilni i Fu me je obavestila da je ono što sam saznao sekundu ranije već počelo da se dešava.