Vaspitanje dece zavisi od mnogih - roditelja, prijatelja, drugara iz kraja, medija. Medjutim, nezamenjivu ulogu imaju vaspitači, učitelji, nastavnici, profesori oni koji decu tokom odrastanja uče osnovnim životnim veštinama, uliju dobrotu, daju promer, brinu o njima kao otac i majka. Deca ih se sećaju celog života. I poneko od roditelja. Društvo ih zaboravlja i retko pominje njihov značaj.
***
Nebojša Gogić je profesor matematike u osnovnoj školi u Velikoj Hoči. Svi ga znaju kao Uču. Jedan je od onih koje jednostavno morate voleti. Ako ga uopšte primetite. Izuzetno je skroman, miran, skoro neprimetan. Dok vam govori, kao da se plaši da će vas možda povrediti jačina njegovog glasa i još više onoga što hoće da vam kaže.Uča živi sa majkom, nedaleko od škole. Nikada ga nisam pitao da li bi voleo da ode iz Hoče i da li je imao prilike. Znam da je mnogo puta odlazio, vodio decu ili dolazio na sastanke, ali je uvek izgledao kao da jasno želi da se vrati.
Mislim da su deca jedan od osnovnih razloga. Radio je sa mnogim generacijama i kad god sam imao prilike da sretnem, govorili su o njemu samo najlepše. Onako blag i miran, više im izgleda kao drug u igri.
***
Uča je starešina odreda izvidjača "Golema Oča", jedne od četiri jedinice koje rade u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji. Eto, i svoje slobodno vreme provodi sa decom, u želji da i njihovo vreme bude kvalitetno i donese im još malo znanja i radosti. Okuplja ih, organizuje aktivnosti, pokušava da im oboji sivilo svakodnevnice.
Svoju izvidjački decu vodio je na razne akcije po Srbiji. Upornošću, onom monaškom, tihom, uspevao je da im ponekad obezbedi mogućnost da se na trenutak iskradu iz blokade u koju su gurnuti i odžive barem malo slobodnog života.
Pomagali smo im koliko smo god mogli. Za ovih devet godina, bili su i u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Smotri izvidjača Srbije. Pozivaju ih drugi odredi na svoja letovanja i zimovanja. Nadje se uvek dovoljno za poneko dete iz Hoče.
Uspeli smo nekako da uču odvedemo i do Engleske, na Svetsku skautsku smotru. Toliko mi je drago bilo da ga tamo vidim - vodio je desetoro dece sa Kosova.
***
Uča i njegova deca iz škole i odreda žive u najvećem srpskom mestu u Metohiji. Velika Hoča se smestila u pitomu udolinu odmah izvan Orahovca. Spada u red najstarijih srpskih naselja u Metohiji. Velika Hoča se prvi put pominje u darovnom pismu Stefana Nemanje Hilandaru, iz 1198/9. godine. Od doba cara Stefana Dušana vinogradi Velike Hoče pripadaju manastiru Dečani, čiji monasi i danas koriste iste vinarske podrume u selu. Nekada je postojao vinovod, kojim je vino stizalo od Hoče sve do Prizrena!
Danas je selo u okruženju iz kojeg se izlazi samo kada se mora. Slobodno samo do malog dela obližnjeg Orahovca gde je srednja škola. Kako je tamo danas, najbolje govori rečenica iz jednog od članaka od pre par godina: Srbi u Gornjem Orahovcu ne žive, oni tamo stanuju.
Od doskorašnjih 1500, danas u selu živi 700 duša. Uglavnom su oni u punoj snazi otišli za poslom, da obezbede preživljavanje, dok su u selu deca i starci koji o njima brinu. Živi se od poljoprivrede - najviše od vinogradarstva. Sa takvom vekovnom tradicijom nije ni čudno što je najveći deo proizvodnje nekadašnjeg giganta iz Orahovca Kosovo vina poticao iz ove doline. Medjutim, preko dve trećine vinograda je danas nedostupno i samim tim neobradjeno. Ljude ovde boli duša za vinogradima koje su generacije dizale. I ono što se proizvede uglavnom se potroši u domaćinstvima. Kome da prodaju kada ovde niko ne može da dodje?
Jedina komunikacija sa ostatkom sveta je "konvoj". Vozi dva puta nedeljno, utorkom i petkom. Moraju da se najave mnogo unapred jer se mesta rezervišu. Zato Uče i njegovih obično nema na akcijama.
U celoj toj skučenosti najteže je, ipak mi se čini, deci. Detinjstvo je period igre, jurcanja, istraživanja, sakrivanja, otkrivanja. Sve je to nemoguće ovde. Zato je Uča i ono što on i njegove kolege rade od neprocenjive vrednosti za tu nesrećnu decu.
***
U Hoči sam bio tri puta. Ne računam prvi odlazak koji zamalo nije uspeo - jedva smo se izvukli iz ledom okovanog Orahovca decembra 2001. godine. Delilo nas je samo tih par kilometara od dece i Uče koji su nas željno čekali.
Kasniji tri pokušaji uvek su bili posebna vrsta ludila. Ej, nas trojica, srbi (srećom autom sa kosovskim tablicama) idemo kroz Maleševo pa preko jedne prečice do Orahovca. Kako ne bi, kada znamo koliko im to znači.
Ne znam, ali verujem da oni ne mogu da shvate koliko je to značilo meni. Zadovoljstvo da budem taj neko ko je zapucao ko zna odakle, preko svih prepreka da ih vidim, čujem, koliko mogu pomognem, razgovorim, ne može se dočarati.
Dočekivali su nas jednostavno, koliko mogu, ali otvoreno i srdačno. Nekako prirodno, ljudski. Spavali smo jednom, kod uče, gde bi, u njegovoj nevelikoj i skromnoj kući. Uz dugo ćaskanje i rano budjenje, čistu lozu i rujno vino punog ukusa.
***
Zašto sve ovo pišem? Najpre, kao što sam rekao u početku, mislim da Uča i ljudi slični njemu zaslužuju da se o nima zna i da im se zahvalimo za sve što su učinili.
Medjutim, imam i jednu molbu, jedan poziv. Prošlog vikenda je Veliku Hoču posetila mala delegacija Saveza izvidjača Srbije. Čuli su o njihovom problemu. U školi i omladinskom klubu imaju deset kompjutera koji su jedina aktivna veza sa svetom. Za priključak na svetsku mrežu i sve prateće troškove treba im 160 evra mesečno.
Sekretar Saveza ide ponovo u Hoču u četvrtak, do kada treba da odnese novac za ovaj mesec, inače će biti isključeni. OK, ja ću to valjda nekako da obezbedim. Medjutim, kako će kasnije? Zato ovde ostavljam i apel Saveza i pozivam vas da se priključite.
Поштовани,
Обраћамo вам се у име извиђача из Велике Хоче, српске енклаве у Метохији којима је потребна Ваша помоћ.
Село Велика Хоча се налази у општини Ораховац и у њој живи око 700 становника. Од 2002. године у селу ради одред извиђача „Голема Оча“. Тежак живот тих људи чини се да је нам је близак јер делимично познајемо друштвени контекст. Међутим, да би створили јасну слику о животу у страху, изолацији и беди потребно је чути директно искуство младих мушкараца и жена, сада мањинске заједнице на Косову и Метохији. У то се уверила делегација Савеза извиђача Србије прошлог викенда током посете извиђачима у том селу. Сматрамо да је важно да заједно пронађемо начин на који можемо помоћи да се младима у Хочи обезбеде бољи услови за развој а одраслим члановима могућност да квалитетније спроводе програм за младе и створе безбедно окружење за учење и рад.Наиме, у селу постоји интернет клуб који је тим људима једина веза са остатком света, та веза прети да буде прекинута због недостатка новца.
Овом приликом позивам све извиђаче, пријатеље организације и све људе добре воље да сходно својим могућностима помогну извиђачима у Великој Хочи да не остану без једине везе са спољним светом.
Новац можете уплатити на посебно отворен Жиро-рачун Савеза извиђача Србије за помоћ извиђачима на Косову и Метохији број 205-72242-60.
Савез извиђача Србије
tel/fax: +381.11.311.36.58
e-mail: sis@isp.b92.net
www.izvidjaci.org.yu