
Događaj koji je naša koleginica Endži opisala u svoja poslednja dva bloga (ovaj drugi joj je juče obrisan), a posebno ono što se posle njega desilo, pokazatelj su stanja u kome se naše društvo nalazi. Mladi Filip Vukša se pokazao kao najveći protivnik truleži u kojoj živimo. Sistemu u kome su poslednjih 10 - 12 godina "demokratske" snage potpuno obezvredile ideju demokratije i aktivizma najmanje odgovara neko kao on: svesan i aktivan građanin. Sve je upravo postavljeno obrnuto - zaglupljivanje, kupovina i zastrašivanje naroda dok ne postane siva masa koja je potrebna samo da bi obezbedila izborni rezultat.
Zašto je baš FIlip stradao? Pa zato što je "negativan primer". Ako bi on opstao, možda bi nekome drugo nešto slično palo na pamet, a to onda može da vodi ka epidemiji. A epidemija se saseca u korenu. Dakle: seci!
Zato su se
prve vesti o incidentu pojavile tek juče, 13 dana posle nemilog događaja. Pitanje je i da li bi se pojavile
da Endži nije napisala blog 6 dana ranije (ili, još gore, da taj blog zbog grubih napada nije poprimio toliku čitanost)? Mediji su mnogo ažurniji kada se piše o drugim "negativnim primerima", kao što je podmetanje bombe u međugangsterskim obračunima.
Kakva je razlika između podmetanja bombe pod auto u centru grada i prebijanja mladog aktiviste. Za gangstere komentar će biti "tuku se oko plena, policija će to (možda) razrešiti". Za Filipa uobičajen komentar je "što zabija nos tamo gde mu nije mesto"?
E, pa mesto mu je! Bez aktivizma, bez brige jedni o drugima, bez uključenja svih nas u probleme i rešenja, nema napretka. Niti one ideje da bi nam dobro došao neki "gubernator" ili "stečajni upravnik" spolja da nas uvede u red ne bi dale rezultate. Promenu moramo da učinimo mi sami.
Ono što svakako nedostaje da bi se to desilo su organizacije koje bi pomogle pojedincima da se nadju, razmene ideje i krenu u akciju. Nažalost, cela naša NVO scena, koja je bila jedan od najznačajnijih činilaca promena krajem devedesetih, potpuno je izgubila kompas, "prodala dušu" ušavši u vladine strukture ili se uljuljkala stranim donacijama.
Zašto ovakve akcije ne uspevaju? Pa, ako danas neko nagazi privatnog prevoznika što mesecima njegovo vozilo prevozi putnike polomljenog prozora, možda bi sutra došao u moju firmu i isčačkao da i mi ošljarimo i u velikoj meri prodajemo maglu. Dakle, bolje je da svima bude loše, umesto da svima bude bolje.
Slikovito je to opisao sam Filip (u današnjem izdanju "24 časa"):
"Inspektori uglavnom prevrću očima kad me vide, a jedna inspektorka, koja je sada unapređena, umela je da kaže "neću ja zbog prijave jednog balavca da pešačim osam kilometara jer ipak imam 53 godine. Ona je i pored priznanja da je radno nesposobna ipak unapređena i nije usamljeni slučaj."I pored svih problema, Filip opak kaže da "kad se voli grad, izgovora nema". To je, po mom mišljenju, najbolji lek za situaciju u kojoj se nalazimo.
Koliko god to izgledalo romantično, zastarelo, levičarski, nama je neophodna jedna korenita moralna, kulturološka i obrazovna (r)evolucija.
Aktivizmom plaćam kiriju za život na Zemlji - Alisa Voker