„Podrška siromašnima i humanitarna pomoć nisu više izrazi lične osobenosti, već ključni sastojak globalne političke igre: u „savesnoj" uceni gigantskih razmera razvijene zemlje stalno pomažu nerazvijene (bespovratna pomoć, krediti, itd), zamagljujući tako saučešće i deo odgovornosti za bednu situaciju u kojoj se te zemlje nalaze. Stoga, kada smo bombardovani srceparajućim vestima o otpisu dugova ili velikim humanitarnim kampanjama za zaustavljanje epidemija, samo malo savijte razglednicu i videćete ispod toga opsceni pornografski prizor."
***
U prethodnom blogu predstavili smo slovenačkog filozofa Slavoja Žižeka i njegov stav u vezi sa Kosovom (link!). Nastavljamo tekstom (u većem delu objavljen u nedeljniku NIN, 7. 2. 2008) koji se bavi preispitivanjem politike humanitarne pomoći, slobode izbora i kritikom tzv. subverzivnih praksi.
Povod za mali serijal koji će se nastaviti u ovom mesecu jeste skoro gostovanje Žižeka u Beogradu, posle više od deset godina.
No, pre toga, sledi insert iz skorašnjeg gostovanja na HRT-u, u emisiji Nedjeljom u dva, gde su načeta neka od pitanja kojima se u tekstu slovenački filozof podrobnije bavi.
Naša uvažena prijateljica Sloboda razotkriva se kao čista laž
(by Slavoj Žižek)
Šezdesetih i sedamdesetih godina bilo je moguće kupiti „meku" pornografsku razglednicu devojke odevene u bikini ili haljinu; ali, kada biste samo malo savili razglednicu ili biste je pogedali iz drugog ugla, odeća bi magično nestajala i mogli ste da vidite golo telo. Ovo je paralaksa u pravom smilu te reči: očigledna promena na objektu izazvana promenom pozicije posmatrača koja onda omogućava da ga vidite u drugom svetlu. Možda nam je potreban otklon sličan paralaksi da bismo se uhvatili u koštac sa političkim i ideološkim rebusima današnjice.
U amiškim zajednicama postoji običaj rumspringa (od nemačkog henunspringen, skakati unaokolo): u svojoj sedamnaestoj godini, deci Amiša (do tada podvrgnutoj strogoj porodičnoj disciplini) dozvoljava se da izađu i iskuse svet oko sebe - vožnju kolima, pop-muziku, televiziju, pijanke, droge i seks. Nakon nekoliko godina od njih se očekuje da odluče da li će postati članovi amiške zajednice ili će je napustiti i postati obični građani Severne Amerike. Daleko do toga da ovaj običaj mladima dozvoljava zaista slobodan izbor, pružajući šansu da se odluka donese na osnovu potpunog poznavanja i iskustva obe strane - takva praksa predstavlja manipulaciju u najbrutalnijem vidu. To je lažan izbor, ako je izbora uopšte i bilo. Kada, nakon dugog niza godina discipline i maštanja o zabranjenim, ilegalnim zadovoljstvima spoljnog sveta, amiški adolescenti bivaju iznenada bačeni u njega bez prethodne pripreme, oni ne mogu da urade ništa drugo do da se prepuste ekstremnom prestupničkom ponašanju u želi da sve to iskuse, i odaju se potpuno seksu, drogama i alkoholu. Kako im nedostaju bilo kakva ograničenja i ranija slična iskustva, takva permisivna situacija neminovno im eksplodira u lice i stvara nepodnošljivu paniku. Lako je opkladiti se na to da će se za nekoliko godina vratiti u izolovanost svoje zajednice. Nije ni čudo da 90% amiške dece upravo tako i postupi.
Ovo je izvanredna ilustracija teškoća koje prate ideju „sobodnog izbora": dok amiški adolescenti formalno gledano imaju izbora, uslovi u kojima se nalaze dok donose odluke čine te izbore neslobodnim. Da bi zaista imali slobodu izbora, trebalo bi da budu objektivno informisani o svim alternativama. Ali jedini način da se ovo izvede bio bi da se istrgnu iz okvira amiške zajednicu, tj. da se pretvore u Angloamerikance.
Primer jasno pokazuje granice uobičajenog liberalnog odnosa prema muslimankama koje nose veo - one mogu da ga nose ako je to njihov slobodan, a ne izbor nametnut od strane njihovih muževa ili porodica. Međutim, kada žena stavi veo kao rezultat njenog slobodnog izbora (recimo iz verskih razloga), smisao nošenja vela menja se u potpunosti: to više nije znak pripadanja muslimanskoj zajednici, već izraz njihove specifične individualnosti. Slično tome, postoji razlika između kineskog seljaka koji jede kinesku hranu jer je to njegovo selo radilo još od pamtiveka i građana/ki zapadnih megalopolisa koji donose odluku da večeraju u kineskom restoranu. Navedeni primeri pokazuju da je izbor uvek meta-izbor, izbor između stvarnih izbora: samo žene koje biraju da ne nose veo zaista prave izbor.
Zbog toga, u našim sekularnim društvima izbora, ljudi koji pridaju velik značaj sopstvenoj verskoj pripadnosti bivaju u podređenom položaju: kada im je omogućeno da upražnjavaju svoje običaje, oni bivaju tolerisani kao lični izbor svojstven njima samima; kada svoja uverenja javno iskažu kao nešto što ih suštinski određuje, tada bivaju optuženi za „fundamentalizam".
To znači da „subjekat slobodnog izbora" (u zapadnom, tolerantnom, multikulturnom smislu) može da se pojavi jedino kao rezultat izuzetno nasilnog procesa izmeštanja iz sopstvenog sveta, odsecanja korena.
Nije li ovo način na koji akademska sloboda funkcioniše? Ništa nije poželjnije za pravilnu integraciju u hegemoniju ideološko-političke zajednice od „radikalne" prošlosti, u kojoj smo iživeli sve svoje najluđe snove. Poslednji primeri toga su današnji američki neokonzervativci, koji su u iznenađujuće velikom broju bili trockisti u mladosti. Da li su slavni šezdesetosmaški protesti u Parizu bili samo kolektivni rumspring koji je, dugoročno gledano, doprineo održivosti sistema?
Kao odgovor na poziv da se preduzmu skromne akcije lokalnog tipa protiv neokonzervativaca u iskušenju smo da prizovemo provokativnu tezu francuskog filozofa Alena Badjua: „Bolje je ne činiti ništa, nego doprinositi proizvodnji akcija pro forme koje treba da učine vidljivim ono što Imperija već prepoznaje kao postojeće".
Bolje je ne činiti ništa nego se upuštati u izolovane aktivnosti čija je konačna svrha da čien da sistem bolje radi. Pretnja danas nije pasivnost, već pre pseudo-aktivnost, zahtev da se „bude aktivan", da se „učestvuje", da bi se maskiralo to da se zapravo ništa ne dešava. Ljudi svakodnevno čine napor da „nešto rade" - akademski građani učestvuju u besmislenim debatama, itd, ali se prava teškoća nalazi u povlačenju, u napuštanju svega toga. Vlast često više voli kritički odnos od tišine - uvlačeći nas u dijalog, ona slama naš preteću pasivnost.
Ovo nas dovodi nazad do paralakse: sve što nam treba jeste mali pomak u odnosu na dosadašnju perspektivu, kao i shvatanje da zasipanje vlasti nemogućim subverzivnim zahtevima (ekološkim, feminističkim, antirasističkim, antiglobalističkim...) služi samo da bi se mašina moći i nadalje održavala. Ako samo malo promenimo ugao gledanja, pravna regulativa koja određuje naše obaveze i garantuje naša prava može se videti i kao izraz nemilosrdne moći, koja nama, njenim podanicima (subjektima), poručuje: „Mogu s tobom da činim šta mi je volja".
Kafka je svakako bio genije ovog paralaktičkog otklona kada je u pitanju mašinerija pravne moći. On donosi čudan, nevin pogled na strukturu prava i izvodi paralaktičko skretanje koje razotkriva gigantsku mašineriju opscenog užitka u onome što se prethodno doimalo kao uzvišena građevina pravnog poretka.
Najbolji primer za strukturu paralakse jeste laksativ sa ukusom čokolade u SAD koji se reklamira paradoskalnom zapovešću: „Imate zatvor? Jedite više ovu čokolade!", drugim rečima, jedite više onog što prouzrokuje zatvor. Struktura ovog čokoladnog laksativa, proizvoda koji sadrži agens sopstvenog izbacivanja, može se naći u svakom delu današnjeg ideološkog „predela"; to je ono što čini Džordža Soroša tako etički neprihvatljivim. On istovremeno predstavlja najnemilosrdniju eksploataciju u domenu berzanskih špekulacija, ali i humanitarne napore usmerene protiv katastrofalnih socijalnih posledica laissez-faire kapitalizma. Soroševa dnevna rutina je laž sama: prvu polovinu radnog vremena provodi u berzanskim špekulacijama, a drugu u humanitarnim aktivnostima (finansirajući kulturne i demokratske aktivnosti u postkominističkim zemljama, objavljivanje eseja i knjiga) koje bi, u krajnoj liniji, trebalo da smanje efekte prve polovine radnog dana. Isti onaj Soroš koji daje milione na projekte koji treba da potpomognu razvoj tolerancije možda je uništio živote sopstvenim berzanskim špekulacijama i tako stvorio uslove za nastanak netolerancije protiv koje se bori. Uzmite u obzir i dvoličnost Bila Gejtsa: zagriženi biznismen, koji kupuje vlastitu konkurenciju u želji da ostvari monopol, koristeći sve trikove koji doprinose tom cilju... istovremeno je i najveći filantrop u istoriji koji bljuje fraze kao što su: „Kakva je vajda od računara ako ljudi nemaju šta da jedu i ako umiru od dizenterije?"
Podrška siromašnima i humanitarna pomoć nisu više izrazi lične osobenosti, već ključni sastojak globalne političke igre: u „savesnoj" uceni gigantskih razmera razvijene zemlje stalno pomažu nerazvijene (bespovratna pomoć, krediti, itd), zamagljujući tako saučešće i deo odgovornosti za bednu situaciju u kojoj se te zemlje nalaze. Stoga, kada smo bombardovani srceparajućim vestima o otpisu dugova ili velikim humanitarnim kampanjama za zaustavljanje epidemija, samo malo savijte razglednicu i videćete ispod toga opsceni pornografski prizor.