Čudovišnost Hrista: Nužnost mrtvog pileta

Dušan Maljković RSS / 02.04.2009. u 18:08

Passion%20of%20The%20Christ.jpgIako se obično misli da su teologija i marksizam suprotstavljeni diskursi, Slavoj Žižek u knjizi Čudovišnost Hrista (Otkrovenje, Beograd, 2008) pokazuje da nije nužno tako, tj. da postoju puno „mesta" na kojima se sreću Hrist i Če Gevara, Marks i sv. Pavle, Lenjin i Novi zavet. Koristeći primere iz popularne kulture, slovenački filozof upušta se u spekulativno izazovne analize na tragu Hegelove filozofije religije, dotičući pravoslavlje, kvantnu mehaniku, književnost, virtualnu stvarnost, operu itd., pokazujući da je za postizanje autentične leve političke pozicije neophodno ponovo promisliti poruku Golgote i Raspeća. Bog je mrtav, ali Sveti duh i dalje opstaje u vidu zajednice verujućih, koja može biti i revolucionarna Partija - štaviše, da bi se uopšte mogla organizovati, takva grupacija mora da sledi osnovno hrišćansko iskustvo, jedine religije u kojoj je i sam Bog, makar za trenutak, ateista.

U predgovoru srpskom izdanju, naslova "Teologija i revolucija", Žižek, između ostalog, kaže:

"Samo je jedan pravi odgovor levim intelektualcima dok očajnički iščekuju dolazak novog revolucionarnog „delatnika", nosioca radikalne društvene promene - stara izreka indijanskog plemena Hopi, koja sadrži sjajan hegelovski dijalektički okret od supstancije do subjekta: „Mi smo ti na koje smo čekali". Čekanje da drugi uradi posao za nas jeste način da racionalizujemo našu neaktivnost. Međutim, zamka koju ovde treba izbeći jeste perverzna samoinstrumentalizacija: „Mi smo ti koje čekamo" ne znači da treba da otkrijemo kako smo mi uposlenici sudbine, predodređeni da obavimo taj zadatak - to, naprotiv, znači da nema Velikog Drugog na koga možemo da se oslonimo. U suprotnosti sa klasičnim marksizmom, gde je „istorija na našoj strani" (proletarijat ispunjava predodređeni zadatak univerzalne emancipacije), u sadašnjem „stanju stvari" Veliki Drugi je PROTIV nas: prepušteni sami sebi, unutrašnji potisak našeg istorijskog razvoja vodi katastrofi, tako da je zaustavljanje katastrofe moguće samo ČISTIM VOLUNTARIZMOM tj. našom slobodnom odlukom da se suprotstavimo istorijskoj nužnosti. To je razlog ponovnog izbijanja teologije kao oslonca za radikalnu politiku: paradoks je u tome da se ona pojavljuje ne da bi omogućila „velikom Drugom" da jamči za krajnji uspeh naših težnji, već se, naprotiv, pojavljuje kao zalog naše radikalne slobode, bez oslonca velikog Drugog. Već je Dostojevski bio svestan kako nam Bog stavlja na raspolaganje slobodu i odgovornost: on nije blagonakloni Gospodar, vodič ka sigurnosti, već nas podseća da smo prepušteni sami sebi. Ovaj paradoks leži u samom jezgru protestanske ideje predodređenosti (predestinacije): ona ne znači da nismo stvarno slobodni, budući da je sve unapred određeno; to znači još radikalniju slobodu od obične, slobodu da retroaktivno odredimo (promenimo) samu našu Sudbinu." (str. 5)

Ukoliko nas je Bog, dakle, svojom žrtvom - na krstu ne umire njegov izaslanik-Sin, već On sam - radikalno osudio na slobodu, onda je sva budućnost u našim rukama, te se za Žižeka postavlja pitanje organizovanja "revolucionarne partije" koja bi sprovela zadatak univerzalne emancipacije. No, kako do takvog programa doći posredstvom hristološkog iskustva? Na to pitanje Žižek pokušava da odgovori u jednom od poslednjih poglavlja, koje u neznatno skraćenom obliku, ovde prenosim.

Nužnost mrtvog pileta

Negde na početku filma Prestiž (2006) Kristofera Nolana (Christopher Nolan), kada mađioničar izvede trik sa pticom koja nestaje iz kaveza na stolu, dečak počinje da plače tvrdeći da je ona ubijena. Mađioničar mu prilazi i završava trik, nežno otkrivajućo živu pticu u svojoj ruci - ali dečak nije zadovoljan, ostajući pri tome da je reč o nekoj drugoj ptici, bratu one mrtve. Posle nastupa, vidimo mađioničara u sobi iza scene dok unosi spljošten kavez i baca smrvljenu pticu u kantu za đubre - dečak je bio u pravu. Film opisuje tri faze mađioničarskog trika: postavku ili „zalog", gde mađioničar pokazuje publici nešto što izgleda sasvim obično, ali verovatno nije, navodeći je na pogrešan trag; „obrt", gde mađioničar obično čini neobičnim; „prestiž", gde je proizveden učinak iluzije. Nije li ova trostruka kretnja hegelovska trijada u svom najčistijem obliku? Teza (zalog), njema katastrofična negacija (obrt), magično razrešenje katastrofe (prestiž)? Hegel je bio potpuno svestan da je caka u tome da negde mora biti priklještena mrtva ptica, kako bi se čudo „prestiža" odigralo.  

Stoga, treba hrabro priznati da je Hegel pomalo i „jeftini mađioničar", upravo kada izvodi trik sinteze, Aufhebung. Najzad, postoje samo dve mogućnosti, dva načina na koji ovaj trik može da se objasni, nalik dvema verzijama neslane medicinske šale u obliku „prvo dobre vesti, a onda loše": (1) dobre vesti jesu dobre, ali one se tiču nekog drugog subjekta („Žalosna vest je da imate rak i da ćete umreti za mesec dana. Dobra vest je - vidite li onu mladu, lepu bolničarku? Pokušavam da je odvučem u krevet mesecima; konačno je juče pristala i vodili smo ljubav cele noći, bez prestanka..."; (2) dobre vesti su loše vesti, samo posmatrane iz drugog ugla („Loše vesti su da smo otkrili da bolujete od teške, Alchajmerove bolesti. Dobra vest je ista: imate Alchajmerovu bolest, tako da ćete zaboraviti lošu čim stignete kući."). Prava hegelovska „sinteza" jeste sinteza ovih dveju mogućnosti: dobra vest je loša vest sama - ali kako bismo mi to uvideli, moramo se prebaciti na drugog subjekta (sa mrtve ptice na drugu, koja je zamenjuje; sa nesrećnog pacijenta na srećnog doktora, sa Hrista kao pojedinca na zajednicu vernika). Drugim rečima, mrtva ptica ostaje mrtva; ona ZAISTA umire, kao i u slučaju Hrista, koji se ponovo rađa kao DRUGI subjekat, kao Sveti duh.    

Međutim, ovo je ključna razlika između Hristovog mrtvog tela u hrišćanstvu i zgnječene ptice u mađioničarskom triku: kako bi njegov trik bio učinkovit, kako bi uspeo kao trik, mađioničar mora da ukloni unakaženo telo od očiju javnosti, dok je sav smisao Raspeća u izlaganju Hristovog tela, kako bi ga svi videli. Zato hrišćanstvo (i hegelizam kao hrišćanska filozofija) nije jeftina čarolija: materijalni podsetnik raskidanog tela ostaje vidljiv. (Iako, naravno, Hristovo telo nestaje iz pećine - religije ne mogu bez jeftinih trikova...)       

Povodom hrišćanstva i njegovog prevazilaženja, Žan-Lik Nansi (Jean-Luc Nancy) predložio je dve smernice: (1) „Jedino hrišćanstvo koje uviđa postojeće mogućnosti svoje negacije može biti danas od značaja." (2) „Jedino ateizam koji uviđa svoje hrišćansko poreklo danas može biti relevantan."[1] Uz izvesnu dozu rezerve, svako će se složiti sa ovim. Prvi predlog implicira da je hrišćanstvo danas jedino živo u materijalističkim (ateističkim) praksama koje ga negiraju (recimo, društvo vernika svetog Pavla danas se može videti u radikalnim političkim grupama, ne u crkvama). Iz druge smernice sledi da pravi materijalizam ne samo da dokazuje da isključivo materijalna stvarnost „zaista postoji", već mora da prihvati sve posledice onoga što Lakan zove nepostojanjem Velikog Drugog, a samo je hrišćanstvo otvorilo vrata promišljanju nepostojanja, u meri u kojoj je ono sâmo religija umirućeg Boga.    

Nansi takođe naglašava da je hrišćanstvo jedinstveno među svim religijama jer začinje svoje jezgro kao prelaz, prevazilaženje druge religijske baštine, što je činjenica primetna u dvojnosti svetih spisa, Starog i Novog zaveta. Jedini način da se ovo objasni jeste dovođenjem do svog samoodnosećeg vrhunca: hrišćanstvo po sebi već uključuje sopstveno prevazilaženje, tj. njegovo prevazilaženje (negacija) u modernom ateizmu upisano je u samu srž hrišćanstva, kao njegova najdublja nužnost. Zbog toga radikalni politički pokreti u svom osnovnom potezu „izmeštanja" mrtvog heroja u živi duh zajednice toliko podsećaju na hristološko uskrsnuće - suština nije u tome da oni deluju kao „svetovno hrišćanstvo", već, baš naprotiv, da je samo Hristovo uskrsnuće njihov prethodnik, mitski oblik nečega što dostiže svoju istinsku formu u logici emancipatornog političkog kolektiva. Na festivalu Vudstok (Woodstock) 1967. godine, Džoan Baez (Joan Baez) otpevala je slavnu pesmu „Džo Hil" (Joe Hill) grupe Wobblies iz 1925. (tekst Alfred Hajes (Alfred Hayes), kompozitor Erl Robinson (Earl Robinson)), koja govori o „sudskom" (legalnom) ubistvu pevača i sindikalnog aktiviste švedskog porekla. U narednim decenijama, postala je prava „narodna pesma", koju je svetski poznatom načinio Pol Robson (Paul Robeson); ovo je tekst pesme (neznatno skraćena verzija), prikazujući na jednostavan, ali efektan način, hristološki aspekt emancipatornog kolektiva, borbeni kolektiv povezan ljubavlju:     

Sanjao sam sinoć Džoa Hila

K'o ti il' ja da hoda

Rekoh: „Ali Džo, mrtav si deset godina",

„Nisam umro", tajnu on mi oda.

„Gazde bakra su te ubile, Džo,

Pucali su u tebe", kažem ja tada.

„Treba više od puške da ubiju čoveka"

Kaže Džo, „Nisam mrtav sada".

I stoji velik k'o život

I oči mu se smeju

Džo kaže: „Ono što zaboraviše da ubiju

Da organizuje se ima ideju".

„Džo Hil nije mrtav" kaže on meni,

„Džo Hil večni život ima

Dok radni ljudi štrajkuju,

Džo Hil je uvek sa njima".

Ovde je od ključnog značaja subjektivni obrt: greška nepoznatog pripovedača ove pesme, koji ne veruje da je Džo Hil i dalje živ, jeste što zaboravlja da uključi samog sebe, sopstvenu subjektivnu poziciju, u tok radnje: Džo Hil nije živ „tamo negde", kao zasebni duh, on je živ ovde, u samim umovima radnika koji ga se sećaju i nastavljaju da vode njegovu bitku - on je živ u samom pogledu koji (pogrešno) traga za njim negde napolju. Istu grešku „postvarenja" predmeta potrage načinili su i Hristovi apostoli; Hrist ovo ispravlja izgovarajući poznate reči: „Kada je ljubavi među vama dvoma, ja biću tu." Kada je 18. maja 1952. godine Robson pevao „Džoa Hila" na legendarnom Pič Arč (Peach Arch) koncertu, pred 40.000 ljudi okupljenih na američko-kanadskoj granici u državi Vašington (američke vlasti trajno su mu oduzele pasoš, te mu nije bilo dozvoljeno da uđe u Kanadu), promenio je ključni stih - „Ono što zaboraviše da ubiju" - u „Ono što nikada ne mogu da ubiju". Besmrtna dimenzija čoveka, ono u čoveku za šta je „potrebno više od pušaka da bude ubijeno", Duh, nastavlja da se organizuje. Ovo ne treba odbaciti kao mračnjačko-spiritualističku metaforu - postoji subjektivna istina u njoj: kada se emancipatorski pojedinci organizuju, sam se „duh" organizuje kroz njih - nizovima onoga što bezlično „to" (das Es, ça) radi (u nesvesnom, „ono govori", „ono uživa") treba dodati: ono organizuje sebe (ça s'organise - tu leži srž „večite Ideje" emancipatorne Partije). Ovde treba, bez ikakvog stida, prizvati uobičajene scene iz naučnofantastičnih horor filmova, gde vanzemaljac u ljudskom liku (ili je napao i uselio se u čoveka) biva razotkriven, njegov ljudski oblik potpuno uništen, tako da jedino ostaje bezoblična masa, nalik barici istopljenog metala; junak napušta scenu zadovoljan što je pretnja otklonjena - međutim, ubrzo potom, amorfna sluz, koju je junak zaboravio (ili nije mogao) da ubije, počinje da se mrda, polako se (re)organizuje, i opet izranja stari, zlokobni lik... Možda u skladu sa tim treba pročitati

„hrišćanski obred pričesti, u kome učesnici u gozbi ljubavi, ili žrtvenom obroku, uspostavljaju solidarnost među sobom kroz medij unakaženog tela. Na ovaj način, oni dele, na nivou znaka ili svečane zakletve, sam krvavi prelaz Hrista iz slabosti u moć, iz smrti u preobraženi život".[2]

Nije li ono što mi, vernici, jedemo na pričesti, Hristovo telo (hleb) i krv (vino), upravo onaj isti bezoblični podsetnik, „ono što [rimski vojnici koji su ga razapeli] ne mogu nikada ubiti", dalje nastavljajući da se organizuje u vidu zajednice vernika? Sa ovog stanovišta treba ponovo pročitati Edipa kao preteču Hrista: protiv onih - uključujući i samog Lakana - koji Edipa Kolonskog i Antigonu vide kao likove koje pokreće beskompromisni samoubilački nagon smrti, „nepokorne sve do samog kraja, koji zahtevaju sve, ne odričući se ničega, potpuno neumirene"[3]. Teri Iglton (Terry Eagleton) je u pravu kada ističe činjenicu da je Edip Kolonski

„postao kamen-temeljac novog političkog poretka. Edipovo nečisto telo označava, između ostalog, čudovišni teror na kapijama grada, u kome polis mora da prepozna sopstveno odvratno izobličenje, ako želi da dobije šansu za preporod. Ova temeljna politička dimenzija tragedije dobila je kratko priznanje u Lakanovim meditacijama. [...] Pretvarajući se ni u šta drugo do u šljam i đubre polisa - ‚zemaljska govna', kako je sv. Pavle živopisno okarakterisao Isusove sledbenike, ili u ‚potpun gubitak ljudskosti' koji Marks vidi u proletarijatu - Edip se oslobodio svog identiteta i uticaja, te je onda u mogućnosti da ponudi svoje izmrcvareno telo kao kamen-temeljac novog društvenog poretka. ‚Da li sam postao čovekom u ovom času kada prestajem da postojim?' (ili možda ‚Da li se računam kao nešto samo kada sam ništa / kada više nisam ljudsko biće?'), kralj prosjaka zapitao se naglas."[4]

Ne podseća li ovo na kasnijeg kralja-prosjaka, Hrista samog, koji, svojom smrću kao jednim ništa, izgnanik odbačen čak i od svojih apostola, utemeljuje novu zajednicu vernika? Obojica se ponovo pojavljuju, prolazeći kroz nulti nivo svedenosti na fekalni podsetnik. Ovu „transsupstancijaciju", kroz koju doživljavamo da naša dela crpe snagu iz sopstvenih rezultata, ne treba odbaciti kao ideološku iluziju („zaista postoje samo pojedinci koji se organizuju"). Evo najkraće bajke braće Grim (Grimm), „Tvrdoglavo dete":

 „Jednom davno, bilo jedno dete koje je bilo tvrdoglavo i nije činilo ono što je od njega majka tražila. Zbog toga je Bog postao nezadovoljan njime i učinio je da se dete razboli, tako da ni jedan lekar nije mogao da mu pomogne, i ubrzo je dete ležalo na smrtnoj postelji. Stavili su ga u grob i pokrili zemljom, ali se njegova ručica odjednom ispružila i podigla, i nije pomoglo ni kada su je vratili nazad i posuli svežom zemljom, jer je ruka svaki put iskakala napolje. Majka morala da siđe u raku i da istuče ručicu i čim je to obavila, ona se povukla nazad u kovčeg, i dete je konačno mirno počivalo pod zemljom."

Nije li ova tvrdoglavost, koja istrajava i posle smrti, sloboda - nagon smrti - u svom najosnovnijem obliku? Umesto da je osuđujemo, zar je pre ne bi trebalo slaviti kao poslednje uporište našeg otpora? Refren jedne stare nemačke komunističke pesme iz 1930-ih glasi: „Die Freiheit hat Soldaten! (Sloboda ima svoje vojnike!)" Može izgledati da je takvo poistovećivanje partikularne jedinice sa vojnim instrumentom same Slobode upravo obrazac „totalitarnog" iskušenja: ne borimo se mi samo za slobodu (za naše razumevanje slobode), niti joj samo služimo, već je sloboda sama ta koja nas upotrebljava... Izgleda da je ovde ostavljeno mesto teroru: kome bi bilo dozvoljeno da se suprotstavi samoj slobodi? Međutim, poistovećivanje revolucionarne vojne jedinice sa neposrednim organom slobode ne može se jednostavno odbaciti kao fetišistički kurcšlus: iako deluje patetično, ovo JESTE istina prave revolucionarne eksplozije. Delatni subjekt u jednom takvom „ekstatičnom" iskustvu prestaje da bude osoba, već postaje, u pravom smislu te reči, OBJEKAT. A upravo ova dimenzija poistovećivanja sa objektom opravdava upotrebu reči „teologija" za opis situacije: „teologija" je ovde ime za ono što je kod revolucionarnog subjekta više od jednostavne skupine pojedinačnih ljudi koji delaju.    

Nije li ovo Hristova poruka uskrsnuća - „Bog je ljubav" znači: „Boga niko ne vide nikad: ako imamo ljubav među sobom, Bog u nama stoji, i ljubav je Njegova savršena u nama."(1. Jovanova 4:12). Ili: „Niko nikada nije video Džoa Hila nakon njegove smrti; ali ako se radnici organizuju u svojoj borbi, on živi u njima..." - Ovde je reč o trostrukoj kretnji  Aufhebung-a: (1) singularna osoba, Hrist (Džo Hil), ukinuta je u svom uskrslom identitetu kao Duh (ljubav) zajednice vernika; (2) empirijsko čudo ukinuto je višim, „pravim" čudom (ovo sledi dobro poznatu retoričku figuru: kada Hegel govori o religijskim čudima, on ističe da čovek ne može sa sigurnošću tvrditi postojanje pravih fizičkih čuda - što je pristojan način da se kaže da ne postoje - već da je pravo čudo sama univerzalna misao, čudo mišljenja; danas je popularno reći da je pravo čudo moralna pobeda, kada, posle teške unutrašnje borbe, neko donese pravu, tešku odluku - da se odrekne droge ili prestane da se bavi kriminalom, da se žrtvuje za viši cilj; dok hrišćanstvo kaže: pravo čudo nije mrtvi Hrist koji šeta unaokolo, već ljubav unutar zajednice vernika); (3) Samo hrišćanstvo ukinuto je političkom organizacijom. I, opet, ovo čudo ima svoju cenu: negde se uvek nalazi zgnječeno telo ptice - kao Hrist na krstu, ta najuzvišenija smrvljena ptica.

Ova ključna dimenzija Svetog duha kao duha zajednice vernika, kao nečeg što je prisutno dok mi, vernici, UKLJUČUJEMO SEBE U NJU, biva izgubljena u „imanentnoj" ideji Trojstva koja istrajava nezavisno od božanske „ikonomije", kao Po-sebi nezavisna od Pada. Izgubljena je ideja da je vera samog Boga dovedena u pitanje u (pro)menama ljudske istorije. Zato je Hegel zaista hrišćanski filozof: najbolji primer dijalektičkog preokreta jeste Raspeće i Uskrsnuće, na koje ne treba gledati kao na dva uzročno-posledična čina, već kao na čisto formalno paralaktičko pomeranje jednog istog događaja: Raspeće JESTE Uskrsnuće - da bismo ovo uvideli, moramo uključiti i sebe u tu sliku. Kada se vernici okupe da ožale Hristovu smrt, duh koji dele JESTE uskrsnuli Hrist.

Treba otići do samog (političkog) kraja: isto važi i za revoluciju. U najradikalnijem smislu, revolucionarno „izmirenje" nije izmena stvarnosti, već paralaktičko pomeranje našeg odnosa prema njoj - ili, kako je to Hegel rekao u predgovoru Filozofiji prava, najviši spekulativni zadatak nije preoblikovanje Krsta bedne savremene stvarnosti u novi ružičnjak, već „da se um spozna kao Ruža u Križu sadašnjosti (die Rose im Kreuz der gegenwart zu erkennen)".[5] Šta ako treba da se vratimo na sam početak, na rascep hegelovske škole na revolucionarne „mlade hegelovce" i konzervativne „stare hegelovce"? Šta ako treba pronaći „prvobitni greh" modernih emancipatornih pokreta u „mladohegelovskom" odbacivanju državne vlasti i otuđenja? Šta ako - kako predlaže Domeniko Losurdo (Domenico Losurdo) - današnja levica treba ponovo da usvoji „starohegelovski" topos jake države, utemeljena na zajedničkoj etičkoj supstanciji? Milbank (Milbank) ističe (sa punim pravom) kako mu je Čestertonovo katoličko stanovište „omogućilo da razmišlja o važnosti posredničkih institucija (udruženja radnika, strukovnih udruženja i korporacija) na način koji nije daleko od Hegelovog" - iz moje perspektive, jedini problem ovde je taj što ovo „korporativno" rešenje, pored neviđenog napretka kapitalističke „deteritorijalizacije", danas više nije aktuelno. Milbank dalje govor da, ako odbacimo ovo „korporativno" rešenje, „onda je, kao što je to i Hegel uvideo, jedina alternativa divljem liberalnom kapitalizmu stroga socijalistička diktatura u kojoj nas zabrana „pustih želja" dobroćudno oslobađa privatnosti čedne ljubavi prema nalozima samostalnog zakona morala." U iskušenju sam da ovde dodam: zašto da ne prihvatimo ovu alternativu? Zašto naš zadatak ne bi bio prepoznavanje Ruže u Krstu „stroge socijalističke diktature"?     

Odnos Smrti i Života u liku Hrista (uzorna smrt na krstu; uskrsnuće u večnom životu, pruženo svima koji mu veruju i odluče da „žive u Hristu") stoga je takođe čisto paralitički: nije u pitanju pseudodijalektički odnos između potpunog gubitka/negacije (smrt) i preokreta u apsolutni život, tj. smrt nije aufgehoben u životu, budući da, pre svega, ovaj odnos uopšte nije sastavljen od dva uzastopna događaja, već je jedan isti događaj posmatran iz različitih uglova. Život i smrt ovde nisu polariteti, kontrastne suprotnosti unutar iste sveopšte Celine (polje stvarnosti), već ista stvar posmatrana sa različitih UNIVERZALNIH stanovišta. Razlika nije u „životu" i „smrti" kao označenim partikularnim sadržjima tvrdnje, već u samom univerzalnom horizontu iz koga se ovaj sadržaj posmatra; ne bavimo se podelom na partikularnosti unutar univerzalnog rama, već podelom dveju univerzalija u odnosu na istu partikularnost. Kako bi Kjerkegor rekao, ta razlika je razlika između postajanja (becoming) i postojanja (being): Hristova (privremena) smrt upravo je  njegov (večni) život „u postajanju". (Upravo homologno tome, Hristovo „Ja donosim mač i podele, ne ljubav i mir" JESTE njegova Ljubav u postajanju.)  

Danas se zvanični katolicizam drži podalje od ovog uvida, ništa manje nego vampir od belog luka. Papa Benedikt XVI je skoro najavio da će odobriti zanimljivu promenu unutar katoličke dogme: ideje „limba", nepotpunog zagrobnog života za novorođenčad koja umru pre nego što su krštena. Limb je u srednjem veku smatran mestom gde deca uživaju u večnoj sreći, ali su lišena stvarnog prisustva Boga. Ova promena, naravno, ne znači da će se Crkva vratiti svojoj izvornoj poziciji, koju je formulisao sv. Avgustin (Augustinus), da deca koja nisu ujedinjena krštenjem sa Hristom idu pravo u pakao; ideja je, zapravo, da će otići u raj. Nije ni čudo da je, deset godina ranije, isti papa - tada kardinal Jozef Racinger (Joseph Ratzinger) - tvrdio da će oni koji istinski tragaju za Bogom i teže unutrašnjem jedinstvu sa Njim biti spaseni, čak iako nisu kršteni.[6] Premda se ova zamisao čini privlačnom i saosećajnom, ona je u stvari ustupak nju ejdž ideji neposrednog unutrašnjeg dodira sa božanstvom: ono što se gubi jeste centralno mesto krštenja kao uključenja pojedinca u Sveti duh, zajednicu vernika.     

Stoga je duboko problematično što Agamben (Agamben) čita limb kao model sreće. Ono što treba dovesti u pitanje jeste Agambenovo implicitno razlikovanje „dobrog" i „lošeg" homo sacer-a: Hitler i njemu slični hteli su da ugrožavaju, da povuku jasnu crtu isključujući homini sacer-e, dok mi treba da istrajemo na stanovištu ne-odluke, u limbu. Za Hitlera, paleta homini sacer-a čija ubistva mogu proći nekažnjeno postepeno se povećava: prvo, homini sacer su Jevreji, zatim druge niže rase, i na kraju sami Nemci koji su izdali Hitlera... Zar situacija nije ista kada je u pitanju antisemitizam koji svoj vrhunac nalazi u cionističkom antisemitizmu? I Staljin se suočio sa istim problemom stalnog uvećanja broja izdajnika kroz politička suđenja, čija je funkcija bila da izmisli priče o izdaji koje su dopuštale režimu da povuče liniju i odluči ko je pravi izdajnik. Veoma je neobično da Agamben nikada ne analizira staljinistički gulag, čija logika nije istovetna logici nacističkih logora: iako je i u gulagu bilo „muslimana", zatvorenici nisu svedeni na svoj goli život, već ostaju subjektima ideološke indoktrinacije i njenih rituala. (Izgleda da je izuzetak koncentracioni logor u današnjoj Severnoj Koreji.) Komatozno stanje limba, koje prethodi donošenju odluke, jeste sama suprotnost pavlovskoj zajednici vernika; ako emancipujemo decu od neodređenog stanja limba, ne vodi li to do proširenja takvog odnosa i na nerođeni fetus? Zar fetus nije goli, neodređeni život u svom najčistijem obliku? Ne treba da čudi što je, za američke protivnike abortusa, abortus desetine miliona dece gori zločin od holokausta, obeležavajući našu celu civilizaciju neizbrisivom stigmom greha. Ne treba da iznenadi što Agambenova implicitna ideja „pozitivne" zajednice zvuči jezivo blisko snu o „dobrom" koncentracionom logoru.       

Zbog toga sam, sa obzirom na suprotnost između katolicizma i protestantizma, ovde na strani protestantizma. Setimo se razlike između uobičajene liberalne ideje „privatnog" i Kantove paradoksalne ideje da je „privatna" upotreba uma religija: za liberale, religija i država treba da budu odvojene, religija treba da bude stvar ličnog uverenja, lišena moći da se neposredno, autoritarno meša u javne poslove, dok je za Kanta vera „privatna" upravo kada je organizovana kao hijerarhijska državna institucija sa nadležnostima u javnim poslovima (kontrola školstva, itd.) Za Kanta, dakle, religija je mnogo bliža javnoj upotrebi uma kada se praktikuje kao „privatno" uverenje van državnih institucija: u ovom slučaju, verniku se ostavlja otvorenim prostor da se ponaša kao „singularna univerzalnost", da dosegne univerzalno područje neposredno, kao pojedinačni subjekat, zaobilazeći okvire partikularnih institucija. Zato je Kant bio protestant: katolicizam, sa svojim vezama duhovne i svetovne moći, jeste hrišćanstvo u vidu privatne upotrebe uma, dok je protestantizam, izdvojivši zajednicu vernika iz instutucionalnog „javnog" prostora, postao hrišćanstvo u kome postoji javna upotreba uma - svaki pojedinačni subjekat ima pravo na neposredni dodir sa božanskim, zaobilazeći instituciju Crkve.

(...)    

Kada sv. Pavle kaže da, sa hrišćanskog stanovišta, „ne postoje muškarci i žene, ni Jevreji ni Grci", on tvrdi da etnički koreni, nacionalni identiteti, itd., nisu kategorije istine, ili, rečeno preciznim kantovskim jezikom, kada mislimo o našem etničkom poreklu, mi se upuštamo u privatnu upotrebu uma, sputanu slučajnim dogmatskim pretpostavkama, tj. ponašamo se kao "nezrele" osobe, a ne kao slobodna ljudska bića koja obitavaju u prostoru univerzalnosti uma. Suprotnost između Kanta i Rortija (Rorty) po pitanju ove razlike između javnog i privatnog retko se uočava, ali je ipak ključna: obojica jasno razlikuju ove oblasti, ali na suprotstavljene načine. Za Rortija, najvećeg savremenog liberala, ako je takav ikada  postojao, privatno je prostor naših idiosinkrazija u kome caruju kreativnost i divlja mašta, gde su moralna načela (skoro) ukinuta, dok je javno prostor društvene interakcije u kome treba da se pokoravamo pravilima, kako ne bismo povredili druge; drugim rečima, privatno je prostor ironije, dok je javno prostor solidarnosti. Za Kanta, međutim, javni prostor „svetskog građanskog društva" označava paradoks univerzalne singularnosti, paradoks u pojedinačng subjekta, koji posredstvom neke vrstu „kurcšlusa", zaobilazeći posredovanje partikularnog, neposredno učestvuje u Univerzalnom. To Kant podrazumeva pod „javnim", u suprotnosti sa „privatnim", u čuvenom odeljku svog dela „Šta je prosvećenost?": „privatno" nisu individualne veze pojedinca suprotstavljene vezama zajednice, već sam društveno-institucionalni poredak nečije partikularne identifikacije; dok je „javno" transnacionalna univerzalnost nečije upotrebe Uma:   

„Javna upotreba čovekovog uma mora u svako doba da bude slobodna, jedino ona može da ostvari prosvećenost među ljudima; no, privatna upotreba uma sme češće da bude veoma usko ograničena, a da se zato naročito ne odmogne napredak prosvećenosti. Pod javnom upotrebom čovekovog vlastitog uma podrazumevam onu koju neko, kao naučenjak, čini od njega pred svekolikom čitalačkom publikom. Privatnom upotrebom nazivam onu koju on od svoga uma sme da čini u izvesnim građanskim dužnostima, ili službama, koje su mu poverene."[7]

Stoga je paradoks Kantove formule „Razmišljaj slobodno, ali se pokori!" (koja, naravno, sama po sebi stvara niz problema, pošto se oslanja i na razliku između „performativnog" nivoa društvene vlasti i nivoa slobodnog razmišljanja na kome je performativnost obustavljena) i u tome što pojedinac učestvuje u univerzalnom prostoru „javnog" života upravo kao singularna individua, izvučena iz sopstvenog osnovnog društvenog identiteta ili čak njemu suprotstavljena - čovek je istinski univerzalan jedino kada je radikalno singularan unutar ukrštanja identiteta zajednice. Kanta ovde treba čitati kao Rortijevog kritičara. U svojoj viziji javnog prostora kao neograničene slobodne upotrebe Uma, on utvrđuje oblast emancipatorne univerzalnosti izvan okova društvenog identiteta pojedinca, izvan njegove pozicije unutar poretka (društvenog) postojanja - to je dimenzija koja nedostaje kod Rortija. 

Ovaj prostor singularne univerzalnosti unutar hrišćanstva pojavljuje se kao „Sveti duh", prostor kolektiva vernika izuzet iz polja organskih zajednica, iz polja partikularnih svetova života (life-worlds) - „niti Grci, niti Jevreji". Prema tome, nije li Kantovo „Razmišljaj slobodno, ali se pokori!" nova verzija Hristovog „Daj Bogu Božje, a cezaru cezarovo"? „Daj cezaru cezarovo", tj. poštuj i pokori se „privatnom" partikularnom svetu života svoje zajednice, i „daj Bogu Božje", tj. budi uključen u univerzalni prostor zajednice vernika - pavlovski kolektiv vernika prototip je Kantovog „svetskog građanskog društva".

Gde je sve ovo počelo? Moguće da je prvi potez načinila Knjiga o Jovu iz Starog Zaveta. Pošto su se Jovu desile nesreće, dolaze njegovi prijatelji teolozi, nudeći tumačenja koja prikazuju ove nesreće smislenim, a Jovova veličina nije toliko u tome što brani svoju nevinost, već što naglašava besmislenost svojih nevolja (kada se Bog kasnije pojavi, on daje za pravo Jovu, a ne teolozima, braniocima vere). Struktura je ovde istovetna onoj iz Frojdovog sna o Irminoj injekciji, što počinje razgovorom Frojda i pacijentkinje Irme o njenoj terapiji propaloj zbog inficirane igle; u toku razgovora, Frojd joj se približava, unosi u lice i zagleda duboko u usta, suočavajući se sa užasnim prizorom živog, crvenog mesa. U tom trenutku nepodnošljivog straha, dolazi do promene tonaliteta sna, užas se odjednom pretače u komediju: tri doktora, tri Frojdova prijatelja, pojavljuju se, i u besmislenom, nadrilekarskom žargonu nabrajaju više razloga (uzajamno isključivih) zašto Irmino trovanje zaraženom iglom nije ničija krivica (igle nije ni bilo, igla je bila sterilna, itd.). Dakle, prvo je došlo do traumatičnog susreta (prizor živog mesa Irminog grla), što je praćeno naglim obrtom u komediju, u raspravu tri tragikomična doktora, koja omogućava izbegavanje susreta sa pravom traumom. Uloga tri doktora ista je kao i uloga tri prijatelja teologa iz priče o Jovu: otupiti uticaj traume simboličkim prividom. 

Ovaj otpor smislu ključan je kada se suočavamo sa mogućim ili stvariom katastrofama, od AIDS-a i ekoloških nedaća do holokausta: one nemaju nikakvo „dublje značenje". Zaostavština Jova zabranjuje nam da pribegnemo uobičajenom liku Boga kao transcendentnog, skrivenog Gospodara koji zna smisao onoga što se nama izgleda kao besmislena katastrofa, Boga koji sagledava sliku u potpunosti, u kojoj ono što mi poimamo kao „mrlju" doprinosi sveobuhvatnom skladu. Kada se suočimo sa događajem kao što je holokaust ili smrt miliona ljudi u Kongu, nije li neukusno tvrditi da ove „brljotine" imaju dublje značenje tako što doprinose skladu Celine? Da li postoji Celina koja može teološki opravdati i na taj način iskupiti/poništiti događaj kao što je holokaust? Hristova smrt na krstu, stoga, znači da treba bez ustezanja odbaciti ideju Boga kao transcendentnog čuvara koji jamči srećne ishode naših postupaka, kao garanciju istorijske teologije - Hristova smrt na krstu je smrt ovog Boga, ona ponavlja stanovište Jova, odbacuje bilo kakvo „dublje značenje" koje zamagljuje surovu stvarnost istorijske katastrofe.

Dakle, vratimo se opet Kantovom „svetskom građanskom društvu" i njegovoj „javnoj" upotrebi uma: tri prijatelja teologa, koji dolaze da zlostavljaju Jova, tri su predstavnika „javne" upotrebe uma u Kantovom smislu te reči; oni pokušavaju da ponovo upišu katastrofu koja je zadesila Jova u „privatnu" ideologiju njihove zajednice; a Jovov otpor je minimalni gest izdvajanja pojedinca iz ovog društvenog prostora. Time što pokazuje svoju solidarnost sa Jovom, Bog se objavljuje kao „javni" Bog - ovo je činjenica postignuta u hrišćanskom otkrovenju. To jest, ono što na Krstu umire jeste upravo „privatni" Bog, Bog našeg „načina života", Bog-osnivač partikularne zajednice. Glavna poruka Hristove smrti jeste da „javni" Bog ne može više biti živi Bog: on mora umreti kao Bog (ili, kao u judaizmu, može biti Bog mrtvog Pisma) - javni prostor je po definiciji „ateistički". „Sveti duh" je stoga „javni" Bog, ono što preostaje od Boga u javnom univerzalnom prostoru: radikalno desupstancijalizovani virtualni prostor grupe vernika.

Međutim, ne postoji li očit protivrazlog ovakve teologije Božije smrti, usredsređene na prelaz sa smrti Boga kao supstancije na Sveti Duh kao zajednicu vernika, protivrazlog poznat svima koji zaista dobro poznaju Ničea (Nietzsche)? Kada Niče govori o smrti Boga, on ne misli na paganskog živog Boga, već misli upravo na OVOG Boga kao Svetog duha, zajednicu vernika. Iako se ova grupa verujućih više ne oslanja na transcendentni Garant supstancijalnog Velikog Drugog, on jeste prisutan (stoga i teološka dimenzija) kao virtualni referentni okvir (recimo, u staljinizmu, u prividu Velikog Drugog Istorije, koji jamči smislenost naših postupaka. Nije li sam Lakan 1956. godine pokazao u tom pravcu, predlažući kratku i jasnu definiciju Svetog duha: "Sveti duh je ulaz označitelja u svet. To nam je Frojd zasigurno doneo pod imenom nagona smrti."[8]  Lakan hoće da kaže je da Sveti duh predstavlja simbolički poredak koji otkazuje (ili, pre, obustavlja) čitav domen „života" - proživljeno iskustvo, libidonozne tokove, izobilje emocija, ili, kantovski govoreći, „patološko" - kada se pronađemo unutar Svetog duha mi bivamo transsupstancijalizovani i ulazimo u drugi život, izvan onog biološkog. 

Ali, da li je ovaj prelaz sa živih bogova stvarnosti na mrtvog Boga Zakona zaista ono što se događa u hrišćanstvu? Zar do ovog prelaza ne dolazi već u judaizmu, tako da Hristova smrt ne može da predstavlja ovaj prelaz, već nešto mnogo radikalnije - upravo smrt prividno mrtvog Velikog Drugog? Prema tome, ključno pitanje glasi: da li Sveti duh i dalje predstavlja Velikog Drugog, ili ga je moguće zamisliti van ovog okvira? Upravo ovde usmeravanje ka nemrtvom „podsetniku" na mrtvog Oca postaje ključno: za Lakana, preobražaj mrtvog oca u virtualnog velikog Drugog (simboličkog Zakona) nikada nije potpun, Zakon mora da bude podržan nemrtvim podsećanjem (u prividu superegovog opscenog dodatka Zakonu). Jedino hrišćanstvo zaista upotpunjuje Zakon time što uklanja živi podsetnik - i, naravno, ovo upotpunjavanje jeste samoukidanje Zakona samog, njegov preobražaj u Ljubav.      

Problem šofara - glasa oca koji umire, proizvodenog u jevrejskim ritualima dubokim, zlokobno odjekujućim zvukom roga - jeste „izdizanje" Zakona iz smrti oca: Lakanova poenta, ne bi li se Zakon pojavio, jeste da otac ne treba u potpunosti da umre, već da jedan deo njega treba da preživi i održi Zakon. Zato se šofar pojavljuje u judaizmu, religiji mrtvog Boga - monoteizam je KAO TAKAV religija mrtvog Boga. Šofar nije paganski ostatak, simbol smrti paganskog Boga, već nešto proizvedeno monoteističkim obrtom. Prelaz sa judaizma na hrišćanstvo upravo je vidljiv u prelazu sa šofara - sa uzvika umirućeg Boga-Oca - na „Oče, zašto si me napustio!", na uzvik umirućeg SINA na Krstu.    

U pogledu ateizma, postoji radikalna promena između Lakanovog VII seminara (1959-1960. - o etici psihoanalize) i njegovog XI seminara (1963-1964. - o četiri temeljna pojma psihoanalize): u VII seminaru, Lakan izvodi zaključke iz pretpostavke „Bog je mrtav", što je, po njemu, ateistički sadržaj Frojdovog mita o Edipu, kao i judejsko-hrišćanske zaostavštine. Međutim, od XI seminara, on naglašava da prava formula ateizma nije „Bog je mrtav", već „Bog je nesvestan", a to predstavlja problem ateizma daleko složenijim i težim: da bih bio ateista, nije dovoljno samo da izjavim da „ne verujem (u Boga)", jer pravo mesto mojih verovanja nisu moji svesni, već nesvesni postupci. Ovo, naravno, ne podrazumeva psihološko naklapanje o tome da „čak i ako pokušam da poreknem Boga, duboko u sebi ja i dalje verujem" - nesvesno nije „duboko u meni", već je „tamo napolju", otelotvoreno u mojim navikama, ritualima, odnosima. Iako subjektivno ne verujem, verujem „objektivno", kroz svoja dela i simboličke rituale. To takođe znači da je religija, religiozno uverenje, mnogo dublje usađena u „ljudsku prirodu" nego što se čini: ona u krajnoj liniji podržava iluziju „Velikog Drugog", koji je na neki način ko-supstancijalan sa samim simboličkim poretkom. Prava formula ateizma nije „Ja ne verujem", već „Više ne moram da se oslanjam na Velikog Drugog koji veruje umesto mene" - prava formula ateizma je „Veliki Drugi ne postoji".

 

[1] Jean-Luc Nancy, "La deconstruction du Christianisme", Les Etudes Philosophiques 4 (1998).

[2] Terry Eagleton, Trouble With Strangers.

[3] Jacques Lacan, The Ethics of Psychoanalysis, London: Routledge 2002, str. 176.

[4] Terry Eagleton, op.cit.

[5] G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 18.

[6] Vidi David Van Biema, "Life After Limbo", Time, January 9 2006, str. 48.

[7] I. Kant, „Šta je prosvećenost?" u:  Um i sloboda, Ideje, Beograd, 1974, str. 44.

[8] Jacques Lacan, Le seminaire, livre IV: La relation d'objet, Paris: Editions du Seuil 1994, str. 48.



Komentari (43)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 18:29 02.04.2009

"Hrist ZAISTA umire"

Vidis, to 'zaista" je jeftin madjionicarski trik.
Kod Slavoja.

edit:
kao i ovo...
"Život i smrt ovde nisu polariteti, kontrastne suprotnosti unutar iste sveopšte Celine (polje stvarnosti), već ista stvar posmatrana sa različitih UNIVERZALNIH stanovišta. Razlika nije u „životu" i „smrti" kao označenim partikularnim sadržjima tvrdnje, već u samom univerzalnom horizontu iz koga se ovaj sadržaj posmatra; ne bavimo se podelom na partikularnosti unutar univerzalnog rama, već podelom dveju univerzalija u odnosu na istu partikularnost. "

Dušan Maljković Dušan Maljković 21:06 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

Dakle, vi mislite da je Hrist ipak vaskrsao? Možete li nam pojasniti zašto imate takvo uverenje?
adam weisphaut adam weisphaut 21:31 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

Dušan Maljković
Dakle, vi mislite da je Hrist ipak vaskrsao? Možete li nam pojasniti zašto imate takvo uverenje?

A zašto Nino ne bi mogao verovati u vakrsenje, a istovremeno ti možeš verovati u besmrtnost (putem) ideologije?
Dušan Maljković Dušan Maljković 21:34 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

Šta god da ste rekli, ništa vas nisam razumeo. Verovati u besmrtnost putem ideologije? WTF?!

Nisam nekom osporio pravo da veruje, nego sam pitao zašto veruje u taj scenario, a ne u neki drugi. To je sve.


KafaJeGotova KafaJeGotova 21:37 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

adam weisphaut
Dušan Maljković
Dakle, vi mislite da je Hrist ipak vaskrsao? Možete li nam pojasniti zašto imate takvo uverenje?

A zašto Nino ne bi mogao verovati u vakrsenje, a istovremeno ti možeš verovati u besmrtnost (putem) ideologije?

kad je nino u pitanju, pitanje je samo ZAŠTO?! :)
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 21:49 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

Dakle, vi mislite da je Hrist ipak vaskrsao?

Ne mislim o tome.
Htedoh samo da kazem da te reci "zaista" kao i ona tamo papazjanija citirana, jeste jeftin madjionicarski trik koji zahteva mrtvo pile kao nuznost. Tj., tu vasu filozfiju koja se "samosusretne" i otkrije da je mrtvo pile.
adam weisphaut adam weisphaut 22:02 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

Ajde ovako Maljkoviću, ako uzmemo da je Marksizam isto neka vrsta mesijanskog pokreta čiji cilj je ostvarenje savršenog društva, društva bez eksploatacije-"zemlja meda i mleka" strast koju predani sledbenici ulažu u ostvarenje programa, u revolucionarnu transformaciju društva se može opisati samo kao religiozni zanos? Ja ne mogu da se zapitam zašto? Zašto su ljudi tokom vremena prihvatali da se izlažu rizicima kao što su progon i zatvaranje, zašto su često isvesno birali smrt zarad odbrane ideologije u koju su toliko verovali? Pomisao o tome da će ih ideja kojoj su posvećeni nadživeti jeste neka vrste "pobede nad smrću" i ja zato mislim da su motivi mnogo više "mračnjačke" prirode. Naravno ne mislim da je to na svesnom nivou, ionako su sledbenici ateisti, ali motiv jeste taj-pobediti svoju konačnost...
angie01 angie01 22:40 02.04.2009

Re: "Hrist ZAISTA umire"

ZAŠTO?! :)


zashto?
bindu bindu 18:51 02.04.2009

.

.mislis na ovako pilence
ah vi stalin-lenin komis...nikad vam nije dosta;moram to da primetim

Dušan Maljković Dušan Maljković 21:11 02.04.2009

Re: .

Dosta čega?

Vernici teško da shvataju nešto što izgelda kao paradoks, a to je da njihova vera ima smisla samo ukoliko Boga nema tj. ako je On bio, a sada više nije tj. ako je mrtav. Jer, ukoliko Bog postoji i ukoliko je on garant svetske teodiceje/eshatologije, onda nikakve molitve ni bilo koje druge radnje nisu potrebne -- sve je u savršenom redu ili pak vodi ka tome. Ukoliko ga više nema, utoliko vera ima smisla, jer ona postaje kohezioni element jedne real-praktičen zajednice vernika koja iam slobdu da interveniše u realnosti i u krajnoj liniji determiniše nju samu. Ako je sve već unapred predodređeno, nama ostaje puki fatalizam. Ukoliko pak nije, onda na scenu stupa sloboda i to je poruka Hrista: da bi zaista bio Bog on mora umreti i dati nam apsolutni, zastrašujući i krajnje neizvesni put slobode, na kome je sve moguće, od uspeha do totalnog kraha.
KafaJeGotova KafaJeGotova 21:29 02.04.2009

Re: .

Ukoliko pak nije, onda na scenu stupa sloboda i to je poruka Hrista: da bi zaista bio Bog on mora umreti i dati nam apsolutni, zastrašujući i krajnje neizvesni put slobode, na kome je sve moguće, od uspeha do totalnog kraha.

odlično čitanje biblije.
bindu bindu 06:44 03.04.2009

Re: .

Dosta čega?


ahaha, hmmmm, sorry,
e to nemozes znati sada tj kad porastes kaz'ce ti se samo.
stvarno mi je zao sto je sve tako kako je.

ok. edit.
eto; salim se
al bas ako moram da ti nesto kazem na pitanje; dosta cega? neka odgovor bude; umiranja...hristosa.
eto, rekla sam.nadam se da ce ti biti nesto malo jasnije.
Ako je sve već unapred predodređeno, nama ostaje puki fatalizam. Ukoliko pak nije, onda na scenu stupa sloboda i to je poruka Hrista: da bi zaista bio Bog on mora umreti i dati nam apsolutni, zastrašujući i krajnje neizvesni put slobode, na kome je sve moguće, od uspeha do totalnog kraha.


pa ne osataje ti samo "puki fanatizam." imas izbora a za to moras malo da prozivis.
sloboda je ok ukoliko sa njom nepocnes da ugrozavas drugoga. poruka hrista jeste do what you like ali znaj da ako ne postujes zakon a tu se misli na univerzlni zakon nacices se na putu koji ti se nece svideti.on upozorava zato sto on zna.
on ne umire zato da bi bio bog vec da bi tebe naucio umirati. uci te kako da preovladas strah.ucite jos mnogo cemu ali su ta znanja iz ove tacke vise ezotericna i da o njima ne vredi diskutovati. vise su za praktikovanje kroz meditaciju. zato sam rekla ono zezanje gore "kad porastes kazce ti se samo" .za neke stvari treba vreme da sazreju, da bi mogao da ih koristis u zivotu za tvoju ili opstu korist. ponekad takav proces traje godinama.
Boris Drenca Boris Drenca 19:46 02.04.2009

Simboli

Kada bi se ideologije oslobodile simbola, koje tako besomučno jedna od druge uzimaju možda bi imale načina da pronađu put za nešto korisno.

Možda praktična rešenja za bolji život ljudi. Ovako ostaje samo da pevamo pesme o crnom



Vladimir B. Vladimir B. 21:06 02.04.2009

Voditi računa o

Dušan Maljković:
na krstu ne umire njegov izaslanik-Sin, već On sam


Ovo je jako problematično, tako nešto bi možda rekao musliman. U nikejskom hrišćanstvu Sin nije izaslanik već Bogočovek, jedna od ipostasi Trojice, koji je Jedan Bog - Tvorac, s kojim se Sin jedinosuštan (koesencijalan). U pravoslavnoj tradiciji naglasak je uvek na Hristovom Vaskrsenju, a ne na smrti, i to treba imati u vidu.

Inače preporuka za tekst, kao i za izbor teme.
Dušan Maljković Dušan Maljković 21:15 02.04.2009

Re: Voditi računa o

Da, s obzirom na metafizički registar. S obzirom na fenomenalni registar, Hirst se pojavljuje kao odvojena individua koja umire na krstu. Kako se Žeižek bavi odbranom hegelovskog čitanja hrišćanstva, on naglasak stavlja na činjenici da je Bog mrtav tj. smrt Hrista je fenomenalno smrt partikulariteta, emanacije jedne Ličnosti, dok je metafizički smrt Trojice tj. Boga.
bindu bindu 08:34 03.04.2009

Re: Voditi računa o

U pravoslavnoj tradiciji naglasak je uvek na Hristovom Vaskrsenju, a ne na smrti, i to treba imati u vidu.


uopste se ne slazem sa ovim
nsarski nsarski 21:13 02.04.2009

Izvini, Malkovichu,

sto ti vredjam bozanstvo, ali mi se cini da je ovaj tvoj Zizek izvukao Kentucky Fried Chicken iz njegovog vasarskog sesira.
Prvo, ne mogu da shvatim da se ti, kao razborit covek, lozis na takvog bilmeza. Drugo, on se lozi na Hrista vise nego Vatikan. U cemu je fazon, covece - moze li se to objasniti glupom naucniku? Hriscanstvo se od postanka lozilo na greh. Sve je greh, manje vise osim skrusenosti u crkvi. Dobro, Islam zivi tek u totalnom denial-u: kao, ovo nije realan zivot, cekaj da umres, pa da vidis sta je zivot! Ybt. Dobro Budisti, njima je svejedno, ako verujes da imas dve hiljade zivota, zabole te sta ce sa ovim biti.
I, u cemu je fazon sa tim grehom i onom gnusnom slikom gore? Eno, na drugom blogu, oni tamo ulepise tastaturu i popljuvase monitore od loznjave.
Ja cu tebi prostim recima da objasnim bilo koju oblast iz fizike - objasni ti meni takodje prostim recima, sta je poenta ovog teksta gore, please.


EDIT: Recimo, Zizek kaze, nadam se da to on kaze:
(2) dobre vesti su loše vesti, samo posmatrane iz drugog ugla („Loše vesti su da smo otkrili da bolujete od teške, Alchajmerove bolesti. Dobra vest je ista: imate Alchajmerovu bolest, tako da ćete zaboraviti lošu čim stignete kući.". Prava hegelovska „sinteza" jeste sinteza ovih dveju mogućnosti: dobra vest je loša vest sama - ali kako bismo mi to uvideli, moramo se prebaciti na drugog subjekta (sa mrtve ptice na drugu, koja je zamenjuje; sa nesrećnog pacijenta na srećnog doktora, sa Hrista kao pojedinca na zajednicu vernika).


Doktor pacijentu: Imam za tebe dobru i losu vest. Losa vest je da smo morali da ti odsecemo obe noge, dobra vest je da sad imas spolovilo do zemlje.
I on na vicevima gradi neohegelijansku filozofiju?! Gimme a break.


Nikola Knežević Nikola Knežević 21:24 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Mislim da je slucaj sa Žižekovim interesovanjem za Hrista sličan kao i kod Ničea

Koliko god da Ničeovo viđenje stvarnosti ljudske egzistencije delovalo pesimistično i tragično, ono kao da čezne za istinskim transcedentnim i ujedno imanentim natprirodnim Bićem koje toliko osporava. Njegova odlučnost da ne prihvati bilo kakav natprirodni oslonac u svom životu u kojem bolest predstavlja surovu realnost i neizbežnu sudbinu, kao da je iskrenija od svih drugih, čežnja za onim što ga može izbaviti. Možda je predmet njegovih skrivenih čežnji bio baš Hristos koji je predstavljao predmet njegove mržnje zbog „slabosti" i „potčinjenosti" a kojem se, ipak, zbog njegove samilosti, blagosti, poniznosti i ljubavi, divio.

Upravo o tome govori i otac Serafim Rouz: „Antihrista prvenstveno možemo naći - ne u dušama velikih negatora - nego u dušama onih malih klimača glavom, kod kojih je Hristos samo na usnama. Niče, nazvavši sebe Antihristom, dokazao je svoju neutoljivu žudnju za Hristom..."
nsarski nsarski 21:36 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Nikola,
vas odgovor je kao kad bi pneumatskim cekicem razbijali orahe. Ja izuzetno cenim vase obrazlozene i zanimljive tekstove - oni su upuceni ljudima koji su spremni da misle. I mene su inspirisali da se zamislim nad mnogim stvarima. Zao mi je sto nisam stigao na pravom mestu da se zahvalim.
Ovde je, cini mi se, predstavljena instant filozofija (bez misljenja), drive in pamet (hocete li i krompirice s tim?) - nesto kao Jelena Karleusa s diplomom. Barem meni se tako cini.

Ovo je inace Zizekov tekst, pa nije bas pravedno da autora bloga optuzujemo za sve mane gospodina filozofa-bonvivana. Nas domacin je samo preveo celu knjigu. Mozda je bolje da je uhvatio neuhvatljivog Rubirozu za gusu i doveo ga na blog da odgovara pred blogerskim sudom.

Pozdrav,
ns.
Nikola Knežević Nikola Knežević 21:45 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Shvatam Vas u potpunosti. Nisam mislio na g. Maljkovica vec konkretno na Zizeka. Naravno, to je samo predpostavka, i to ne moja licna vec gospodina Rouza. Moje licno misljenje povodom teksta g. Zizeka bih iz postovanja prema autoru bloga izneo izneo u nekoliko paragrafa, ali mi nazalost u ovom trenutku vreme to ne dozvoljava.
Dušan Maljković Dušan Maljković 22:02 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Kolega nsrarski, dugujen vam pomalo neuobičajeno izvinjenje, izvinjenje zbog nečega što nisam uradio. Naime, nisam stigao da komentarišem vaš prethodni blog, koji am, kao i sve prethodne, pročitao. Naime, da sam tamo rekao ono što sam imao na umu verujem da bi vaša reakcija bila daleko odmerenija. Sada, nažalost, neće biti mesta da vam sve to saopštim jer reagujem na nešto drugo, ali ću se potruditi da i u ovom odgovoru dotaknem nešto od prvobitnih intencija.

Naime, pisali ste o dve kulture -- jednoj prirodno-matematičkoj, drugoj društvenoj. Pored temeljnog neslaganja sa vama, a to je da je književnost u osnovi drugog domena, a ne jezik, svakodnevni jezik, koji je po mom mišljenju i u temelju matematike u smislu da su i matematički pojmovi značenjiski u vezi sa jezikom (videti Tractatus L. Vitgenštajna), želeo sam da vam ukažem da vi pripadate dominantno prvoj kulturi kojoj promiču neka temeljna znanja one druge. (ovo važi, nažalost i obrnuto -- društvenjaci malo znaju o matematici i fizici).

Prvo, stvar je principijelna: u zahtevu da vam nešto kažem na "običnom jeziku" a tiče se filozofije krije se zahtev ravan zahtevu da bez znanja frnacuskog jezika možemo čitati knjige na tom jeziku. I sami znate da je "popularizacija" uvek i "trivijalizacija" -- u njoj se uvek gubi neki sadržaj, jer da nije tako, onda bi celu nauku mogli zameniti njenom popularnom verzijom a da se ništa ne promeni. Kada Hajzengerg kaže da o entietima kvantne mehanike ne treba da mislimo kao o fizičkim objektima, već o matematičkim, onda on poručuje da nikakva priča ne može dopreti do srži kvantne mehanike, nikakav uobičajeni jezik, već samo jezik matematike koji nije neka odvojena forma u odnosu na njenu "suštinu", već upravo ta formalna suština bez koje nema ni kvantne mehanike ni njenog razumevanja. Vice versa -- ozbiljno izlaganje filozofije može biti isključivo unutar specijalizovanog jezika filozofije -- učinite je popularnom, laganom i pitkom i eto vas u sferi nje ejdža, pop-psihologiej, self-helpova, i ostalih opskurantskih diskursa. To ne znači da se ne mogu određeni koncepti popularizovati, da se ne mogu pistai dobri uvodi u filozofiju, da se taktički neke stvari mogu pojednostaviti da bi se one kasnije proširivale i upotpunjavale. Ali ne možete očekivati da ozbiljan filozofski tekst, sa svim njegovim detaljnim uvidima, ja prosto prežvaćem id a on ostane "isti". Takav zahtev je a priori nemoguć.

Drugo, da bismo pričali o hrišćanstvu, moramo ga poznavati u određenoj meri. Predstava hrišćanstva koju ovde iznosite meni deluje krajnje opšta i popularizovana do trivijalnosti. Sve je greh, i sl. Naravno da to niej tačno. No, nije samo vaše neznanje ovde na delu, već specifična ostrašćenost, kao da imate "pik" na određene sadržaje, kao što je psihoanaliza, i sada i religija tj. hrišćanstvo, gde inače jedan temeljan i obrazovan um zapada u čudnu potrebu da nešto prokaže i obračuna se na najbrutalniji način, bez prevelikog ulaska u detalje, suptilnih analiza i sl. Naveli ste Sokala -- jel se tako zove, zaboravih! -- i nejgov scheme tj, podmetanje besmislenog "postmodernog" teksta, te njegovu knjigu "Fashionable nonsence" koju sam btw pročitao i mislim da ste skloni onome što on radi, a to je da neku filozofiju pobrka sa njemon karikaturom i da se onda sa njom olako obračunava. No, da li vam je poznatoi da su neki matematičari i fizičari ustali u odbranu, recimo , Lacana, tvrdeći da on bolje poznaje matematičke koncepte nego sam Sokal? U svakom slučaju, spor POSTOJI, a kako ćemo se mi u nejmu artikulisati - tako što ćemo hrišćanstvo svesti na greh i završiti posao ili se upustiti u etaljno izučavanje hrišćanske teologije koja ima istoriju od 2000 godina zavisi od naše "dobre volje", a za posedicu ima ili pristup koji je kranje diletantski i nenaučan, ili pak njegovu suprotnost.
alselone alselone 22:29 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

nsarski
sto ti vredjam bozanstvo, ali mi se cini da je ovaj tvoj Zizek izvukao Kentucky Fried Chicken iz njegovog vasarskog sesira.
Prvo, ne mogu da shvatim da se ti, kao razborit covek, lozis na takvog bilmeza. Drugo, on se lozi na Hrista vise nego Vatikan. U cemu je fazon, covece - moze li se to objasniti glupom naucniku? Hriscanstvo se od postanka lozilo na greh. Sve je greh, manje vise osim skrusenosti u crkvi. Dobro, Islam zivi tek u totalnom denial-u: kao, ovo nije realan zivot, cekaj da umres, pa da vidis sta je zivot! Ybt. Dobro Budisti, njima je svejedno, ako verujes da imas dve hiljade zivota, zabole te sta ce sa ovim biti.


Sjajno!
nsarski nsarski 22:50 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Dragi Malkovichu, hvala na (zakasnelom) komentaru. On zasluzuje malo detaljniji odgovor, svakako. Imam trenutno neka neodlozna posla, ali cu odgovoriti ubrzo.
Hvala na razumevanju,
ns.
corn mouth corn mouth 23:14 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

ozbiljno izlaganje filozofije može biti isključivo unutar specijalizovanog jezika filozofije

e.g.
“Reality is elitist,” says Derrida; however, according to Brophy[3] , it is not so much reality that is elitist, but rather the dialectic of reality. Thus, the premise of neocapitalist objectivism states that the significance of the reader is significant form. The subject is interpolated into a neotextual paradigm of expression that includes sexuality as a totality............
fehner fehner 23:21 02.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Dušan Maljković
No, da li vam je poznatoi da su neki matematičari i fizičari ustali u odbranu, recimo , Lacana, tvrdeći da on bolje poznaje matematičke koncepte nego sam Sokal?


Da Lakan bolje poznaje matematicke koncepte od Sokala mi zvuci potpuno neverovatno. Ne kazem da je nemoguce, ali, s obzirom da Sokal predaje fiziku na njujorskom univerzitetu, a da Lakan, koliko znam, nema formalno matematicko obrazovanje, veoma mi je tesko da u to poverujem. Da li mozemo da dobijemo informaciju ko su ti matematicari i fizicari, i na osnovu cega su to tvrdili?
Dušan Maljković Dušan Maljković 00:29 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

nsarski nsarski 00:35 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

@D. Maljkovic


Wow, Malkovichu, ovo je poduzi tekst za glupog naucnika, ali potrudicu se koliko umem.

Pored temeljnog neslaganja sa vama, a to je da je književnost u osnovi drugog domena, a ne jezik, svakodnevni jezik, koji je po mom mišljenju i u temelju matematike u smislu da su i matematički pojmovi značenjiski u vezi sa jezikom (videti Tractatus L. Vitgenštajna), želeo sam da vam ukažem da vi pripadate dominantno prvoj kulturi kojoj promiču neka temeljna znanja one druge.

Sa prvom trecinom ove recenice slazem, sa sredinom ne (ono o jeziku, matematici i Vitgenstajnu), sa trecom mogu da polemisem.

Dakle, nisam sasvim precizno rekao - jezik je drugi pol u dihotomiji "dve kulture". Ja sam rekao "knizevnost" jer tu je mesto gde se jezik "razradjuje" (pomenuo sam na jednom mestu i "laboratorija" u mom blogu. A gde bi se drugo razradjivao. Zamisli, na primer, pravni tekst koji bi rekao " lice koje izvrsi kriminalno delo odgovorno je pred sudom za svoje delo, ali, uostalom, what the fuck, sta je to kriminalno delo?" - takav pravni tekst je besmislica, dok je u knjizevnosti to sasvim moguce. U tom smislu, knjizevnost priznaje svaojake trikove za legitimni knjizevni tekst, ukljucujuci i engleske fraze (to vazi i za blog, kao sto se vidi). Da sam upotrebio izraz "jezik" onda bih morao da kazem da jezik obezbedjuje jezik druztvenim naukama, a to je, verujem da se slazes, los jezik, if you follow my drift. Zato sam rekao "knjizevnost".
Moj osnovni cilj je bio da, makar malo, razbijem tu refleksnu barijeru izmedju "prirodnjaka" i "drustvenjaka", da ohrabrim jedne da jednacine ne ujedaju, i druge da je bitno sta je rekao Hamlet. Sasvim je moguce da u tome nisam uspeo, ali moje zilave misli i dalje uporno vezbaju. (Poslednja recenica u Pekicevom "Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana". Ja, ipak, jos necu promeniti nick u Ikar.
Na opstijem planu, moje ideje nisu nista novo - ja se oslanjam na druge izvore nego ti, i to je sve. Moj guru se drugacije zove.
Dalje,...............................................................................recimo odavde:

ozbiljno izlaganje filozofije može biti isključivo unutar specijalizovanog jezika filozofije

Da li ovo znaci da je nemoguce ljudimo koji se ne razumeju u svemirsku tehnologiju objasniti sta je otkriveno juce na Marsu? OK< uzecu da je to tacno. U tom slucaju, nemojte se vi ljudi, filozofi, cuditi sto nailazite na zid nerazumevanja kod "obicnih ljudi". Ja, smatram drugacije: koncepte je uvek moguce objasniti. Tehnika je vec drugo pitanje, ali to niko ni ne pokusava da prenese. Uostalom, zamisli da na tebi treba, nedaobog, da se izvrsi komplikovana operacija, i da ti tvoj hirurg kaze: samo se ti prepusti meni, i veruj da znam sta radim, jer ja ti ne mogu objasniti sta cu i zasto da ti isecem. Da li bi se prepustio? Tako se, uzgred, planeta prepustila wizardima finansija - kao, to je toliko komplikovano da niko na svetu ne moze da shvati (a svaki sibicar bi shvatio), samo nas pustite da se kockamo na berzi i svi ce biti milioneri ubrzo. Well, znamo sta se dogodilo. Toliko o popularizaciji.
I jos samo jedna stvar na tu temu - jedna od najboljih knjiga iz filozofije koje sam procitao (neverovatno zvuci, ali i takve knjige sam citao) je Raselova knjiga

Ako je on u stanju da osnovne stvari objasni na nacin razumljiv obicnom svetu, onda zasto ne bi bio i ti (ili Zizek).

Trece je, najzad, o hriscanstvu. Daleko od toga da sam neki ekspert po tim pitanjima, ali pratio sam koliko prosecno obrazovan covek to prati. Bibliju sam citao (iz raznih razloga, uglavnom knjizevno kritickih) vise nego prosecna osoba (kladim se da znam napamet vise citata iz Biblije nego ti i Zizek zajedno), a kurs iz "Bible as literature" sam pohadjao redovno.
Ovo me, sve zajedno, ne cini nikakvim znalcem kad je hriscanstvo u pitanju, ali ta ideja o grehu i iskupljenju je do te mere izlizana da je valjda svako zna (ukljucujuci ne-Hriscane).

Par tehnickih napomena - ja Sokala ovom prilikom nisam pominjao uopste (mada je mozda trebalo). Istina je, takodje, da ljude kao sto je Lacan ili Zizek ne drzim na pijedestalu kakav im, po tvojoj proceni, pristaje.
Sokal je jedan od vodecih matematickih fizicara sveta. Mnogi njegovi dosadasnji rezultati ce da udju u istoriju fizike. Izjaviti da je on "los matematicar" ili kakva god nepovoljna cena o njegovoj strucnosti bila, je odraz elementarnog nepoznavanja cele materije.

Ono sto tebi, cini mi se, smeta je sto pokusavam da dobijem direktan odgovor na to sto sam pitao. To je, mozda, neprikladno, ali, onda mi to lici na reakciju Sv. Augustina koji je, na pitanje "a sta je Bog radio pre nego sto je napravio svet?", odgovorio: "Pravio je pakao za one koji postavljaju takva pitanja".

Nadam se da ces se sloziti da, kad na neko pitanje dobijes odgovor koji u sustini kaze "nemoj to da me pitas", kod svakog misleceg coveka tek onda startuje sve alarmne uredjaje da mu ukazu da je to upravo ono sto treba pitati!
E, ja sam pitao. Sorry.
Dušan Maljković Dušan Maljković 00:53 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Kolega nsraski, ja sam pokušao da budem precizan.

Dakle, nisam rekao da filozofski tekst nije moguće "pojednostaviti" i "prepričati", već da je za ozbiljno bavljenje filozofijom -- kao i bilo kojom naukom -- potrebno temeljno znanje te oblasti. Takođe, u popularizaciji se uvek nešto gubi -- možete li u o potpunosti zahvatiti kvantnu mehaniku bez matematike? Ako je vaš odgovor NE, slažete se sa mnom. Ako je vaš odgovor DA, onda čemu matematički aparat? Onda je kvantna mehanika, iz vaše perspetive objašnjenje u poslednjem blogu, samo još jedan narativ, blizak književnosti tj. "osnovi" drugog sveta.

Btw, sv. Avgustin je odlično shvatao prirodu vremena iz relativističke perspektive -- kao što vam je poznato, on je tvrdio jedinstvo prostor-vremena, govoreči da pre stvaranja nije bilo ni vremena, te je zaista Pakao namenjen onima koji postavljaju glupa pitanja. Takođe, za Sokala nisam izjavio JA da je on loš matematičar, niti sam to rekao, već da je bilo matematičara koji tvrde da je Lacan bolje razumeo neke matematičke koncepte od njega tj. implicirao sam da Sokal nije nediskutabilno u pravu tj. da postoji SPOR.

Nisam shvatio šta ste me na kraju pitali -- da u pet rečenica prepričam osnovni Žižekov argument? Jel to? Ako jeste, onda vas moram još jednom razočarati -- ne vidim potrebu da bolje predstavim Žižekovu tezu od njega samog, te mislim da je tekst koji je on sam napisao najbolje objašnjava njegovu filozofsku poziciju.
nsarski nsarski 01:09 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

možete li u o potpunosti zahvatiti kvantnu mehaniku bez matematike?

Ne u potpunosti, slazem se.
Ali, osnovni koncepti se sasvim lepo mogu objasniti i deci koja jedva znaju da broje.

Cuj, kvantna mehanika (to nije grana fizike, pre svega, nego metod) je samo tehnika pomocu koje mozes da resavas mehanicke probleme (gde je neko telo, koliko brzo se krece, gde ce biti za dve sekunde, itd. - znas ono "koliko moze putnik, ako ide peske, i tako redom...." ) sa premisom da tom telu ne mozes istovremeno da znas polozaj i brzinu. Sve drugo je samo matematika (nezanimljiva tehnologija) koja ti to omogucava.
Filozofska pitanja dodju kao pitanja na osnovne premise. A zasto ne mozes istovremeno? Bog umesao prste? Priroda je sira od naseg znanja? Sta je to "priroda"? Sta je to "sta"? Tim pitanjima se bave filozofi i iz njih izvlace neverovatne zakljucke kao: ne jedi pasulj!
fehner fehner 02:18 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Pogledao sam referencu na Vikipediji, i vi ste korektno preneli tezu iz tog clanka, gde se zaista tvrdi, pozivajuci se na pisanje Plotnickog, da Sokal i Brikmon 'pokazuju manje razumevanje matematike nego Lakan u nekim podrucjima'. Medjutim, Vikipedijin clanak nekorektno prenosi stav Plotnickog. Naime, u sledecoj recenici se on citira, i ispostavlja se da on nije bas to kazao, tj. nije tvrdio da postoji neka oblast matematike o kojoj Lakan ima bolje znanje od njih dvojice, vec da postoji oblast matematike u kojoj njih dvojica grese. Naime, on pise "some of their claims [misli se na Sokala i Brikmona] concerning mathematical objects in question and specifically complex numbers are incorrect". Navodi se i knjiga i stranica gde je Plotnicki to izjavio, i, Guglu hvala, ona se moze pogledati na Internetu. Na moje iznenadjenje, na tom mestu u knjizi Plotnicki ne objasnjava gde su oni to pogresili u vezi kompleksnih brojeva, vec samo iznosi stav da su gresili, ali ga ne obrazlaze. To nije ozbiljna kritika. On dalje navodi jos neke svoje opste kritike Sokala i Brikmona, koje su meni neubedljive. Ono sto me je stvarno zacudilo u vasem tekstu, i zbog cega sam zamolio za dalje informacije, je kako neko moze da pretpostavi nesto sto se meni cini zaista bizarnom idejom, tj. da psihoanaliticar Lakan bolje poznaje neke matematicke koncepte od fizicara Sokala. Ispostavlja se, medjutim, da tako nesto ustvari niko nije ni tvrdio, ni sam Plotnicki, a da ono sto jeste tvrdio, kritikujuci Sokalovo znanje o kompleksnim brojeva, nije obrazlozio. Dakle, ne vidim da se moze tvrditi da postoji ikakav legitiman spor o tome ko bolje zna matematiku u bilo kojoj oblasti, Lakan ili Sokal.
Dušan Maljković Dušan Maljković 02:40 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Uspeo sam da pronađem knjigu, ali ne i deo poglavlja koji se odnosi na Lacana, pa bih vam bio zahvalan da stavite link.

Elem, ako su neke njihove tvrdnje nekorektne, a Lacanove jesu na istom domenu, onda je zaključak članka na Vikipediji ispravan, zar ne?

I dalje -- zašto je bizarno da matematičar X lošije vlada nekom oblašću matematike od ne-matematičara Y? Ako se Y specijalizovao u određenoj oblasti iako nema generalno matematičko obrazovanje njegovo poznavanje date obasti može biti superiornije. Kao što recim ovaše poznavanje Ničea može biti bolje od mog, iako niste filozof.

Uostalom, ovde je ključno pitanje -- greši li Lacan u upotrebi matematike? Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da Sokal "greši" prilikom analize Lacana, jer se iz prilođenog u knjizi "Fashionable nonsence" nesumnjivo vidi jedna stvar -- Sokal ne poznaje Lacana, i to tvrdi, van sumnje, i Plotnicki. Sam Sokal kaže da ne razume Lacana. Pa kako se onda njime može relevatno baviti? Za mene je to diletantizam -- tvrditi nešto tako temeljno kao što je pogrešnost/ispravnost o diskursu koji ne razumem.
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 02:49 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Za mene je to diletantizam -- tvrditi nešto tako temeljno kao što je pogrešnost/ispravnost o diskursu koji ne razumem.

E, Dusane, tu vec pocinjete da napustate madjionicare, pa cak i da ozivljavate ono mrtvo pile ! Srecno i samo nastavite tako !
nsarski nsarski 03:02 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Ispostavlja se, medjutim, da tako nesto ustvari niko nije ni tvrdio, ni sam Plotnicki, a da ono sto jeste tvrdio, kritikujuci Sokalovo znanje o kompleksnim brojeva, nije obrazlozio.

I ja sam pazljivije procitao odgovarajuce linkove. Plotnicki uglavnom kritikuje Sokala za nepoznavanje istorije ili filozofije matematike, a ne matematiku kao takvu. Optuziti nekoga da ne zna kompleksne brojeve, je kao optuziti ga da ne zna tablicu mnozenja. To je toliko elementarna stvar da svaki ucenik pristojne gimnazije to zna. (Uzgred, Plotnicki nema neki naucni kredibilitet, ako ga ima uopste.)
Uglavnom se diskusija, na tim stranama, vodila oko toga da Lacan izjednacava erekciju sa korenom iz minus jedan (sto je kompleksna jedinica, obicno se oznacava sa i). Takav iskaz, barem u prihvacenoj naucnoj terminologiji nema nikakvog smisla - to bi bilo kao kad bi rekli da je "depresija integral od pecurke". Wtf does that mean!?
Razume se, naci ce se tumaci koji ce reci da je depresivan covek kao pecurka, nigde se ne krece, samo sedi u mraku i gleda u zid. Zbir svega toga (hej, integral je obican zbir u kontinuumu!) se zove depresija.
OK, pokrecemo novi pravac - integrisana pecurka u novom dobu! Mislim, ima li kraja tim glupostima?
Dušan Maljković Dušan Maljković 03:15 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Opet ste neprecizni, što me iznenađuje.

Plotnicki kaže "some of their claims concerning mathematical objects in question and specifically complex numbers are incorrect". Dakle, claims concerning..., što nužno ne znači nepoznavanje kompleksnog računa, jer ne znamo na šta Plotnicki tačno misli. Ako se poglavlčje zove "Epistemologija kompleksnih brojeva..." očito se ne misli samo na matematiku, nego na filozofiju matematike. Uzimajući u obzir da Lacan razvija posebnu algebru tj. da kompleksne brojeve uzima metaforički (kako tvrdi Fink) teško da je moguće matematički konkluzivno utvrditi ispravnost te algebre.

Lacan ne izjednačava erekciju sa korenom iz -1 tj. sa imaginarnom jedinicom, već http://nosubject.com/Image:Lacan-algebra.jpg
fehner fehner 04:35 03.04.2009

Re: Izvini, Malkovichu,

Dušan Maljković
Uspeo sam da pronađem knjigu, ali ne i deo poglavlja koji se odnosi na Lacana, pa bih vam bio zahvalan da stavite link.

Malo je dugacak, ali odlazi bas na stranu 113:
http://books.google.ca/books?id=PvfpyjM0PBYC&dq=knowable+unknowable+PLOTNITSKY&printsec=frontcover&source=bl&ots=e5uSzRWiZ6&sig=_vTYhmLeEKIg7lJ4yIy37aZ3TD0&hl=en&ei=AFDVSeGBCoT-swPn_52wCg&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1#PPA113,M1

Dušan Maljković
Elem, ako su neke njihove tvrdnje nekorektne, a Lacanove jesu na istom domenu, onda je zaključak članka na Vikipediji ispravan, zar ne?

Pa ne, niko nije pokazao da su njihove [Sokala i Brikmona] matematicke tvrdnje nekorektne. Plotnicki je na mestu u knjizi na koju se poziva Vikipedija (str. 113) to doduse tvrdio, ali nije obrazlozio. Sama tvrdnja nema nikakvu tezinu, bez obrazlozenja.

Dušan Maljković
I dalje -- zašto je bizarno da matematičar X lošije vlada nekom oblašću matematike od ne-matematičara Y? Ako se Y specijalizovao u određenoj oblasti iako nema generalno matematičko obrazovanje njegovo poznavanje date obasti može biti superiornije. Kao što recim ovaše poznavanje Ničea može biti bolje od mog, iako niste filozof.

U principu ste u pravu, ali u praksi to je verovatno redje slucaj, narocito, danas, u prirodno-matematickim oblastima. Medjutim, ja ni nisam govorio o matematicaru X-u i nematematicaru Y-u uopste, vec o konkretnim osobama, Lakanu i Sokalu. Buduci da sam ponesto od obojice citao, priznajem povrsno, cinila mi se bizarna ideja da bi Lakan bilo sta iz matematike znao bolje od Sokala.

Dušan Maljković
Uostalom, ovde je ključno pitanje -- greši li Lacan u upotrebi matematike?

Ne, to meni nije bilo kljucno pitanje. Ja sam reagovao na tvrdnju da Lakan neke matematicke koncepte bolje poznaje od Sokala. Koliko sam proverio, ta tvrdnja ne stoji.
A kada sam, davno, malo pogledao Lakana, zakljucio sam da on mozda misli da se bavi matematikom, i da to tako mozda moze izgledati laiku, jer koristi koristi neke matematicke oznake, ali da to ustvari nije matematika vec vise neka igra simbolima, jer tu nema ni racuna ni teorema ni dokaza, u standardnom matematickom smislu. Ako sam tu u pravu, onda Lakan ne moze ni gresiti u upotrebi matematike, jer matematiku ni ne upotrebljava.

Dušan Maljković
Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da Sokal "greši" prilikom analize Lacana, jer se iz prilođenog u knjizi "Fashionable nonsence" nesumnjivo vidi jedna stvar -- Sokal ne poznaje Lacana, i to tvrdi, van sumnje, i Plotnicki. Sam Sokal kaže da ne razume Lacana. Pa kako se onda njime može relevatno baviti? Za mene je to diletantizam -- tvrditi nešto tako temeljno kao što je pogrešnost/ispravnost o diskursu koji ne razumem.

Da li mozete da navedete tu Sokalovu referencu, to gde tvrdi da ne razume Lakana, i kontekst te reference? Ne verujem da je on igde kazao da bas nista ne razume od Lakana, pa da onda kritikuje to sto ne razume. Pre mislim da je kazao da nesto ipak razume i smatra se kompetentnim da komentarise, tj. ono sto Lakan tvrdi a odnosi se na prirodne nauke i matematiku, a sto Sokal tvrdi da ili nije tacno ili je besmisleno. Ako ja ne razumem neke stvari kod Kanta, recimo o moralu, a neke druge, recimo o prostoru, razumem i kritikujem, nisam diletant.
Unfuckable Unfuckable 03:46 05.04.2009

Re:tražih maksu a pronađoh

neprocenjivu & retku lepotu prizora:
šarski odbacuje rukavice na led
drug.clan drug.clan 22:30 02.04.2009

+-

najpre preporuka za temu i trud. Ovakvih nam tekstova na blogu treba vise.

Tekst sam samo preleteo a jos nisam imao ni priliku da procitam celu knjigu. Moram da predjem tekst jos bar jedared pazljivije pre ozbiljnog komentara ali mi je nekako prvi utisak da Zizek tekstom pokusava da ponovno ozivi istoriju ponovnim "ubijanjem boga" i istovremenim "spasavanjem svetog duha" da bi ga pridobio kao jedinu snagu koja je trenutno sposobna da iznese revoluciju

corn mouth corn mouth 22:47 02.04.2009

kv.mehanika i xixek

"slovenački filozof upušta se u spekulativno izazovne analize na tragu Hegelove filozofije religije, dotičući pravoslavlje, kvantnu mehaniku, ..."

Da to u vezi kv mehanike nije mozda kao kad zan bodrijar trazi podrsku za svoja naklapanja u teoriji haosa?

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:58 02.04.2009

.

Čudovišnost Hrista: Nužnost mrtvog pileta
Iako se obično misli da su teologija i marksizam suprotstavljeni diskursi, Slavoj Žižek u knjizi Čudovišnost Hrista (Otkrovenje, Beograd, 2008) pokazuje da nije nužno tako, tj. da postoju puno „mesta" na kojima se sreću Hrist i Če Gevara, Marks i sv. Pavle, Lenjin i Novi zavet.

Ово, напросто, није тачно.

Наиме, обично се не мисли да су марксизам и теологија супротстављени дискурси (шта год значило ово дискурси), барем се не мисли тако још од 1919. године, када је Никола Берђајев држао своја касније објављена, књизи прилагођена предавања, у којима тврди да су отпаднички идеолошки концепти (међу њима, ишчитава се, и марксизам) "створени на хришћанском земљишту" и "нису довољно свесни своје зависности од хришћанског извора". Код нас се тиме паметно и духовито бавио Никола Милошевић, упоређујући та два дискурса (на брзу и на моју руку, заједнички су им месијанизам, помазаници, свети текстови, есхатолошки смер времена, антропоцентризам итд. итсл.).

Хоћу рећи да то наликује откривању топле воде, а делује готово једнако привлачно колико и недавни радови једног нашег уваженог аутора, који тврди да је највећи проблем српског модерног друштва титоизам.

Потом, много је ту аргумената и закључака што их било које тврђе филозофско вратило не би на себи задржало.

Ја Жижека доживљавам као естрадног филозофа, али на естраду ипак гледам са разумевањем... Мучан је то хлеб.
Dušan Maljković Dušan Maljković 00:21 03.04.2009

Re: .

To što vi tvrdite su opšta mesta prežvakana više puta. I neka od njih stoje, ali za koji marksizam? Onog mladog, humanističkog Marksa u određenoj meri. Ali za Marksa "Kapitala", koji je po Altiseru "pravi" Marks nauke, to ne može da se primeni. Jer kakve veze ima naučna analiza kapitalizma sa mesijanstvom, eshatologijom, antropocentrizmom? Nikakve. Ili kako pomenuti Altiser kaže u tekstu "Lenjin i filozofija":

"Marx utemeljuje novu nauku, tj. izgrađuje sistem novih naučnih pojmova tamo gde je dotle vladala samo povezanost ideoloških pojmova. On utemeljuje nauku istorije tamo gde su postojale samo filozofije istorije. Kada kažemo da Marx uvodi teorijski sistem naučnih pojmova u domen u kome su dotle vladale filozofije istorije, mi se koristimo jednom metaforom koja je samo metafora: jer sugerišemo da je u jednom istom prostoru, prostoru istorije, Marx zamenio ideološke teorije jednom naučnom teorijom. U stvari, sam taj domen je preoblikovan. No, uz tu važnu ogradu, ja predlažem da se metafora privremeno zadrži, i da joj se čak da još preciznija forma.

Zaista, ako razmotrimo velika naučna otkrića ljudske istorije, izgleda da bismo ono što nazivamo naukama mogli, kao toliko regionalnih formacija, svesti na ono što ćemo zvati velikim teorijskim kontinentima. Sada možemo, sa odstojanja kojim raspolažemo, i ne anticipirajući budućnost koju mi, ništa više no Marx, nećemo "kuvati u našem kazanu", upotrebiti našu poboljšanu metaforu i reći da su pre Marxa samo dva velika kontinenta bila epistemološkim prelomima otvorena za naučno saznanje: kontinent Matematike sa Grcima (od strane Talesa ili onih koje mit tim imenom označava) i kontinent Fizike (od strane Galileja i njegovih nastavljača). Jedna nauka kao što je hemija, utemeljena Lavoisierovim epistemološkim prelomom regionalna je nauka kontinenta fizike: svi sada znamo da ona spada u taj kontinent. Nema ni desetinu godina od završetka prve faze epistemološkog preloma započetog Darwinom i Mendelom, a biologija takođe, integrišući se s molekularnom hemijom, ulazi u kontinent fizike. Logika u svom modernom obliku ulazi u kontinent matematike, itd. Za uzvrat je verovatno da Freudovo otkriće otvara novi kontinent, koga tek počinjemo da istražujemo.

Ako ta metafora izdržava probu, možemo tada da nastavimo sa sledećom propozicijom. Marx je za naučno saznanje epistemološkim prelomom čiji je prvi korak još sasvim nesigurno naznačen u Nemačkoj ideologiji, nakon što je bio najavljen u Tezama o Feuerbachu, otkrio nov, treći naučni kontinent, kontinent Istorije. Taj epistemološki prelom očigledno nije tačno izdvojen događaj. Možda bi se čak naknadno moglo, o ovom ili onom njegovom detalju, njemu pridati nešto kao slutnja prošlosti. Taj prelom u svakom slučaju postaje vidljiv u svojim prvim znacima, ali ti znaci su obeležavali samo početak jedne istorije bez kraja. Kao svaki prelom, i taj prelom je zapravo kontinuiran prelom unutar koga se zapažaju kompleksne promene.

Zbilja, može se u nizu Marxovih spisa empirijski posmatrati izvođenje tih promena koje se tiču suštinskih pojmova i njihovog teorijskog dispozitiva: u Manifestu i Bedi filozofije, iz 1847, u Prilogu kritici političke ekonomije, iz 1857, u Nadnici, ceni i profitu, iz 1865, u prvoj knjizi Kapitala, iz 1867, itd. Ostale promene i razvijanja slede u Lenjinovim delima, osobito u onom delu ekonomske sociologije kome nema ravnog, na nesreću nepoznatom od strane sociologa, koje se zove Razvitak kapitalizma u Rusiji, i imperijalizmu, itd.[5] Mi smo uključeni, još i danas, bilo da to prihvatamo ili odbijamo da znamo, u teorijski prostor obeležen i otvoren tim prelomom. Sasvim kao i drugi prelomi koji su otvorili ostala dva kontinenta koje poznajemo, ovaj prelom počinje jednu istoriju koja nikada neće imati kraja.
Eto zašto ne treba čitati XI tezu o Feuerbachu kao najavu nove filozofije, već kao neophodnu objavu raskida sa filozofijom, raskida koji rasčišćava prostor za utemeljenje jedne nove nauke. Zbog toga se od radikalnog ukidanja svake filozofije, do nepredviđenog "slučaja" koji je izazvao filozofska poglavlja Anti-Dühringa, oteglo to filozofsko ćutanje gde jedino govori nova nauka. Razume se da je ona materijalistička, uostalom kao i svaka nauka, i zato njena opšta teorija nosi ime "istorijski materijalizam". Materijalizam je dakle, sasvim prosto, strog stav naučnika pred stvarnošću svog predmeta, stav koji mu dozvoljava da dokuči, kako će to reći Engels, "prirodu bez ikakvog njoj stranog dodatka".

U malo čudnom izrazu "istorijski materijalizam", jer da bi se označila hemija ne upotrebljava se izraz hemijski materijalizam, termin materijalizam beleži u isto vreme prethodni raskid sa idealizmom filozofa istorije, i uvođenje naučnosti u istoriju. Istorijski materijalizam znači: nauka istorija. Ako nešto kao marksistička filozofija može ikada da se pojavi, izgleda da bi do toga došlo samim sazrevanjem te nauke, koja je izvesno sasvim čudnovata sestra, ali baš u toj svojoj čudnovatosti sestra, postojećih nauka, i to posle dugog perioda koji uvek odvaja jednu krupnu filozofsku promenu od naučne revolucije koja je izaziva."

Povodom vaše teze da su Žižekove teze neosnovane, očekujem da, budući da uviđate njihovu pogrešnost, to ovde i pokažete. A to što Žižeka doživljavate tako -- to je u redu, doživljaji su neobavezni i kao takvi ne nose nikakvu jaču tvrdnju -- da ste rekli da je Žižek estradni filozof, onda bih vas pozvao da nam i to obrazložite.

mitar.popovic mitar.popovic 04:35 03.04.2009

Kakva tema!



Odmah da kazem da u vasem tekstu primetim mnogo mesta u kome, onako usput, opisujete hriscanske pojmove na nacin na koji oni nisu shvaceni od strane hriscana. Dakle, podvrgavate hriscanske motive interpretacijama filozofa koj su iz pocetka u protivljenju sa hriscanstvom, manje ili vise, i time se stvara sledeci problem: kritikujete 'neprijatelja' koga ste vi sami izmastali. (mozda ne vi, ali ona 'skola' koju zastupate) Ako ga ne kritikujete i ako vam nije neprijatelj, onda koristite prijatelja koga ste sami izmastali.

Iako se obično misli da su teologija i marksizam suprotstavljeni diskursi, Slavoj Žižek u knjizi Čudovišnost Hrista (Otkrovenje, Beograd, 2008) pokazuje da nije nužno tako, tj. da postoju puno „mesta" na kojima se sreću Hrist i Če Gevara, Marks i sv. Pavle, Lenjin i Novi zavet. Koristeći primere iz popularne kulture, slovenački filozof upušta se u spekulativno izazovne analize na tragu Hegelove filozofije religije, dotičući pravoslavlje, kvantnu mehaniku, književnost, virtualnu stvarnost, operu itd., pokazujući da je za postizanje autentične leve političke pozicije neophodno ponovo promisliti poruku Golgote i Raspeća. Bog je mrtav, ali Sveti duh i dalje opstaje u vidu zajednice verujućih, koja može biti i revolucionarna Partija - štaviše, da bi se uopšte mogla organizovati, takva grupacija mora da sledi osnovno hrišćansko iskustvo, jedine religije u kojoj je i sam Bog, makar za trenutak, ateista.


Da je Bog mrtav, to hriscani ne veruju. Takodje, hriscani ne veruju da je bog ikada, i za tren bio mrtav. Ovo je jako vazna ideja u svim Avramskim religijama.
Sveti duh nije u vidu nikakve ljudske zajednice, pa ni crkve. Taj duh je tako reci deo boga, on ne potice od ljudi niti ljudskih organizacija. Naprotiv, Sveti duh je bio na pocetku, i njegova priroda i egzistencija su iznad ljudskih desavanja. Iznad je, ali ne i 'nezainteresovan'. Isus kaze da, gde god se sretnu dva vernika da se mole bogu, tu ce biti prisutan i Duh sveti. To ne znaci da ta dvojica, kao organizacija, stvaraju Duh sveti, nego da Duh sveti se spusta na njih 'odozgo'. Prema tome, Duh sveti ne moze biti 'u vidu' revolucionarne partije. Moze samo da se spusti na nju, ali ne verujem da su ta dva entiteta u dovoljno prijateljskim odnosima

U toj odvojenosti coveka i Boga (koja je samo jednom bila izbrisana po shvatanju hriscana, ali koje jos uvek postoji), se moze naci jedna od fundamentalnih razlika izmedju Guevare i Marksa i Lenina, i Svetog Pavla na primer. Ovi prvi veruju u coveka, i ako 'veruju' u Boga veruju u njega samo kao korisnu izmisljotinu, dok Sveti Pavle istinski veruje u zivoga Boga koji nije posledica ljudskog uma (tj ljudska zamisao), nego njegov stvaralac i uzrok. To je jako tesko prihvatiti ateistima, ali.. ako vam je lakse svariti (svariti, ne shvatiti), mislite o Bogu kao majci prirodi, ili univerzumu, ili sta God.

Sad bi hteo i da dodam jedan omiljeni citat, koji je jedan rabin koristio u raspravi sa ateistima: "Ne verujem ni ja u Boga, ali ono u sta verujem nazivam ga Bogom." Interesantna recenica; protivi se veri ako se iz nje izvede zakljucak da je priroda Boga umetnicko delo ljudske maste... No skrecem.

Pitanje moze biti: sta ima veze za prakticne svrhe da li smo mi izmislili Boga ili je Bog izmislio nas, jer u oba slucaja koncept Boga ostaje isti? Revolucija je i onako zainteresovana samo u prakticne svrhe. E pa, to svakoko ima veze.. Ustvari, postoji lavina razlika u prakticnim posledicama ta dva stava, ali o tome nema mesta.. Samo cu da nadovezem na ovo gore: po shvatanju vernika Bog nije koncept, teorija, niti ideoloski entitet. Ove stvari su sve deca covecijeg uma, a Bog je Otac istog.


Bog ni u jednom trenutku nije bio ateista. To je kao prvo ogromna i cista kontradikcija. Predpodstavljam da mislite na trenutak kada Isus kaze "Gospode, sto si me napustio/zanemario" ili tako nesto, ne secam se tacno . U tom trenutku Isus ne sumnja u postojanje Boga - zasto bi mu se onda obracao - nego sumnja u spasenje sveta i sumnja da ce Gospod pokazati milost prema njemu i prema covecanstvu - na trenutak! Na ateistickom jeziku, so to speak, ova sumnja se na neki naci podudara sa pesimisticnom idejom da je ljudska priroda takva da ce dovesti do samounistenja ljudskog roda. Kazem na neki nacin, jer iako obe podrazumevaju haotican i gadan svrsetak sveta, one se ipak fundamentalno razlikuju...

Moram da idem. Toliko o prvom pasusu.

U svakom slucaju dobar i dubok tekst.



alexlambros alexlambros 00:02 04.04.2009

nisam uspeo

da stignem do kraja, ko ni pre neko vece sa Curious Case of Benjamin Button ! Ovo je najdosadniji blog ikada, bas kao i Benjamin najdosadniji film ikada ....

Maljkovicu, fan sam!

Nemam obicaj da napomenem kad negde lupim preporuku ali ovaj put moram, da znas da je jedna od mene! Zasluzio si ... temeljno, intelektualno, odlicna fotka, tema meni tako draga i smrtno dosadno ...

i, potvrdio sam svoje misljenje glede hriscanstva i citave te nebuloze ....





Unfuckable Unfuckable 03:49 05.04.2009

Re: nisam uspeo

Nemam obicaj da napomenem kad negde lupim preporuku ali ovaj put moram, da znas da je jedna od mene! Zasluzio si ... temeljno, intelektualno, odlicna fotka, tema meni tako draga i smrtno dosadno ...

i, potvrdio sam svoje misljenje glede hriscanstva i citave te nebuloze ....

a.. da malo ponovimo gradivo... ?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana