Društvo| Politika| Region

Šmitova ideja suverene diktature u delima Zorana Đinđića

Dušan Maljković RSS / 14.04.2010. u 11:55

Zoran_%C4%90in%C4%91i%C4%87,_Davos.jpgPolitičar koji je pružio najveći otpor na putu Srbije od Miloševićevog do Koštuničinog ustava bio je nesumnjivo Zoran Đinđić. Rekonstruisati vrlo dinamičnu, višestranu i slojevitu ulogu koju je Đinđić odigrao u postkomunističkom političkom životu Srbije predstavlja vrlo ambiciozan posao i prevazilazi zadatak koji se ovde postavlja i koji je fokusiran na put recepcije, modifikacije i političke primene odgovarajućih ideja. U svakom slučaju, ako je Đinđićeva borba protiv Miloševića bila školski primer vrednog učenja na sopstvenim greškama, upornog i samopožrtvovanog napredovanja do jasno formulisanog konačnog cilja, organizacione posvećenosti zadatku od prvorazrednog značaja za opšte dobro Srbije, njegova borba protiv Koštunice bila je daleko od te jednoznačnosti. Nije u pitanju čak ni sam rezultat borbe - u svetlu Đinđićevog trijumfa nad Miloševićem (pogotovo kada se uzme u obzir aperçu izručenja potonjeg Haškom tribunalu), Koštuničina pobeda pokazuje odsustvo pravih zasluga i bilo kakvog istinskog raspleta - koliko njen progresivni gubitak svakog drugog smisla osim onog koji proizlazi iz fiksacije na pridruživanje Srbije Evropskoj uniji u bliskoj budućnosti. Jer, boreći se protiv "retrogradne" i modernizacijskim tekovinama navodno "prevaziđene" tradicionalističke politike, Đinđić je doživeo poraz od jednog njenog vida (ovaploćenog u "nacionalnom liberalizmu" iz čijeg je krila kasnije nastao Mitrovdanski ustav), dok je sam postepeno afirmisao njen drugi vid - diktaturu.

 "Teren" na kojem je Đinđić odabrao da igra svoju odlučujuću "utakmicu" protiv Koštunice - da se ostane pri omiljenoj fudbalskoj metaforici prvog postmiloševićevskog premijera Srbije - bio je loše odabran, čime su na kraju obezvređeni skoro svi "golovi" koje je postizao. Fokusirajući se na cilj priključenja Srbije Evropskoj uniji, Đinđić je dozvolio da bude oslabljena njena intrinsična veza s evropeizacijom Srbije kao veličinom nesvodivom na puko članstvo u Evropskoj uniji. Norveška je, primera radi, zemlja koja je u potpunosti evropeizovana iako nije članica Evropske unije i njeno bogatstvo joj to u potpunosti omogućuje. Srbija, naravno, kao i sve druge siromašne postkomunističke zemlje nema puno manevarskog prostora: njoj je institucionalno vezivanje za Evropsku uniju potrebno upravo kako bi se evropeizovala, kako bi usvojila evropske vrednosti i norme, i to pod strogim nadzorom odgovarajućih evropskih organa. Međutim, to njenu političku elitu ne oslobađa obaveze da vodi računa o lomnoj međuzavisnosti i jednog i drugog - i obaveza koje mora da ispunjava shodno statusu koji ima na putu do punopravnog članstva u Evropskoj uniji i unutrašnje "logike" sistemskog povezivanja evropskih vrednosti i institucija koje hvataju korena. Đinđićev problem ležao je upravo u tome što je članstvo Srbije u Evropskoj uniji toliko prenaglasio da je postalo samorazumljivo da se ono i ne može drugačije ostvariti osim jednom modernizacijskom diktaturom. Iz današnje perspektive gledano, tragično političko pregnuće Zorana Đinđića deluje toliko anahrono da, uprkos svim neospornim rezultatima u mnogim segmentima modernizacije Srbije, više podseća na ono što su činili Petar Veliki u Rusiji ili Kemal Ataturk u Turskoj, nego na reformske tekovine Vaclava Havela u Češkoj ili Leha Valense u Poljskoj. U njegovoj slici sveta Srbija je bila beznadežno zaostala, a njena sveukupna elita nedorasla svom liderskom zadatku, tako da je samo od jednog jedinog spasioca - njega samog - zavisilo da li će se Srbija sa populističkim olujama uzburkanog okeana tranzicije napokon skloniti u mirnu luku Evropske unije.

Zoran Đinđić je bio često optuživan, i to za mnogo toga. Svakako, najveća nepravda mu je naneta optužbama da nije imao političku viziju koju bi u svom političkom angažmanu sledio. Jer, Đinđićeva celokupna pokretačka snaga u politici je dopirala od snažne političke vizije, koju je godinama sledio sve opsesivnije i beskompromisnije - vizije Srbije koja 2004. postaje kandidat, a 2010. i punopravni član Evropske unije (Đinđić, 2005: 10 i 79),[1] nalik Grčkoj (Đinđić, 2005: 264). Tu viziju Đinđić nije želeo da ukotvi ni u kakvu ideologiju - pa čak ni u neku ideološku mešavinu - nego ju je vezao direktno za legitimacionu matricu koju je nazivao "filozofijom srpske istorije" (Đinđić, 2005: 126). Đinđićeva "filozofija srpske istorije" temeljila se na verovanju da je Srbija skrenula sa glavnog istorijskog toka 1914. (1918?) i protraćila ostatak veka u realizaciji bankrotiranih ideologija - od jugoslovenstva, preko komunizma, do nacionalizma - tako da je 2000. jedva došla u priliku da sebi izbori šansu da do 2010. potre svoj istorijski gubitak (gubitak celog "20. veka"),[2] i to tako što bi odbacila sve ideologije u korist "programskih koncepcija" (Đinđić, 2005: 16; Đinđić, 2003a: 63).[3] Opredeljenje za "neideološku politiku" trebalo je da bude najbolja prevencija od novog razočarenja, pošto u Srbiji istorija (20. veka) pokazuje da "ideološke politike" završavaju katastrofom. Tako je pokušaj zauzimanja ekvidistance ne samo prema već osvedočeno propalim ideologijama (jugoslovenstvo, komunizam, nacionalizam), nego i prema onima koje u Srbiji (posle 1914?) nisu uhvatile korena (liberalizam, socijaldemokratija, moderni konzervativizam), Đinđića opredelio da svoju političku poziciju gradi na samoproklamovanom "pragmatizmu"[4] (u službi "programskih koncepcija") koji se orijentiše isključivo na "modernizaciju", operacionalizovanu kroz ispunjavanje konkretnih uslova koji se traže na svakoj stepenici približavanja punopravnom članstvu u Evropskoj uniji.

Samim tim, Đinđićeva "filozofija srpske istorije" ostala je, u biti, jedan i dalje romantičarski pokušaj reformulisanja stare, već kanonizovane teorije srpskog "nacionalnog bića" i njegovog "posebnog puta" (između Istoka i Zapada),[5] kroz neutralisanje njene ksenofobične i antimodernizacijske oštrice (konačnim opredeljenjem za Zapad). Suština Đinđićevog rešenja sastojala se u tome što je postojanje "posebnog puta" srpskog naroda prihvaćeno aksiomatski, uz pridruživanje drugog aksioma: da će se taj put skoro okončati (2010) priključenjem opštem istorijskom toku (Zapada, odnosno još uže, Evropske unije). "Poseban put" Srbije mora se, dakle, prihvatiti kao datost; on postoji i nužno će postojati i u narednim godinama, ali se približava svom kraju zato što na njega počinje da utiče istorijska zakonitost višeg reda, ona koja dopire sa jedino "pravog" (tj. zapadnoevropskog) puta ("magistrale"). U krajnjoj liniji, "dubinske" istorijske determinacije su ono što upravlja svim političkim dešavanjima i što na kraju krajeva opredeljuje ishode političkih sukoba. To je bio Đinđićev credo naročito u vreme kada je bio premijer Srbije: "Sreća ove vlade je što smo se našli na strani istorije, a istorija je evropska integracija"; "duh epohe" (Đinđić, 2003a: 322) je ono u šta se Đinđić uzdao da će njegovoj vladi pomoći da izdrži sva iskušenja i da Srbe dovede na kraj njihovog "posebnog puta".

Zakonitosti istorije ("duha epohe"), po Đinđiću, nisu se manifestovale kroz ideje i ideologije nego kroz velike ("istorijske") ličnosti. Na svom, nesrećno izabranom, "posebnom putu" srpski narod se i izgubio zato što su ga zbunile i pomele ideologije, sve te "lažne ideje" - u tom smislu Đinđić je ponovo dolazio u Marksovu blizinu - koje su ga sprečavale da spozna svoje "pravo sopstvo". Ali, nisu bile samo ideologije u pitanju; najrazornije dejstvo po "osećaj realnosti" srpskog naroda imao je mit, prvo komunistički, a zatim i onaj kosovski.[6] Još 1989. Đinđić je govorio da se "nacionalno težište" Srbije pomerilo na sever (tj. u modernizovanu Vojvodinu), dok "Kosovo u srpskoj istoriji igra ulogu razbijača realnosti, mit o Kosovu je od Srbije stvorio mit" (cit. prema: Dimitrijević, 2007: 32). Povratak iz ove ideološko-mitološke nedođije na „pravi" put moglo se po Đinđiću izvesti još samo najneprohodnijom prečicom, kojom narod može da vodi samo oprezni intelektualni „avanturista"[7] - ili, drugim rečima, „velika ličnost",[8] koja je iznad tradicionalnih relacija moći[9] i koja time što se u potpunosti predaje „modernizaciji" uspeva da prevaziđe istorijski usud cikličnih smenjivanja diktature i dezintegracije.[10] Kao što se može odmah primetiti, „filozofija srpske istorije" bila je ujedno i legitimaciona matrica za Đinđićevu vlastitu lidersku poziciju, temeljenu na suverenom poznavanju „logike" svih (glavnih i sporednih) istorijskih tokova i odlučnosti da se suprotstavi mentalitetu srpskog naroda i njegove inteligencije (iz koje je i sam ponikao) i da ih naposletku promeni (tj. uskladi sa naddeterminišućim „duhom epohe").

Veliko je pitanje koliko je ceo ovaj filozofsko-istorijski konstrukt opreznog intelektualnog „avanturizma" bio u stanju da nadomesti mitove i ideologije i da posluži kao legitimaciona matrica Đinđićeve vlasti. Njegovi nedostaci morali su biti jasni i samom Đinđiću. Jer, dok je još bio na početku svog političkog angažmana, on je maja 1990. u novosadskom časopisu Stav objavio pronicljiv članak pod naslovom „Oni pomeraju brda", u kojem je opisao šta čeka one najbolje kandidate za oprezne, intelektualne „avanturiste" - srednjoevropske pisce i druge intelektualce - vrlo brzo nakon što im pođe za rukom da, po uspešno sprovedenim revolucijama u svojim zemljama, dođu na vlast. Oni bi, po Đinđiću, u politici još neko vreme mogli da uživaju poverenje građana na osnovu svog ranijeg ugleda, ali su osuđeni na to da brzo počnu da gube i jedno i drugo. „Već prve diskriminatorske odluke (a one su nužne, jer političke odluke uvek nekog privremeno diskriminišu) okrnjiće taj kredit. Započeće drama vrtoglavog trošenja glavnice, drama u kojoj će na kraju svi izgubiti. Postoji samo jedan izlaz. Ogromno poverenje, koje pisci i intelektualci kao svoj ulog unose u politiku, može da bude iskorišćeno za ubrzano stvaranje političkih institucija kao trajnih izvora političkog poverenja" (Đinđić, 1996a: 56). Drugim rečima, Đinđić je 1990. intelektualce u postkomunističkim zemljama opominjao da moraju da prestanu da „pomeraju brda" kada dođu na vlast i da svoju uzbudljivu imaginaciju obuzdaju u korist relativno bezličnog i mukotrpnog posla izgradnje demokratskih političkih institucija. Istinska politika vodi se u takvim institucijama, a onaj ko to ne čini mora da zna da sebi perspektivno kopa političku raku.[11] Najbolja opomena dolazila je iz Srbije, u kojoj na vlasti doduše nije bio nikakav intelektualac, nego kratkovidi političar koji je ignorisao demokratske političke institucije i koji je doživeo sudbinu iz koje su najbolju pouku mogli da izvuku upravo intelektualci. Januara 1992. Đinđić je u jednom drugom tekstu opisao onaj najveći Miloševićev udes: doneo je čitav niz ličnih odluka, od kojih je količina loših bila toliko velika da su i one dobre postale bezvredne. Štaviše, svaka nova Miloševićeva odluka bila je sporna, pošto se više i nije mogla ocenjivati sa stanovišta ispravnosti ili pogrešnosti, tako da je jedina ispravna odluka koju je mogao da donese bila odluka da ode sa vlasti (Đinđić, 1996a: 134). U protivnom, drugim političkim akterima preostajala je samo jedna ispravna odluka - da svoju celokupnu političku aktivnost podrede osnovnom cilju da ga oni sami smaknu sa vlasti, kada već on to neće dobrovoljno da učini.

Postoje opipljive indicije da je Đinđić i po dolasku na vlast u svom filozofsko-istorijskom konstruktu opreznog intelektualnog „avanturizma" prepoznavao ne samo „slamku spasa", nego i ispoljavanje onog istog zla (one negativne strane u srpskom „nacionalnom biću" ili, tačnije, u njegovoj političkoj eliti) od kojeg je Srbiju hteo da spasi. Kada je u tekstu „Neophodna promena srpskog kolektivnog ponašanja", napisanom povodom prve godišnjice petooktobarskih promena, problematizovao „nacionalnu" slabost Srba i njihove političke elite da ni za svoje najsvetlije istorijske događaje (kao što je bila revolucija od 5. oktobra 2000) ne znaju da li su bili pobeda ili poraz, Đinđić je pokrenuo i jedan sasvim drugačiji problem: „Šta možemo izdvojiti kao tipologiju ponašanja naše političke elite? Najpre, inicijativu i aktivizam, koji nas svrstavaju u istorijske narode. Ta osobina nas gura među aktere svetskih događaja. Uz nju dolazi i ispravan istorijski instinkt. Naša politička elita je, sve do određenog prelomnog trenutka, imala ispravnu procenu. Onda dolazi ‘žuta minuta', gubitak osećaja za realnost, prevlast avanturizma i nekritičkog zanosa. Umesto da realistično proceni ostvarene rezultate, zadovolji se njima i postara se da ih obavezno sačuva, srpska politička elita hoće uvek više podsećajući na kockara koji povećava ulog, sve dok na kraju sve ne izgubi" (Đinđić, 2003a: 312). Ovde se očigledno radi o nečemu sasvim drugom nego što je nerazlikovanje nacionalne pobede i poraza; ovde je problem u tome što se „srpska politička elita" (sam Zoran Đinđić?) ponaša kao kockar koji od nedvosmislene male nacionalne pobede (revolucija od 5. oktobra 2000) pravi veresiju, zalećući se odmah ka konačnoj velikoj pobedi (punopravno članstvo u Evropskoj uniji 2010), i na kraju izgubi sve (uključujući i život). To su bile mračne strane Đinđićeve „filozofije srpske istorije" kojih je on po svoj prilici bio samo maglovito svestan, koje su ga nesumnjivo opsedale, ali koje nikada nije želeo da podrobnije eksplicira zato što bi to vodilo urušavanju legitimacione matrice koje se morao to grčevitije držati što je više odbacivao ne samo mitove, nego i ideologije.

Ono, pak, što je bio najveći problem Đinđićeve „filozofije srpske istorije" bilo je distanciranje i od same demokratije. Odbacujući sve ideologije redom, Đinđić je izgubio i uporište za odgovarajuće teorijsko fundiranje demokratije, što se onda odrazilo i na samu legitimacionu matricu njegove vlasti. Na taj način, on je, kako dobro primećuje Vladimir Gligorov, postao prijemčiviji za „shvatanje da demokratija nije sredstvo izgradnje države i nacije, već se to mora postići drugim sredstvima" (Gligorov, 2006: 143), kao i za razvijanje čitave teorije reformi koje ne moraju nužno posedovati „demokratsku legitimnost" (Gligorov, 2006: 146). Nema sumnje da je na Đinđićevu distanciranost spram demokratije uticalo njegovo razočarenje ishodom narodnih pobuna - od 9. marta 1991, preko protesta 1996/1997, pa do samog rušenja Miloševićeve vlasti 5. oktobra 2000.[12] - ali se nikako ne sme izgubiti iz vida da je taj uticaj sve drugo samo ne jednoznačan. „Događanja naroda" ostavila su dubok pozitivan uticaj na Đinđića, učvršćujući ga u uverenju da narod ima svoju jasnu i nedvosmislenu predstavu o „dobrom životu" (u okviru Evropske unije), ali da mu manjka volja da tu predstavu ostvari, zbog čega je neophodno da ga u svoje ruke uzme reformski političar koji je u isto vreme i „nepretenciozni politički lider"[13] i oprezni intelektualni „avanturista". Zato je Đinđićeva predstava naroda uvek nosila na sebi pečat organske zajednice, koja na ulice izlazi povremeno da bi aklamirala vodeću ulogu „pravog" reformskog političara, ali koju onda taj političar mora da dalje neprekidno drži u stanju „političkog jedinstva", sprečavajući sve razdore i afirmišući vrednosti reda i poretka[14] uz pomoć „totalne mobilizacije".[15] Tek u tom kontekstu može se dobro razumeti Đinđićeva ključna poruka njegovim stranačkim drugovima, napisana u Izveštaju o radu DS između dve skupštine, povodom prve godišnjice revolucije od 5. oktobra 2001: „Sve prepreke na tom putu ka Evropskoj uniji ćemo uklanjati, bilo da se zovu Milošević, da se zovu ustavi, bilo da se zovu zakoni" (Đinđić, 2003a: 278). „Milošević, ustavi i zakoni" predstavljali su kvintesenciju „prepreka", koje Srbija treba da „uklanja", predvođena Đinđićem kao „pravim" reformskim političarem, tvorcem spasonosne „filozofije srpske istorije" i sprovodiocem „totalne mobilizacije". A pošto je Milošević već bio „uklonjena prepreka" i pošto su se „ustavi i zakoni" za Đinđića u to vreme već bili uglavnom sveli na jedno te isto, jedina prava, aktuelna i realna prepreka bili su „zakoni" koje izglasava neposlušni, razdorima skloni i premijerskoj vlasti nedovoljno potčinjeni parlament. Ta „logika" je za demokratiju bila mnogo pogubnija nego proglašavanje svih (redovnih i prevremenih) izbora za luksuz i kočnicu reformi, jer je na kraju vodila identifikovanju osnovne „prepreke" reformi u svim onim pripadnicima naroda koji se uopšte „drznu" da artikulišu svoje posebne interese, da ih brane od vlasti u meri u kojoj im to dopuštaju legalna sredstva i da biraju svoje predstavnike, čije prisustvo u parlamentu - i, štaviše, čije slobodno i aktivno učešće u njegovom radu - predstavlja conditio sine qua non izgradnje najstabilnije, a to znači demokratske osnove za bilo koju uspešnu politiku. Paradoks, koji je već primetio Gligorov, da je Đinđićevo „suviše veliko oslanjanje na diskrecionu vlast" ugrožavalo ne samo brzinu kojom se reforme sprovode, nego i samu sudbinu reformi (Gligorov, 2006: 153-154), postajao je samo dramatičniji u svetlu vlastite Đinđićeve opaske o kockarskom mentalitetu „srpske političke elite", koja je bila potpuno spremna da se odrekne manjeg cilja (započinjanja institucionalne demokratizacije Srbije u 2001. i njoj primerenih društvenih reformi) zarad „avanturizma" ostvarivanja velikog cilja (punopravno članstvo Srbije u Evropskoj uniji 2010).

Na ovom mestu potrebno je zastati i postaviti pitanje kako je moguće da je, u svakom pogledu, tako brilijantan um kao što je bio Đinđićev mogao poći takvom stranputicom i svoj politički credo ispunjavati besmislicama - u rasponu od „filozofije srpske istorije" kao nadomestka za ideologije, preko političkog jedinstva na temelju bespogovornog reda i poretka kao nadomestka za artikulaciju interesa i njihovo parlamentarno usaglašavanje, pa sve do „totalne mobilizacije" kao nadomestka za demokratiju - koje će napokon kontaminirati i njegovo nesumnjivo najveće postignuće: afirmaciju vrednosti članstva u Evropskoj uniji. Jedan deo odgovora uspela je da rekonstruiše Đinđićeva prijateljica Dunja Melčić, u nadahnutom tekstu naslovljenom „Filozofska radoznalost Zorana Đinđića". Melčićeva je istakla dva bitna momenta u političkom sazrevanju Zorana Đinđića, od kojih je prvi njegova progresivna orijentacija na praksu („rešavanje problema"), koja se opire teorijskoj refleksiji i implicitno prilagođava svetu u kojem se ima delati (Melčić, 2006: 103 i dalje). Drugim rečima, pošto je Zoran Đinđić imao nameru da politički dela (i postigne odgovarajući politički cilj) u uslovima zaostale Srbije, on je morao i da misao koja rukovodi delanjem prilagodi njenoj vladajućoj svesti - a to znači i da je „emancipuje" od teorijskih uvida do kojih je došao u fazi u kojoj je bio isključivo filozof. Naravno, i sama Melčićeva je bila svesna da do potpunog diskontinuiteta nije moglo doći, pa je kao najbitniju kopču između Đinđića filozofa i Đinđića političara prepoznala u idejama nemačkog istoričara Rajnharda Kozeleka,[16] čiju je knjigu Kritika i kriza Đinđić preveo upravo u saradnji s njom. Kozelekov uticaj na Đinđićev politički rezon tako bi se pokazivao pre svega u shvatanju da su sudeonici u krizi skloni da je interpretiraju ne kao krizu, nego kao emancipaciju (Melčić, 2006: 121).

I zaista, Đinđić je u prvoj polovini devedesetih Miloševićev režim interpretirao u kategorijama krize i sputane emancipacije. Maja 1993, on je napisao vrlo karakteristična zapažanja: „Režim u Srbiji opstao je ne uprkos krizi, nego upravo zahvaljujući njoj. To je režim vanrednog stanja i sve dok takvo stanje traje, on je u očima građana primereniji i opravdaniji od bilo kog demokratskog režima" (Đinđić, 1996a: 183). Miloševićeva vlast u Srbiji je „puki proizvod državne krize. Ona parazitira na toj krizi, bez volje i namere da je reši" (Đinđić, 1996a: 184). Ona uopšte i nije sposobna da vodi politiku, nego samo da vrši vlast, zbog čega je politika nosi poput stihije. Milošević je morao da bude sklonjen s vlasti upravo da bi ostavio mesta u Srbiji za vođenje politike - a za to je bila sposobna samo opozicija. Međutim, domet Kozelekovog uticaja na Đinđića kao političara nije išao preko ovog uvida i toga je bila svesna i Melčićeva. U vreme kada je pisao predgovor za prevod Kritike i krize, Đinđić se već bio opredelio za odgovore na krizu moderne, koje Kozelek nije imao u vidu, pre svega za Fergusonov koncept „političkih građana" (Melčić, 2006: 129).[17] Nevolja je, međutim, u tome što je do 2001, pod utiskom političkih zbivanja u Srbiji u periodu 1996-2001, Đinđić izgubio poverenje i u ovaj odgovor na krizu Srbije, pošto su „politički građani" već bili pasivizovani, umorni i iscrpljeni. To, opet, ne znači da je Đinđić mogao ili želeo da se vrati na Kozelekovu poziciju,[18] iako mu je sada prvi put u potpunosti bila otvorena ona perspektiva od koje je Kozelek polazio u svojoj kritici „patogeneze građanskog sveta" i koja je „definitivno izgubila" u modernoj epohi - perspektiva apsolutističke države (Đinđić, 1997: 8). A za heuristički kvalitet vraćanja tekovinama apsolutističke države Đinđiću više nije bio potreban Kozelek, nego onaj teorijski autoritet koji je na Kozeleka ostavio uticaj „mnogo značajniji nego što to fusnote mogu dokumentovati" (Đinđić, 1997: 23) - Karl Šmit.

Pri boljem uvidu u one najopskurnije ideje kojima je Đinđić sve više inklinirao što je duže bio u političkom životu uočava se da, koliko god one na prvi pogled izgledale heterogeno (i inkompatibilno sa konačnim ciljem evropske integracije Srbije), sve vode natrag ka učenju Karla Šmita. Sa Šmitovim učenjem Đinđić se, kako svedoče Ernst Keler i Dunja Melčić, nije upoznao krajem sedamdesetih godina u Konstancu, nego tek početkom osamdesetih godina u Frankfurtu na Majni, gde je koristio stipendiju Fondacije Aleksander fon Humbolt. Šmit je, uz Kozeleka i Lumana, bio ključni autor pomoću koga je Đinđić pokušavao da zaboravi svoju raniju marksističko-anarhističku fazu (Đinđić, 2005: 280; Melčić, 2006: 128).[19] Iako su ga, po povratku u Beograd, prijatelji počeli percipirati kao „građanskog liberala" (cit. prema: Perović, 2006a: 30), Đinđić je - nesumnjivo imajući u vidu uticaj koji je Šmit ostavio na njega - s pravom govorio da je „došao u Nemačku kao levi anarhista, a vratio se kao konzervativac sa izvesnom distancom prema svim teorijama" (cit. prema: Dimitrijević, 2007: 18). Jedan od prvih Đinđićevih pokušaja da Šmita afirmiše u srbijanskim intelektualnim krugovima trebalo je da bude prevod jedne njegove knjige (možda baš Ustavnog učenja?) u okviru edicije Polis u izdavačkoj kući Prosveta (Veličković i Zodeman, 2007: 38). No, pošto ova edicija nikada nije pokrenuta i pošto Đinđić nijednoj drugoj izdavačkoj kući nije ponudio prevođenje Šmitove knjige, ostalo je da njegovo predstavljanje nemačkog teoretičara široj čitalačkoj javnosti u Srbiji bude nekrolog koji je napisao i objavio u NIN-u samo nekoliko dana posle njegove smrti u 97. godini. Nakon toga je sledio niz članaka objavljenih u Književnim novinama i kasnije preštampanih u knjizi Jugoslavija kao nedovršena država, u kojima je Đinđić na ključnim mestima kritike državnog uređenja i politike u Jugoslaviji posezao za Šmitovim argumentima.

Iako postoji shvatanje da je i na Đinđića najveći uticaj ostavila Šmitova teorija političkog,[20] ono teško može izdržati kritičku proveru. Štaviše, moglo bi se tvrditi da se Đinđić nikada nije inspirisao Šmitom na način na koji je to bilo pomodno u krugu ljudi koji su inklinirali politici Vojislava Koštunice i koji su, poput Slobodana Samardžića, zdušno prisvajali teoriju političkog. Šmitove tekstove iz perioda Vajmarske republike i Trećeg rajha, u kojima je on afirmisao podelu na prijatelje i neprijatelje kao suštinu „političkog", Đinđić je naprosto ignorisao. Za njega su bili mnogo zanimljiviji Šmitovi posleratni pokušaji da se distancira od duhovne bliskosti svoje teorije političkog sa nacionalsocijalizmom i da sam optužuje druge (liberale, američke imperijaliste itd.) da se zalažu za moralno difamatorni pojam neprijatelja. U nekrologu Karlu Šmitu Đinđić je sasvim nekritički prenosio opomene ostarelog Šmita da je u suštini moderne epohe da se protivnik isključi iz sfere moralnosti, proglasi neprijateljem čovečanstva i na kraju uništi. Taj „pad u varvarstvo opšteg neprijateljstva" (Đinđić, 1985: 35) Đinđić nije ni na koji način doveo u vezu sa samim Šmitovim učenjem. Iako nije propustio da napiše da je Šmit „poslednji dijalektičko-dijabolički mislilac iz epohe svetskih ratova" (Đinđić, 1985: 35) i tvorac „zloglasnog" pojma totalne države (Đinđić, 1985: 35), Đinđić je Šmita hvalio kao teoretičara koji je ukazivao na to da jedini put spasa od pogubnog poriva moderne da pervertira pojam neprijatelja leži u suspendovanju vrednosnog (ideološkog) pluralizma i prenošenju suvereniteta na vanpolitički autoritet[21] - što je već nagoveštavalo Đinđićev kasniji zaokret ka glorifikaciji vlasti koja nije ideološka, nego društveno-reformska i intelektualno-avanturistička u isti mah.[22]

S druge strane, Miloševićevu vlast - u kojoj se, shodno Kozelekovoj paradigmi, najdestruktivnije ispoljavala kriza „srpske istorije" - karakterisala je upravo najprimitivnija upotreba razlikovanja prijatelja i neprijatelja. U tekstu „Građansko društvo kao životinjsko carstvo" iz 1992. godine Đinđić je, ne pominjući Šmita, sledio njegovo razlikovanje između političkih ratova na jednoj strani, i verskih ili ideoloških ratova na drugoj strani, i to razlikovanje primenjivao na javnu scenu Srbije: „Politički odnos neprijateljstva podrazumeva želju da se protivničkoj strani nanese šteta, pri čemu ona može biti totalna, tj. može u sebi uključivati želju za fizičkim uništenjem. Ali, političko neprijateljstvo nije lično neprijateljstvo. Tamo gde je protivnik moralna ništarija, tamo nema prostora za primirje, jer sa njim se rat vodi do istrebljenja" (Đinđić, 2003a: 21). To je, po Đinđiću, bila situacija u Srbiji u kojoj je Milošević koristio kontrolisane medije da narod huškaju na opoziciju kao neprijatelja koga treba istrebiti. Umesto u „građanskom društvu", Srbi su se nakon pada Berlinskog zida tako obreli u „životinjskom carstvu", u kojem su mediji vodili ideološke ratove protiv demonizovanih neprijatelja (kao što je bio sam Đinđić). Do kraja svog života Đinđić će biti ubeđen da ga je pratila Miloševićeva stigma kao neprijatelja koji je moralna ništarija i koga treba likvidirati i da je to razlog zbog kojeg u Srbiji nikada nije ostvario onu popularnost koja bi mu u nekom otvorenom demokratskom društvu neminovno pripala.

Samim tim, Đinđić je imao sasvim opipljive razloge da iz svog selektivnog čitanja Karla Šmita izostavlja sve što je upućivalo na poželjnost razlikovanja prijatelja i neprijatelja. Ono što je Đinđića vuklo ka Šmitu bila je već sama činjenica što je nemački pravnik živeo u blizini „centara u kojima se odlučuje o istoriji, atmosferi egzistencijalne opasnosti koja prati velike odluke" (Đinđić, 1985: 36) i što je mogao samouvereno da tvrdi da je politika „uvek polje egzistencijalnih istorijskih odluka, a nikad sitnih kompromisa i činovničke rutine" (Đinđić, 1985: 35), kao i da demokratija nije u stanju da garantuje održanje „političke egzistencije nemačke nacije", što ga je na kraju opredelilo da se svrsta uz nemačkog „vođ(u)" (Đinđić, 1985: 36) i da ustraje na „nepokolebljivoj kritici parlamentarne demokratije" (Đinđić, 1985: 35). Ipak, Đinđića je Šmitu najviše privukla „klasična teorija diktature" ili - kako je on to u jednom od podnaslova knjige Jugoslavija kao nedovršena država formulisao - „diktatura posmatrana bez predrasuda". Šmit je omogućio Đinđiću ovaj navodno bespredrasudni pogled na diktaturu, a pre svega na inovatorstvo u razlikovanju komesarske i suverene diktature,[23] koji je omogućio i odgovarajuću kritiku ustavnog poretka SFR Jugoslavije i Srbije kao njene federalne jedinice.

Polazeći od Šmitove definicije suverena,[24] Đinđić je u Jugoslaviji konstatovao postojanje neadekvatnog pravnog sistema, koji nije omogućavao pravljenje razlike između normalnog i vanrednog stanja - doprinoseći na taj način normalizaciji vanrednog stanja - i koji je bio upućen na permanentnu suverenu diktaturu (Đinđić, 1988: 85), komunističku diktaturu „koja sebe od samog početka razumeva kao trajni izvornormi koje regulišu život zajednice" (Đinđić, 1988: 86). Komunistički suvereni diktator odvojio je svoju suverenost od države, legitimišući se ne zaštitom države i njenog normalnog pravnog poretka od neke velike opasnosti, nego jednom svetsko-istorijskom misijom - misijom oslobođenja čovečanstva (Đinđić, 1988: 88). Međutim, to nije bilo sve. Pod uticajem Šmita, Đinđić je kao jedno od najznačajnijih obeležja suverene diktature označio prisvajanje ustavotvorne vlasti koja se nalazi iznad (ili izvan) „ustava kao ugovora" i čuva ga na taj način da ga degradira na nivo običnog zakonodavstva koje se može menjati u svako doba (Đinđić, 1988: 101-102). „Sudeći po načinu promene našeg ustava, ustavotvorna moć je tu sasvim trivijalizovana. Obična, zakonodavna skupština ovlašćena je da menja postojeći ustav i da eventualno donese novi, i za taj čin nisu joj potrebne nikakve dodatne kvalifikacije. Izuzetnost ustava, koja se između ostalog, ogleda u tome da ga donosi i suštinski menja samo ekskluzivni subjekt, ustavotvorna skupština, u našoj zemlji je u potpunosti razgrađena" (Đinđić, 1988: 113).

Iako mu je taj teorijski model bio potreban kako bi ga koristio u svojoj kritici komunističke suverene diktature u Jugoslaviji, Đinđić je otišao korak dalje, pokušavajući da dodatno radikalizuje i sam taj teorijski model. Za Đinđića je sada svaki „čuvar ustava" - čak i ako nije imao veze sa komunizmom (ili nacionalsocijalizmom) - mogao biti označen kao diktator. Šmit je, po Đinđiću, isprobavao različite varijante čuvara ustava, da bi na kraju završio u apologiji nemačkog vođe, realizujući tako ono što nije do kraja reflektovao u svojoj ustavnoj teoriji, a za šta mu je pretpostavku pružala njegova „klasična" teorija diktature (Đinđić, 1988: 112). Na osnovu takvog inoviranja Šmitovog učenja, Đinđićev novi zaključak je glasio da je u svim demokratskim ustavnim državama koje poznaju čuvara ustava - pa makar on bio i ustavni sud - na delu diktatura. Enigmatično zapažanje iz knjige Jugoslavija kao nedovršena država da „gde postoji čuvar ustava, tamo ne postoji ustav (tj. tamo je ustav degradiran na nivo običnog zakonodavstva)" (Đinđić, 1988: 107), svoje objašnjenje je dobijalo nekoliko strana dalje, na mestu na kojem je Đinđić davao svoj odgovor na pitanje šta bi trebalo smatrati čuvarom ustava: „jedini čuvar ustava koji ne ukida ustavnost jeste politička kultura političke zajednice" (Đinđić, 1988: 110), shvaćena u smislu Šmitove političke jednakosti ili homogenosti.[25] Problem „čuvara ustava" time je zaoštren do besmisla: ustav može čuvati samo cela politička zajednica, homogenizovana jedinstvenom kulturom („duhom"), i to pod uslovom da ne postoji nijedan državni organ koji bi to činio (i koji bi automatski morao biti proglašen za diktatorski). A ako takva homogena politička zajednica ne postoji (što je nesumnjivo bio slučaj ne samo u Jugoslaviji nego i u Srbiji), onda državnim organima i ne preostaje ništa drugo do da uđu u legitimnu borbu za diktaturu. „Kulturalizacija" pitanja čuvara ustava na kraju je završavala u ogoljavanju političke borbe za konkretno ovlašćenje čuvanja ustava: tamo gde nedostaje politička zajednica homogenizovana političkom kulturom legitiman je svaki moćnik koji pobedi svoje konkurente u borbi za interpretaciju ustava i onda počne da čuva tu interpretaciju ustava.

Đinđić je dalje tvrdio da je jedna moderna (a to neizbežno znači: pluralistička) politička zajednica nesposobna za jedinstvenu suverenu volju i da do nje ne može da dođe čak ni preko svojih predstavnika u ustavotvornoj skupštini. To se reflektuje na ustavnost tako što bi svaki ustav koji bi proizašao iz suverene volje naroda iskazane na ustavotvornoj skupštini, kao i na pratećem referendumu za usvajanje ustava, morao biti proglašen manjkavim - on bi navodno bio tek „jedan od mogućih ispoljavanja izvorne suverenosti, bez vlastitog težišta i imanentne legitimnosti" (Đinđić, 1988: 117). Prigovor ima smisla samo ako se posmatra iz perspektive Šmitovog suverenog diktatora - koji je Đinđiću neprestano lebdeo pred očima - i njegove neprestane dispozicije ustavnih promena. Iz perspektive redovnog funkcionisanja demokratske ustavne države prigovor je besmislen pošto su legitimacijski neproblematične kako sporadične ustavne promene, sve dok se odvijaju po predviđenim pravilima i uz široku demokratsku podršku, tako i sve one borbe za ustavna tumačenja, koje se neprekidno odvijaju i u ustavnom sudu i u samom društvu (vršeći onda povratan uticaj na ustavni sud). Međutim, Đinđić je ovakvu predstavu demokratske ustavne države odbacio, smatrajući je legitimacijski problematičnom, i opredelio se za rešenje po kojem se utemeljenje za opšte važenje ustava može naći samo u osnovnim pravima čoveka (Đinđić, 1988: 118 i dalje). A pošto je i na osnovna prava čoveka suštinski gledao kroz prizmu Šmitovog „klasičnog prikaza" iz Ustavnog učenja, tj. kao „sistem precizno definisanih kompetencija" unutar ustavno-pravnog poretka nacionalne države (Đinđić, 1987b: 35) - dobro osećajući da se u celinu Šmitove teorije nikako ne uklapaju osnovna prava čoveka, shvaćenog kao „nepolitičko biće" (Đinđić, 1987b:34) - to ga je opredelilo da njihovo najoptimalnije teorijsko osavremenjavanje pronađe u Lumanovoj društvenosistemskoj teoriji, unutar koje su osnovna prava čoveka tretirana kao prava svojstvena društvenom biću lišenom čoveka - odnosno kao „stabilizovani učinci društvene samointerpretacije", kao objekti državnopravnih intervencija i kao „funkcije" ustavno-pravnog poretka (upor. Đinđić, 1987b: 32, 35 i 36). To je bila pozicija sa koje je Đinđić ustrajno i konsekventno kritikovao i odbacivao „individualističko-liberalne teorije osnovnih prava", kao posebno loš „praktično-organizacijski uput" za postkomunistička društva poput Jugoslavije (Srbije). Pošto su navodno bile utemeljene na čoveku kao preddržavnom, nepolitičkom biću, koje se brani od države kada mu ona ugrozi slobode, Đinđić je u ovim teorijama prepoznao najveću smetnju za izgradnju ustavno-pravnog poretka koji osnovna prava čoveka tretira kao „instrumente integracije pojedinaca u političku zajednicu" - odnosno kao sredstvo „integracije državne celine" uopšte (Đinđić, 1987b: 36) - i u kojem je princip podele vlasti toliko obesmišljen da više ne postoji nijedno „socijalno relevantno polje na kome ne bi delovale sve tri klasične ‘vlasti'" (Đinđić, 1987b: 35). Ustav koji bi nikao iz tako shvaćenih osnovnih prava (i u kojem bi liberalni princip checks and balances bio efektivno otpisan) bio bi veran originalnom duhu Šmitove ustavne teorije, jer bi se zaista pokazao kao potpuna negacija kako liberalizma, tako i konstitucionalizma: ustavno-pravni poredak koji bi takav ustav uspostavio mogao bi biti shvaćen još samo kao „interpretacija socijalnog poretka, a ne spisak vrednosti i normi" (Đinđić, 1996b: 235) - pogotovo ne onih koje bi dovodile u pitanje „državnu celinu" (u kojoj god „političkoj formi organizacije zajednice" da se pojavi).

U svim ovim Đinđićevim izlaganjima sasvim se jasno može raspoznati gravitaciona snaga Šmitove teorije političkog jedinstva i, štaviše, homogenosti, bez koje nema one jedino „prave" „državne celine" - nacionalne države. Prava snaga političke homogenosti - pisao je Šmit, a prepisivao Đinđić - ležala je u iracionalnoj nacionalnoj svesti, na kojoj se temelji nacionalna država (politička zajednica ili „državni narod") i celokupna ustavnost. Simboli nacionalne države imaju najveću „integrativnu moć" jer podrazumevaju „znatan intenzitet osećanja pripadnosti, političke volje i državnosne svesti" i ne mogu „se kompenzirati nekim racionalnim tipom ‘vezivanja'" (Đinđić, 1988: 9).[26] Na tom ključnom programskom mestu uvoda u tekstove skupljene u knjigu Jugoslavija kao nedovršena država Đinđić je prizvao i sam vrhovni autoritet - Karla Šmita - koji je obznanio najveću političku mudrost: „Ne stvara ‘državna vlast' ‘državni narod', nego predstavlja samo izraznjegove egzistencije u modusu onog političkog" (Đinđić, 1988: 9). Naravno, Đinđić je odmah požurio da objasni da nije svaki narod ujedno i državni narod, kao što ni svaki državni narod ne mora to da ostane. „Niti je svaki narod koji se nalazi u državi politička zajednica (teritorija, narod i državna vlast nisu dovoljna pretpostavka), niti je ona neko trajno svojstvo, koje se ne može izgubiti" (Đinđić, 1988: 16). Komunisti su u Jugoslaviji, odnosno Srbiji, ukinuli nacionalnu državu i na mesto državnog naroda stavili „radnu zajednicu", koja se konstituiše kroz usaglašavanje samoupravnih interesa, i tako političko rastvara u ekonomskom. Ne samo što se politika vodi izvan parlamenta (Đinđić, 1988: 13), nego se i svi ustavni sporovi rešavaju u vanustavnom prostoru - u komunističkoj partiji. I dok je nekada barem ta partija bila homogena, krajem osamdesetih to više nije mogla da bude, pošto nije više bilo predsednika koji je bio njen „agens i istovremeno garant homogenosti" (Đinđić, 1988: 40). Dezintegracija je pri tom zahvatila i sve narode koji su činili Jugoslaviju, tako da su i sami Srbi, posle svih tih raskorenjujućih decenija, prestali da budu „državni narod" i da poseduju potpuno jedinstvenu „egzistenciju", koja se jedino mogla izraziti „u modusu onog političkog" i od koje se jedino moglo očekivati blagotvorno integrativno dejstvo na „državnu celinu".

Srbi su, dakle, pali na istorijskoj probi, zbog čega su osamdesetih godina 20. veka, gvozdenom istorijskom zakonitošću, umesto starog suverenog diktatora mogli jedino da dobiju novog, sasvim nalik starom. Ustav koji je donet 1990. predstavljao je osnovu za suverenu diktaturu Slobodana Miloševića kao nadomestak za istinsko „političko jedinstvo" koje je u Srbiji nedostajalo i bez kojeg nije bilo moguće stvoriti „državnu celinu". Ali, pravi problem s tim ustavom Đinđić je imao ne kao teoretičar nego kao političar, štaviše kao revolucionar koji je srušio vlast Miloševića i koji je već 6. oktobra 2000. morao da razmišlja o tome šta da uradi s njegovim ustavom. „Za mene Miloševićev ustav nije bio legalan sistem, nego sistem jedne diktature i za mene su postojale dve mogućnosti. Jedna mogućnost je da ga anuliramo odjedanput i kažemo, više ne postoji, počinjemo od početka. Sve sudije su otpuštene, svi policajci su otpušteni, svi državni službenici i mi ćemo ih za deset dana ponovo zaposliti, ali ćemo ispitati ko su. Ili sve to isto učiniti za šest meseci, ali ne propustiti da se učini" (Đinđić, 2001: 15). Međutim, meseci su prolazili i ništa se nije dešavalo, a Đinđić se i dalje protivio tome „da legalizuje stari sistem i da unutar starog sistema sprovodi promene" (Đinđić, 2001: 15).

Miloševićev ustav važio je i dalje zato što je Đinđić, došavši u poziciju najmoćnijeg čoveka u Srbiji, shvatio da i dalje nema onog „političkog jedinstva" bez kojeg ne može biti ni one svetle „državne celine" o kojoj je pisao Šmit. Samim tim, izlaz se nije mogao naći ni u čemu drugom do u inoviranju - još jednom u nizu! - suverene diktature. Nema sumnje da je Đinđićeva pozicija unutar ustavnog poretka, koji je Milošević pravio za sebe, ostala jednako diktatorska, bez obzira na to što on sam nije zaposeo najmoćniji položaj u njemu, položaj predsednika Srbije (tu vlast je zapravo već Milošević bio pasivizovao, započevši praksu njenog popunjavanja političkim marionetama). U Srbiji je nastavljena praksa da se „delovanje nosilaca političke moći u normalnim situacijama, delom ili u potpunosti, kreće u prostoru meta-ustavnosti i meta-zakonitosti" (Đinđić, 1988: 86-87), a ustavni poredak ne samo da nije uspeo da razvije „mehanizme miroljubivog rešavanja međusobnih konflikata", nego su oni neprestano „proizvodili potrebu za političkim arbitrom koji to umesto njih čini, a taj politički arbitar samo je drugo ime za diktaturu" (Đinđić, 1990: 565). Po parametrima sopstvene teorije, Đinđićeva premijerska vlast u Srbiji bila je jednako diktatorska kao što je to nekada bila i Miloševićeva (a pre njega i Brozova) predsednička. Ono što je jedino moglo da čini razliku bilo je dalje ojačavanje momenta suverene ustavotvornosti. Đinđićevo koketiranje sa revolucionarnom pravdom[27] bilo je isuviše neartikulisano da bi moglo da posluži kao bilo kakvo upotrebljivo sredstvo legitimacije; jedino rešenje ležalo je stoga u vezivanju suverene diktature za ustavotvorstvo, kojem je temelje udario Šmit, a koje je Đinđić preveo u svoje „pragmatično" vršenje vlasti. Iako joj je legitimacija bila uopštena do krajnjih granica „reformi", nova diktatura je konkretno ovlašćenje za ustavotvorne promene crpela iz borbe za „čuvanje ustava". Prisetimo li se Đinđićeve tvrdnje (iz knjige Jugoslavija kao nedovršena država) da „jedini čuvar ustava koji ne ukida ustavnost jeste politička kultura političke zajednice" i stavimo li je u kontekst belodane činjenice da postmiloševićevska srbijanska politička zajednica nije imala političku kulturu, onda je svaki pobednik u aktuelnim političkim borbama mogao da istakne legitimno pravo da bude diktatorski „čuvar (nepostojećeg) ustava", odnosno da sa ustavnošću čini šta ga je volja, nazivajući to sopstvenim „tumačenjem ustava" koje samoinicijativno daje, „čuva" i simultano sprovodi u političku praksu.

Naravno, Đinđiću njegova demokratska retorika nikada nije dozvolila da sebe javno problematizuje kao (suverenog) diktatora. Primera radi, jednom prilikom kada je govorio o istorijskoj zakonitosti „srpskog bića" da osciluje od dezintegracije do diktature, on je svoju vlast predstavio kao prvi pokušaj da se dezintegracija zaustavi na jedan kvalitativno nov način, bez posezanja za diktatorskim ovlašćenjima: „Sada imamo veliki eksperiment, pokušavamo da zaustavimo dezintegraciju bez diktature. U tome nam pomaže ideja evropske integracije" (Đinđić, 2005: 248). Diktatura na koju je ovde mislio Đinđić bila je pre svega vezana za fizičko nasilje i u tom smislu je njegova vlast zaista bila sve drugo samo ne upotreba fizičkog nasilja. Međutim, iz Šmitovih opisa suverene diktature, koju je bio namenio predsedniku Rajha, Đinđić je lako mogao da se uveri da je diktaturu daleko bolje definisati preko svrhe, nego preko sredstava koje upotrebljava. Zato više ni političko arbitriranje nije bilo dovoljno da objasni bit diktature - ili barem suverene diktature u koju se Đinđić uživljavao. Stvaranje političkog jedinstva (koje je nedostajalo u „egzistenciji" Srba), samopotvrđivanje organske zajednice kroz red i poredak, te „totalna mobilizacija" svih njenih pripadnika (izraz koji je Šmit preuzeo od svog prijatelja Ernsta Jingera) bili su isti krajnji ciljevi koje su Šmit i Đinđić delili, uzimali za polazište svojih projekata autoritarnog ustavotvorstva (u formi „čuvara ustava") i sasvim neobavezno vezivali za neko šire evropsko okruženje (to što je Šmitov ius publicum Europaeum realno bio inkompatibilan sa savremenim pravom Evropske unije, kojem se Đinđić divio, ovde je od sasvim drugorazrednog značaja).

Sama pozicija premijera primoravala je Đinđića da se distancira od Šmitovog učenja, koje je u demokratski izabranom predsedniku države videlo onu reprezentativnu i suverenu figuru koja je predodređena za suverenu diktaturu. Međutim, pošto je i sam Šmit uvek podržavao jake, operativne i „aktivne" kancelare, koji su se samo zaogrtali autoritetom ostarelog generala Hindenburga i koristili ga u svoje svrhe, to su krajnje intencije i Šmita i Đinđića bile sasvim saglasne. Jedina ključna razlika leži u tome što je Đinđić blokirao Koštuničin dolazak na mesto predsednika Srbije upravo zato što je ovaj imao sve preduslove za „reprezentativnu" vlast (upor. npr. Đinđić, 2001: 6) i što se nije dao politički iskorišćavati na način na koji su nemački kancelari manipulisali izlapelim Hindenburgom u periodu 1932-1933. godine. To što je Koštunica u Đinđićevim očima ovaploćavao upravo one političke osobine koje je Šmit smatrao najnegativnijim - intelektualizam i nesposobnost za donošenje odluka[28] - u početku ga je preporučivalo za marionetu, kojom će se Đinđić koristiti, da bi tek od momenta od kojeg je Koštunica počeo da pokazuje žilav otpor i pretenzije na zaokruživanje vlastite suverenosti (od vrhova vojske i obaveštajnih službi)[29]postalo prepreka zbog koje je mesto predsednika Srbije ostalo upražnjeno sve do Đinđićeve smrti.

Što je više imao uspeha na političkoj pozornici Srbije, to je Đinđić bio više ubeđen u uspešnost Šmitove formule suverenog diktatora. Činilo mu se da pred sobom ima sve manje prepreka i da je naposletku kucnuo čas da svoju viziju transformiše od čisto tehničke „programske koncepcije", s onu stranu svake ideologije, u novi Ustav Srbije. Pogledajmo sada ukratko kako su izgledale ključne premise takve ustavne inicijative. Prelomnu tačku Đinđić je dostigao u decembru 2002, nakon što je osujetio izbor predsednika Srbije i tu funkciju razložio u funkciji predsednika Skupštine, koja se nalazila pod neposrednom kontrolom njega kao premijera. U to vreme Đinđić je bio na polovini svog premijerskog mandata i, iako je znao da ne može da sasvim mirno čeka izbore 2004,[30] bio je uveren da je najgori deo posla za njim. Sva tri njegova najveća unutrašnja protivnika nalazila su se pred eliminacijom sa političke scene. Osujećeni kandidat za predsednika Srbije Vojislav Koštunica je u februaru 2003. trebalo da napokon izgubi i poslednje uporište u (saveznoj) državi, zbog čega se morao vratiti u srbijansku opoziciju (gde je, shodno Đinđićevom uverenju temeljenom na iskustvu iz Miloševićevog vremena, bio potpuno bezopasan),[31] dok je u martu predstojao odlazak Vojislava Šešelja u Ševeningen i realizacija policijske akcije Sablja, u kojoj je trebalo da bude zbrisan vrh organizovanog kriminala i paravojnih formacija (sa Miloradom Ulemekom na čelu). Doduše, sva tri najveća inostrana protivnika ostajala su stameno na svojim pozicijama: u Americi Džordž V. Buš (koji je pritiskao na saradnju sa Haškim tribunalom i tražio velike protivusluge za finansijsku pomoć Srbiji), u Crnoj Gori Milo Đukanović (koji je jasno stavljao do znanja da će za tri godine sprovesti referendum o nezavisnosti Crne Gore), a na Kosovu i Metohiji Ibrahim Rugova (koji je tražio bezuslovno i bezodložno priznavanje nezavisnosti ove teritorije pod protektoratom). Međutim, eliminacijom unutrašnjih protivnika Đinđić je dobijao ogroman manevarski prostor da se sa spoljnim protivnicima uhvati u koštac mnogo uspešnije nego što je to do tada bio slučaj.

Sve u svemu, Đinđić je decembra 2002. pred sobom video sedmogodišnji period u kojem će Srbijom moći da vlada sa ukroćenom opozicijom, u kojem ga na spoljnopolitičkom planu čekaju velike borbe, ali na čijem kraju ga je očekivao - po njegovom mišljenju, sasvim realni - cilj političke, ekonomske i kulturne (re)integracije Srbije u Evropu. Jedini pravi problem koji se na tom putu pojavljivao i koji je mogao da ugrozi celokupnu Đinđićevu viziju i na unutarpolitičkom, i na spoljnopolitičkom planu, bio je problem Kosova i Metohije. Na osnovu informacija kojima je raspolagao, Đinđić je verovao da status Kosova i Metohije dolazi na red za rešavanje za dve do tri godine (Đinđić, 2003b: 72 i 96) - dakle 2005. - i da sve govori u prilog tome da će priznavanje državne nezavisnosti biti neminovno. Đinđić je znao da je reintegracija Kosova i Metohije u Srbiju neostvarljivo, pa čak i za samu Srbiju opasno rešenje,[32] ali je, s druge strane, predviđao da bi politika ovog ili onog oblika saglašavanja sa nezavisnošću kosovske države bila politički samoubistvena. To je verovatno bio i najveći razlog zbog kojeg je Đinđić decembra 2002. tvrdio: „Naredne dve, tri godine su prelomne" (Đinđić, 2005: 127). Dakle, ako je želeo da preživi te prelomne godine, zaključno sa 2005, Đinđić je morao da dela odmah. Otuda poslednja tri meseca njegovog života protiču u svojevrsnoj odsutnosti i nedostatku razumevanja za istinsku opasnost koja se nad njegovim životom nadvijala (Dimitrijević, 2007: 286-287) - od onih istih protivnika koje je on već doživljavao kao „bivše" - kao posledicama njegove preokupiranosti problemom koji su svi srbijanski politički akteri već bili gurnuli pod tepih, koji se činio sve samo ne aktuelan, ali koji je „vizionar" Đinđić već prihvatio kao svoj jedini istinski problem: problem destabilizujućeg uticaja proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije po (njegovu sopstvenu suvereno-diktatorsku) vlast u Beogradu.

Konfrontiran s tim problemom Đinđić je napravio plan za koji je verovao da će na najbolji način amortizovati ovaj udarac, a koji se u osnovi svodio na teritorijalnu podelu Kosova. Plan je trebalo da izgleda na sledeći način: početkom 2003. trebalo je problematizovati slab učinak protektorata međunarodne zajednice na normalizaciju prilika na ovoj teritoriji i pokrenuti inicijativu[33] koja bi dovela do konferencije o Kosovu i koja bi ishodovala njegovom „konfederalizacijom" (prema „nekakvom Kiparskom modelu", „sa civilizovanim teritorijalnim razmeštanjem stanovništva" - Đinđić, 2003b: 105), odnosno stvaranjem srpske „mini-republike" na severu (tokom druge polovine 2003).[34] Na dalje korake ka nezavisnosti, koje bi albanska strana neminovno i nezaustavljivo činila u naredne „dve-tri godine" i koji bi dezavuisali celokupnu ideju konfederalnog Kosova i Metohije, Đinđić je planirao da odgovori „destabilizacijom Dejtona" (tj. dovođenjem u pitanje državnog integriteta Bosne i Hercegovine)[35] i da s tim pritiskom na međunarodnu zajednicu ide onoliko daleko koliko njoj treba da shvati da joj je bolje da podeli konfederalno Kosovo nego konfederalnu Bosnu. Samim tim, balkanski čvor je mogao biti presečen 2005, ali ne tako što će nezavisno postati celo Kosovo, nego samo jedna njegova (nesumnjivo mnogo veća) konfederalna jedinica. Pošto bi bio u situaciji da Srbiji pokaže kako je uspeo da od Kosova izvuče „ono što se izvući moglo", krizna 2005. godina bi se završila bez većih političkih potresa i plan evropske integracije Srbije mogao bi biti nastavljen bez većih poremećaja, sve do konačnog učlanjenja 2010. godine.

U tom kontekstu potrebno je sagledavati Đinđićevu recepciju najvažnijeg segmenta Šmitove koncepcije suverene diktature - same ustavne promene koju treba da izvrši suvereni diktator. Već smo imali prilike da vidimo da je ustavno pitanje Đinđić doživljavao kao jednu od „prepreka" svom programu učlanjenja Srbije u Evropsku uniju, a ne kao njenu logičnu pretpostavku i neophodan uslov. On je znao da ne može da postigne ono „jedinstvo ustava" koje je Šmit zahtevao u slučajevima kada postoji punina „državne celine", koja je mogla da proizađe samo „iz temeljne saglasnosti koja je postignuta" u društvu (Đinđić, 1996a: 136) i zbog čijeg je izostanka novembra 1990. tražio odlaganje donošenja Ustava Srbije (Đinđić, 1996a: 138). Vladajući polarizovanom zemljom, u kojoj su se - od parlamenta do podzemlja - gomilali protivnici njegove diktature, Đinđić je svoje probleme sveo na formulu „Milošević, ustavi i zakoni" i dao se na rešavanje ustavnog problema na način na koji je ranije „rešio" problem svrgavanja sa vlasti i isporučivanja Slobodna Miloševića Haškom tribunalu i na koji je svakodnevno „rešavao" probleme donošenja zakona u parlamentu (u kojem je većinu poslanika mogao da drži pod kontrolom samo uz pomoć političkih mahinacija). U svojoj ustavnoj inicijativi za 2003. godinu, koja je trebalo da startuje marta, formiranjem Komisije za pripremu teksta ustava u Skupštini Srbije (Đinđić, 2003b: 84) i da se završi do decembra iste godine (do kada je međunarodna inicijativa za konfederalizaciju Kosova i Metohije već trebalo da dâ neke rezultate) donošenjem novog Ustava Srbije,[36] Đinđić je imao tri ključne novine. Pre svega, morala je biti sprečena svaka mogućnost da se ugrozi njegova suverena diktatura, tako da je podela vlasti bila otpisana redukovanjem položaja predsednika Srbije na protokolarnu funkciju.[37] Drugo, Srbija je morala biti decentralizovana,[38] a pitanje nove teritorijalno-političke organizacije trebalo je da se bazira na relativno trajnom ustavnom redefinisanju statusa Kosova i Metohije.[39] Naposletku, ceo posao ustavotvorstva trebalo je da bude lišen svake veze sa starim ustavom, ali i sa demokratijom, pošto je Ustav Srbije trebalo da donese, po svom sopstvenom nahođenju, ona ista parlamentarna većina koju je Đinđić kontrolisao i koja je već imala iskustva s identičnim zakonodavnim radom.[40] Ista procedura trebalo je da bude primenjena i 2005, nakon otcepljenja južnog dela Kosova i Metohije, ali i 2009, u fazi finalizacije priprema za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Na taj način Srbija bi bila ustavno „spakovana" i „izručena" Evropskoj uniji, a suvereni diktator je mogao da odahne: svoj dvodecenijski san bi ispunio, a nove generacije srbijanske političke elite trebalo bi tada da započnu sa konačnim prosvetiteljskim radom, obrazovanjem „političkih građana" i stvaranjem „političkog jedinstva" koje bi u nekoj daljoj budućnosti možda moglo da pretenduje na demokratski legitimitet.

Na kraju se hicima iz snajpera završila ova neobična diktatura, a uvođenje vanrednog stanja pokazalo je da Srbija nema diktatora koji bi bio u stanju da konačno sprovede u realnost teoriju suverene diktature Karla Šmita.[41] Njene nesumnjive dobre strane - predanost cilju evropskih integracija, afirmacija kulture nenasilja i dinamizacija političkog života - zaslužuju da i dalje inspirišu nove generacije političkih teoretičara i praktičara u Srbiji. Međutim, iz njenih nesumnjivo loših strana moraju se izvući jasne pouke: kritika koja je komunizam otpisivala zbog jedne mesijanske ideje (dugoročnog ulaska u komunistički eshaton), pribegavanja suverenoj diktaturi i degradiranja ustavnosti na „obično" zakonodavstvo, da bi na kraju i sama završila u jednoj drugoj mesijanskoj ideji (ekspresnog članstva u Evropskoj uniji) i nastavku pomenutih praksi vršenja suverene diktature i degradacije ustava, nema potencijal da Srbiju značajnije pomeri na putu političkih reformi. U tom smislu je Nenad Prokić bio potpuno u pravu kada je napisao da se Srbija mora čuvati da od „Đinđićevog delovanja ne napravi mit" i kada je preporučio da se, na temelju veza koje su postojale između Šmita i Đinđića, započnu „široke refleksije npr. o odnosu vrhunskih intelektualaca i totalitarnih ideologija" (Prokić, 2006). Refleksija koja je mnogo bitnija tiče se mogućnosti da se Šmit pobija Šmitom; da se Šmitovim (kasnijim) projektima „totalne pluralističke partijske države" i „totalne firerove države" suprotstavlja Šmitov (rani) koncept suverene diktature. A upravo se to dešavalo u Srbiji nakon obaranja vlasti Slobodana Miloševića. Kao sedamnaestovekovni glavni junak romana Podvojeni vikont Itala Kalvina, koga je topovsko đule rasparčalo, a medicinsko čudo ponovo oživelo kroz dve osamostaljene i međusobno suprotstavljene polovine, tako se i podvojeni Karl Šmit u Srbiji pojavio u samom središtu političke misli i prakse, inspirišući konačnu ustavnu katastrofu. Taj ishod se pokazao kao vrlo loš i zapravo kao kontraproduktivan sa stanovišta upravo onog konačnog cilja za koji se i sam Zoran Đinđić zalagao - sa stanovišta evropeizacije Srbije, koje treba, ali ne mora nužno i promptno i da vrhuni u članstvu u Evropskoj uniji.

Autor: Aleksandar Molnar,
profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Preuzeto sa sajta Peščanik.net, 12.04.2010. Originalno objavljeno pod naslovom "Recepcija KarlŠmitovske ideje suverene diktature u delima Zorana Đindića" na sajtu www.republika.co.rs/474-475/20.html*

Literatura:

Dimitrijević, Bojan (2007): Zoran Đinđić. Biografija, Beograd: Zavod za udžbenike.
Đinđić, Zoran (1982): Subjektivnost i nasilje. Nastanak sistema u filozofiji nemačkog idealizma, Beograd: IIC SSO Srbije.
Đinđić, Zoran (1985): „Fascinacija hoda po ivici. Povodom smrti Karla Šmita", NIN, god. 36, br. 1797: 35-36.
Đinđić, Zoran (1987a): Jesen dijalektike. K. Marks i utemeljenje kritičke teorije društva, Beograd: Mladost.
Đinđić, Zoran (1987b): „Osnovna prava i ustavno-pravna država", Theoria, god. 30, br. 1-2: 31-44.
Đinđić, Zoran (1988): Jugoslavija kao nedovršena država, Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada.
Đinđić, Zoran (1990): „Funkcionalnost diktature", Sociologija, god. 32, br. 4: 564-567.
Đinđić, Zoran (1996a): Srbija ni na Istoku ni na Zapadu, Novi Sad: Cepelin.
Đinđić, Zoran (1996b): „Demokratija i autoritarni sistem", Filozofija i društvo, br. 9-10: 231-238.
Đinđić, Zoran (1997): „Kritika utopijskog uma", u: Kozelek, Rajnhart: Kritika i kriza. Studija o patogenezi građanskog sveta, Beograd: Plato.
Đinđić, Zoran (2001): „Im Gespräch mit Paul Lendvai: Zur Anatomie einer Revolution", Europäische Rundschau, god. 29, br. 4: 3-20.
Đinđić, Zoran (2003a): Srbija u Evropi. Autorski tekstovi i intervjui, Beograd: Tanjug.
Đinđić, Zoran (2003b): O Kosovu, Beograd: Udruženje građana „Cer".
Đinđić, Zoran (2005): Put Srbije u Evropu, Beograd: Draslar partner.
Gligorov, Vladimir (2006): „Ratnici i trgovci, pragmatizam i legalizam", u: Perović, Latinka (ur.): Zoran Đinđić: etika odgovornosti, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.
Mališić, Vesna (2004): Zoran Đinđić. San o Srbiji, Beograd: Čigoja.
Melčić, Dunja (2006): „Filozofska radoznalost Zorana Đinđića", u: Perović, Latinka (ur.): op. cit.
Perović, Latinka (2006): „Uvod: Zoran Đinđić i srpsko društvo", u: Perović, Latinka (ur.): op. cit.
Popović, Nebojša i Nikolić, Kosta (2006): Vojislav Koštunica, Jedna karijera, Beograd: Komitet pravnika za ljudska prava.
Prokić, Nenad (2006): „Fascinacija hoda po ivici. Sećanje na Zorana Đinđića - predlog za intelektualnu biografiju", NIN, br. 2874 (26. januar),
Veličković, Dušan i Zodeman, Kristof (2007): Đinđić, Beograd: Alexandria Press.

d. m:
1 „Teren" na kojem je Đinđić odabrao da igra svoju odlučujuću „utakmicu" protiv Koštunice - da se ostane pri omiljenoj fudbalskoj metaforici prvog postmiloševićevskog premijera Srbije - bio je loše odabran, čime su na kraju obezvređeni skoro svi „golovi" koje je postizao.

2 Zakonitosti istorije („duha epohe"), po Đinđiću, nisu se manifestovale kroz ideje i ideologije nego kroz velike („istorijske") ličnosti.

3 Ono, pak, što je bio najveći problem Đinđićeve „filozofije srpske istorije" bilo je distanciranje i od same demokratije.

4 Ipak, Đinđića je Šmitu najviše privukla „klasična teorija diktature" ili - kako je on to u jednom od podnaslova knjige Jugoslavija kao nedovršena država formulisao - „diktatura posmatrana bez predrasuda".

5 Karl Šmit se u Srbiji pojavio u samom središtu političke misli i prakse, inspirišući konačnu ustavnu katastrofu.

_______________________________________________________________
*Fusnote, iz tehničkih razloga, nisu mogle da stanu na blog. Molim da ih pogledate na linku ka časopisu "Rebublika", koji sam prethodno postavio. Hvala.

Atačmenti



Komentari (222)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Filip Mladenović Filip Mladenović 13:24 14.04.2010

POLITIKA KAO SUDBINA

Najveće manjkavosti ove podsticajne i nadahnute analize političkog angažmana Zorana Djindjića od 1990. do tragične smrti 2003. godine tiču se zanemarivanja ODSUSTVA demokratskih političkih institucija, tradicije socijaldemokratije u Srbiji ne samo do 1914, već i do 1941. godine, kao i skromne političke kulture u ovom delu Evrope.
Bilo bi zanimljivo napraviti jednu psihološku analizu Zorana Djindjića, koja bi pružila objektivnije i sveobuhvatnije odgovore na pitanja aktuelizovana u tekstu prof. Aleksandra Molnara. Čini mi se da je najveća intimna frustracija Zorana Djindjića bila formulisana u njegovoj poznatoj rečenici "Ali oni mene ne vole!" i da je upravo to njega na političkom i na ličnom planu najviše odredjivalo.
Boris Drenca Boris Drenca 13:24 14.04.2010

Dobar tekst

U Republici
Boris Drenca Boris Drenca 14:03 14.04.2010

Re: Dobar tekst

Analiza je , bar za mene, dotakla dva važna detalja.

Prvi je potpina izgubljenost XX veka za Srbiju zbog opterećenosti raznim ideologijama. Zbog, čini mi se, dijagonalnog čitanja njegovih promišljanja i XXI vek počinje u tom gubljenju. Oni koji se predstavljaju političkom elitom nisu izgleda videli u tome ništa osim "pragmatizma". U onom čitanju, dijagonalnom, ostalo je samo to da "narod" ne mora da ih voli (iako ima i Miloševićevske opsesije narodnom ljubavlju)i da se reforme prave samo na osnovu zahteva iz Evrope. Ideologija više nije bitna, možda kao neka mlagovita modernizacija i proevroska politika. Namerno se ne pominje materijalni interes.

Druga stvar je Đinđićev stav o ustavu i njegovim čuvarima. U tim njegovim stavovima vidi se stav o demokratizaciji. Potrebna je svest o institucijama, pa i o Ustavu, i njihovom znacaju za zajednicu, poznatiju kao država. Takva svest iskljucuje potrebu za čuvarima ili po Đinđićevom diktatorima. Nažalost posle njega imamo samo kandidate za čuvara ili samoimenovane čuvare. Na žalost ne možemo znati da li bi on postao čuvar ili pretendovao na to mesto.
Inner Party Inner Party 15:54 14.04.2010

Re: Dobar tekst

Boris Drenca
Analiza je , bar za mene, dotakla dva važna detalja.

Prvi je potpina izgubljenost XX veka za Srbiju zbog opterećenosti raznim ideologijama.


Djindjiceva ogromna zelja da Srbiju ukljuci u EU je potpuno jednaka ideji ukljucivanja Srbije u SHS (Jugoslovenski projekat).

Da li se ideologije ponavljaju kao istorija?!



Filip2412 Filip2412 16:04 14.04.2010

Re: Dobar tekst

Djindjiceva ogromna zelja da Srbiju ukljuci u EU je potpuno jednaka ideji ukljucivanja Srbije u SHS (Jugoslovenski projekat).
Nadajmo se da je EU ozbiljnija druzina od lokalne balkanske ekipe koja je cinila SHS

Biljana 77 Biljana 77 13:25 14.04.2010

Da nisi nešto zaboravio?

Pre neki dan na blogu ovdašnjem:
Mene, priznajme, vaš tekst zbunjuje. Naime, ta nagrada je devalvirana -- ili pak utemeljena, zavisi od pozicije -- njenim prvim laureatom, Zoranom Đinđićem. Ako je, dakle, najevropljanim ekstremni srpski nacionalista, koji je sa Karadžićem i Mladićem crtao karte Velike Srbije, podržavao opsadu Sarajeva i solidarisao se sa srpskim vojnim položajem kada je NATO intervenisao, čovek koji je negirao postojanje crnogorske nacije i zalagao se za podelu Bosne, a nakon dolaska na vlast spojio crkvu i državu u domenu obrazovanja uvođenjem veronauke i izbacivao poslanike iz skupštine po vlastitom nahođenju, a protivno zakonu (što je temeljni udarac na osnove parlamentarne demokratije), onda nema razloga da je i Dačić ne dobije, pa u krajnjoj liniji ni najtvrđi Đinđićevi saradnici tokom 90-ih, Karadžić i Mladić.
Dušan Maljković Dušan Maljković 13:32 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

To je druga tema, Biljana (i komentar dat u drugom kontekstu). I ako niste primetili, i drugi autor.

Apropo teme koju ste potegli, preporučujem vam: http://www.pescanik.net/content/view/4834/131/

No, niste mi rekli -- kako vam se sviđa ova dekonstrukcija "mita o građanskom Đinđiću", te razotkrivanje njegove vladavine kao tik-do-diktature? To je tema ovog bloga, podsetiću vas benevolentno.
adam weisphaut adam weisphaut 13:36 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

No, niste mi rekli -- kako vam se sviđa ova dekonstrukcija "mita o građanskom Đinđiću", te razotkrivanje njegove vladavine kao tik-do-diktature? To je tema ovog bloga, podsetiću vas benevolentno.

No baš sam to hteo da te pitam, nisam video nigde tvoj stav o textu, doduše igra mi pritisak od vremena, pa mi je možda promaklo..
Dušan Maljković Dušan Maljković 13:40 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pa skoro sa svim se slažem, posebno sa ozbiljnim naučnim pristupom temi A. Molnara. Van uobičajene strasne halabuke o Đinđiću, bilo pozitivne, bilo negativne.
adam weisphaut adam weisphaut 13:44 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Dušan Maljković
Pa skoro sa svim se slažem, posebno sa ozbiljnim naučnim pristupom temi A. Molnara. Van uobičajene strasne halabuke o Đinđiću, bilo pozitivne, bilo engativne.

Slažem se s tim da je rad ozbiljno napisan, možda i previše ozbiljno štivo za blog, malo je teže očekivati da blogeri iz zgloba odgovaraju na nešto što zahteva ozbiljno promišljanje i analizu, zar ne?
Dušan Maljković Dušan Maljković 13:47 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ja ne potcenjujem blogere, a ponajmanje svoje verne čitaoce, među kojima ste i vi. Polako, biće komnetara, znate kako kažu -- strpljen, spašen.
Biljana 77 Biljana 77 13:50 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Tema je druga, ali određuje jednako (tvoje) mišljenje o Đinđiću koliko o ovaj tekst (autor je drugi, ali nekako pretpostavljam da si preneo tekst sa čijim se stavom u osnovi slažeš, obzirom da je tekst prenet bez polemičkog ili ikakvog drugog komentara).

Mit o građanskom Đinđiću ne postoji, tj. postoji samo u glavama onih "naslednika" koji ne mogu da podnesu pomisao na njegov politički pragmatizam. Od svih -izama - to je jedini koji mogu da vežem uz politiku Zorana Đinđića.

Mit o građanskom Đinđiću su stvorili oni kvazi-čistunci koji nisu mogli da se suoče sa realanošću Srbije kojoj je trebala ta tik-do-dikatature vladavina. To je u najkraćem moje mišljenje o njegovoj politici, a ova "dekonstrukcija" je najpotrebnija onima koji vitlaju parolama -Zoran i ja najbolji drugari.. i žive mit o bezgrešnom premijeru.

Ja ću, takođe dobronamerno, podsetiti da postoji kategorija gost autor.
Dušan Maljković Dušan Maljković 13:56 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Biljana, ne sumnjam u vaše dobre namere. No, zabrinjava me vaša teza da je Srbiji trebala vladavina tik-do-diktature. Jer je to bila i ideja Karla Šmita za Nemačku, a znamo kuda je to odvelo. Zašto tako mislite? Takođe, nije li Srbija trebalo da bude demokratska i nije li to bio navodni, deklarisani cilj Z. Đinđića?
Bili Piton Bili Piton 13:58 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Dušan Maljković
kako vam se sviđa ova dekonstrukcija "mita o građanskom Đinđiću"


Iskreno, malo smara. Stigao sam do dve trecine i odustao, ima da se strihuje onoliko.

te razotkrivanje njegove vladavine kao tik-do-diktature?


Ja bih to pre nazvao kreativnim shvatanjem demokratije
ivana23 ivana23 14:03 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Bili Piton
Ja bih to pre nazvao kreativnim shvatanjem demokratije


Dušan Maljković Dušan Maljković 14:05 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ja sam i pretpostavio ovakav razvoj događaja, da će komntatori pod teretom ozbiljnih argumenata morati da prihvate da Đinđić nije nikakv "demokratski" ili "građanski" premijer, ali da će to pravdati neophodnošću "reformisanja Srbije" koja drugačije nije mogla da se "upristoji", "privede EU" i sl. Ali, ono što je bitno primetitu jeste da je teza A. Molnara upravo suprotna -- on hoće da kaže da Đinđić zapravo nije bio autoritarni vladar koji "evropeizuje" Srbiju, već upravo suprotno -- on dovodi u pitanje funkcionianje demokratskih institucija i vodi Srbiju ka "ličnoj" dikaturi. Citiram:

"...kritika koja je komunizam otpisivala zbog jedne mesijanske ideje (dugoročnog ulaska u komunistički eshaton), pribegavanja suverenoj diktaturi i degradiranja ustavnosti na „obično" zakonodavstvo, da bi na kraju i sama završila u jednoj drugoj mesijanskoj ideji (ekspresnog članstva u Evropskoj uniji) i nastavku pomenutih praksi vršenja suverene diktature i degradacije ustava, nema potencijal da Srbiju značajnije pomeri na putu političkih reformi."
Biljana 77 Biljana 77 14:06 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

zabrinjava me vaša teza da je Srbiji trebala vladavina tik-do-diktature.

Ovde smo uglavnom na ti, ali može i ovako.

Elem, to ime ste joj Vi dali, ja sam se samo poslužila Vašom formulacijom, zato i jeste napisamo italikom. Trebala joj je vladavina Zorana Đinđića, takva kakva je bila. Rekoh već da je jedino ime koje imam za njegovu politiku - pragmatizam.

Srbija je tek bila na putu da stvori demokratsko društvo. Ni jedna demokratija nije u svom začetku bila visoko-razvijena i građanska.
adam weisphaut adam weisphaut 14:09 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ja ne potcenjujem blogere, a ponajmanje svoje verne čitaoce, među kojima ste i vi.

Onda da računam ovo malo v u tipfeler ?
Elem, meni je interesantna fokusiranost autora na reč diktatura, pa i potreba za poređenjem sa Ataturkom i Petrom Velikim, interesantna je ona diktatura koja za cilj ima EU kako sam autor to naglašava. Interesantno bi bilo i videti koji su to elementi diktature zadovoljeni za vreme života ZĐ? Ukidanje građanskih sloboda, pluralizma, hapšenje političkih protivnika. Zar nije Vojislav K. gotovo ceo Đinđićev mandat proveo na čelu Savezne države kada se predstavljao kao vrhovni komandant oružanih snaga? Ne bi li monopol nad instrumentima represije bio osnov svake diktature?
Nažalost
U njegovoj slici sveta Srbija je bila beznadežno zaostala, a njena sveukupna elita nedorasla svom liderskom zadatku

Ta slika sveta nije bila neutemeljena tada a nažalost i sada..
Dušan Maljković Dušan Maljković 14:12 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pogeldajte moj prethodni komentar. Molnar kaže -- ispravan cilj, ali pogrešna sredstva, te samim tim i nemogućnost da se cilj postigne s obzirom na izbor takvih sredstava.
dragannalovic dragannalovic 14:17 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

No, niste mi rekli -- kako vam se sviđa ova dekonstrukcija "mita o građanskom Đinđiću", te razotkrivanje njegove vladavine kao tik-do-diktature? To je tema ovog bloga, podsetiću vas benevolentno.

U krajnjoj liniji bitni su rezultati. Bilo je i vojnijih diktatura koje su vodile ka progresu i napretku. Djindjić je imao dobre namere ali po svoj prilici nije izabrao i najbolje metode, ukoliko je uopšte i bio u prilici da bira. Sećam se jednog razgovora sa njim i jednim njegovim savetnikom kada se žalio na neke svoje saradnike iz stranke a ovaj mu je odgovorio da ih je sam birao. Mislim da je bio okružen ljudima koji nisu bili u stanju da ga prate i da je izbegavao da bira one kvalitetnije upravo zbog tog načina vladavine tik-do-diktature.
adam weisphaut adam weisphaut 14:19 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Dušan Maljković
Pogeldajte moj prethodni komentar. Molnar kaže -- ispravan cilj, ali pogrešna sredstva, te samim tim i nemogućnost da se cilj postigne s obzirom na izbor takvih sredstava.

Možda je to i tačno, podložno je diskusiji, ali opet "neispravna sredstva" koja autor pominje ne možemo tek olako porediti sa dikaturom, da ponovo postavim pitanje, kakva je to diktatura koja iza sebe nema monopol sile, ZĐ je u krajnoj liniji ubijen od strane odmetnutog dela represivnog aparata nad kojim nije imao de facto kontrolu?
Dušan Maljković Dušan Maljković 14:23 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

dragannalovic
U krajnjoj liniji bitni su rezultati. Bilo je i vojnijih diktatura koje su vodile ka progresu i napretku. Djindjić je imao dobre namere ali po svoj prilici nije izabrao i najbolje metode, ukoliko je uopšte i bio u prilici da bira. Sećam se jednog razgovora sa njim i jednim njegovim savetnikom kada se žalio na neke svoje saradnike iz stranke a ovaj mu je odgovorio da ih je sam birao. Mislim da je bio okružen ljudima koji nisu bili u stanju da ga prate i da je izbegavao da bira one kvalitetnije upravo zbog tog načina vladavine tik-do-diktature.



Pazite, to što je takvih slučajeva bilo, kako kažete, ne znači da je to slučaj i sa Đinđićem, ne postoji nikakva implikacija u tom smeru. Upravo suprotno, Molnarov tekst sugeriše da je Đinđić devalvirao i "ono malo" demokratskih institucija u zemlji i da je, kontra reformama, krenuo kao zasnivanju suverene dikature u duhu Karla Šmita, jednog od ključnih ideologa nacističke vlasti.
Dušan Maljković Dušan Maljković 14:33 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

adam weisphaut

Možda je to i tačno, podložno je diskusiji, ali opet "neispravna sredstva" koja autor pominje ne možemo tek olako porediti sa dikaturom, da ponovo postavim pitanje, kakva je to diktatura koja iza sebe nema monopol sile, ZĐ je u krajnoj liniji ubijen od strane odmetnutog dela represivnog aparata nad kojim nije imao de facto kontrolu?


Nisam siguran da vas razumem. Vi dikaturu ošigledno mislite u nekom apsolutnom smislu, ne u smislu u kome je ona obrazložena u tekstu. Tom logikom mogli bismo da kažemo -- pa kakav je to Hitler bio diktator (i kakav je to totalitarni režim bio, da se poslužim popularnom terimonlogijom u huhu Hane Arent) kada su na njega više puta pokušani atentati čiji su organizatori bili sami Hitlerovi saradnici? To je, naravno, stranputica, jer niko ni ne tvrdi da je diktatura isto što i apsolutna, ničim uzurpirana vlast nad totalitetom jednog društva.
adam weisphaut adam weisphaut 14:42 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pazite, to što je takvih slučajeva bilo, kako kažete, ne znači da je to slučaj i sa Đinđićem, ne postoji nikakva implikacija u tom smeru

Pa od ovog goreanvedenog teško može da bude egzemplarnijeg.
Činjenica dq je Srbija posle 05.10. bila haotična zemlja u kojoj su neformalne grupe imale značajniju vlast od formalne, napori da se oni stave pod demokratsku kontrolu nisu mogli biti diktatura..
Upravo suprotno, Molnarov tekst sugeriše da je Đinđić devalvirao i "ono malo" demokratskih institucija u zemlji

A to implicira da je postojalo nešto da se devalvira, da li moram da podsećam na prethodnu nesrećnu istoriju srpskih institucija?
Nije se nikako moglo govoriti o devalviranju institucija u besudnoj zemlji.
i da je, kontra reformama, krenuo kao zasnivanju suverene dikature u duhu Karla Šmita, jednog od ključnih ideologa nacističke vlasti.

Da bi smo morali da vidimo gde je krenuo moramo da vidimo koje mu je bilo odredište, a odredište, kao što gore spominjemo, definitivno nije bila totalitarna država. Jedini test koji bi potvrdio da je ZĐ skrenuo ka diktaturi bi bili izbori a koliko mi je poznato nije postojala namera da se ne povinuje njihovom rezultatu..
adam weisphaut adam weisphaut 14:54 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

pa kakav je to Hitler bio diktator (i kakav je to totalitarni režim bio, da se poslužim popularnom terimonlogijom u huhu Hane Arent) kada su na njega više puta pokušani atentati čiji su organizatori bili sami Hitlerovi saradnici?

Koliko mi je poznato Hitlerovi saradnici nisu prethodno demonstrirali u "svojim radnim odelima", a da jesu verovatno bi ubrzo posle toga kolektivno omastili konopac a ne bi im i predsednik savezne države podržavao pravo na sindikalno organizovanje.
Nategnuto.
Dušan Maljković Dušan Maljković 15:01 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ali upravu je deo "neformalnih grupa" doveo do smene vlasti 5. oktobra. Ona nije bila nikakva regularna, demokratska smena. Ili ste pak zaboravili da je Džo Bageraš jurišao na skupštinu sa zastavom Ravnogorskog pokreta -- što i govori o ideološkoj smeni vlasti, o novoj političkoj paradigmi istorijskog revizionizma, ali to je druga priča.

Prethodna, "nesrećna" istorija sprskih institucija jeste još jedan argument za njihovo reformisanje, a ne devalviranje -- parlament je sazvan nakon, kao se tada govorilo, "prvih slobodnih izbora u Srbiji od 1945", pa je opet bio predmet uzurpacije. Slično je i sa ustavom. Evo kako je Đinđić, po Molnaru, video novi ustav:

"Đinđić je imao tri ključne novine. Pre svega, morala je biti sprečena svaka mogućnost da se ugrozi njegova suverena diktatura, tako da je podela vlasti bila otpisana redukovanjem položaja predsednika Srbije na protokolarnu funkciju.[37] Drugo, Srbija je morala biti decentralizovana,[38] a pitanje nove teritorijalno-političke organizacije trebalo je da se bazira na relativno trajnom ustavnom redefinisanju statusa Kosova i Metohije.[39] Naposletku, ceo posao ustavotvorstva trebalo je da bude lišen svake veze sa starim ustavom, ali i sa demokratijom, pošto je Ustav Srbije trebalo da donese, po svom sopstvenom nahođenju, ona ista parlamentarna većina koju je Đinđić kontrolisao i koja je već imala iskustva s identičnim zakonodavnim radom."
adam weisphaut adam weisphaut 15:32 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ali upravu je deo "neformalnih grupa" doveo do smene vlasti 5. oktobra.

05.10. je bio posledica izborne volje građana, neformalne grupe su se pridružile jer su videli da je dotadašnji režim zreo za pad.
Ili ste pak zaboravili da je Džo Bageraš jurišao na skupštinu sa zastavom Ravnogorskog pokreta -- što i govori o ideološkoj smeni vlasti, o novoj političkoj paradigmi istorijskog revizionizma, ali to je druga priča.

Koalicija i segmenti društva koji su podržali promene su bili mish mash, bilo je tamo svega i svačega, u principu to je bila ad hoc koalicija, ili misliš da su Ugljanin, Kasa i Ljaljić takođe reprenzotovani tim barjakom?
Prethodna, "nesrećna" istorija sprskih institucija jeste još jedan argument za njihovo reformisanje

Ono što je na dnu ne može da se "devalvira", problem je bio u tome što je Srbija u periodu vladavine ZĐ bila zemlja u provizorijumu koji je teško shvatiti iz današnje perspektive, ono što je prelomilo provizorijum je bio period neposredno posle smrti,kada je država ponovo uspostavila kontrolu nad samom sobom.
Pre svega, morala je biti sprečena svaka mogućnost da se ugrozi njegova suverena diktatura, tako da je podela vlasti bila otpisana redukovanjem položaja predsednika Srbije na protokolarnu funkciju.

Ovom logikom su viđe od pola evropskih država mogu podvesti pod diktaturu.
Naposletku, ceo posao ustavotvorstva trebalo je da bude lišen svake veze sa starim ustavom, ali i sa demokratijom, pošto je Ustav Srbije trebalo da donese, po svom sopstvenom nahođenju, ona ista parlamentarna većina koju je Đinđić kontrolisao i koja je već imala iskustva s identičnim zakonodavnim radom

Pa koliko se sećam ZĐ je mukom manverisao da održi tu većinu, po mojoj slobodnoj proceni pad sa vlasti je bilo pitanje trenutka.
Dušan Maljković Dušan Maljković 15:49 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ali ona vi Adame više od Molnara devalvirate samog Đinđića -- vi tvrdite da je prvi "slobodni" saziv srpskog parlamenta u stvari DNO DNA. A sa kojih pozicija to tvrdite? Zar ne mislite da je taj period bio pomak, odnosno ne podržavate li Zorana Đinđića u demokratskim reformama koje su tim izborima prethodile: "oslobođeni" RTS i drugi mediji pod državnom kontrolom, fer izbori i sl? Očigledno ste ovde kontradiktorni -- s jedne strane, Đinđić je polu-diktator koji ispravno reformiše Srbiju koja nema potencijal da se sama reformiše, a onda te reforme vode u DNO DNA koje treba ponovo potčiniti ličnoj volji samog Đinđića? Pa kakve su to onda zaboga reforme, uprav sa pozicija tzv. PRAGMATIZMA, kada dovode do loših rezultata?

Drugim rečima, vi pripadate jednoj antidemokratskoj manjini u Srbiji, koja, slično Đinđiću, pod plaštom demokratije, Evrope i sličnih opštih mesta želi da suvereno vlada i sprovodi svoja politička načela neometana od "primitivnog naroda" (kako volite da kažete) i instuitucija kakve su parlament i ustav. E pa žao mi je -- taj "primitivni narod" je osnova demokratije i bez njega se u njoj ne može. Dakle, ili nam više razjasnite na kojoj političkoj poziciji stojite ili prosto sopstvene iskaze dovedite u konzistenciju sa političkim položajem koji proklamujete.

Konačno, ja mogu da vas pitam -- a šta vi, iz vaše perspektive, imate protiv JUL-a? To je, opet u vašoj vizuri, bila vladajuća grupa ljudi koja je sledila određenu ideologiju, i smatrala da ima pravo da vlada zato što je njena ideologija ispravna, pa bila to makar ideologija pragmatizma tržišnog monopola, prikrivana pričom o socijalizmu. I vi ćete odmah reći -- pa zaboga, oni nisu imali demokratski legitimitet, a nisu ni bili demokrate, evropjeci i sl. po svojim vrednostima. E pa vidite u tom grmu leži zec -- zašto istu kritiku ne primenite Đinđića? Jer, demokratija ne podrazumeva jedinstvenu političku istinu preko koje legitimišemo svoju politiku, već upravo većinu na izborima koja legitimiše tu vlast. Ako je neko zaista demokrata, on to mora da prihvati. A ako pak nije, onda poteže opravdanja koja vi sada koristite ne biste li nekako "spasili" Đinđića.
Inner Party Inner Party 15:58 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

dragannalovic
No, niste mi rekli -- kako vam se sviđa ova dekonstrukcija "mita o građanskom Đinđiću", te razotkrivanje njegove vladavine kao tik-do-diktature? To je tema ovog bloga, podsetiću vas benevolentno.

U krajnjoj liniji bitni su rezultati.


Ko procenjuje rezultate?

Colin_bgd Colin_bgd 16:04 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Đinđić je polu-diktator koji ispravno reformiše Srbiju koja nema potencijal da se sama reformiše,

imala je potencijal jednak jednom coveku tj Djindjicu. i to u smislu da je on jedini imao voljni momenat da to pokusa. to mu se valjda ne moze osporiti.
taj "primitivni narod" je osnova demokratije

ne. to je pogresno, da ne kazem povrsno shvatanje. "Narod" (pa makar i primitivni) jeste potreban, ali ne i dovoljan uslov. Da bi demokratija zaista funkcionisala na minimalnom nivou mora da postoji i spremnost tog istog "naroda" da zivi sa posledicama svojih politickih (demokratskih) izbora. Nije demokratija infantilna, zato i nemamo pravo glasa pre 18 godina. Na mom voljenom ostrvu, pre tri godine premijer postade Gordon Brown, cistom POGODBOM da nasledi Blera. Nije imao mandat "od naroda", ali nikome nije ni na kraj pameti padalo niti da to naziva diktaturom, niti da osporava pravo da on premijeruje do sledecih izbora. Mi u Srbiji takvo postovanje pravila nismo imali (nismo imali ni pravila, osim ako ne mislite da je "ono" Slobino bilo upotrebljivo za bilo sta), pa je svaka 'uka i buka povodom tehnikalija totalno deplasirana. Naravno da vladavina DOS-a nije bila demokratija, ali ne zbog DOS-a, nego zbog stanja u kome se zemlja nalazila 6. oktobra. Ako vi mislite da je samo bilo potrebno izglasati parlament i eto demokratije, onda vi pojma nemate, s' oprostenjem...
Filip2412 Filip2412 16:07 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ja ne potcenjujem blogere, a ponajmanje svoje verne čitaoce, među kojima ste i vi. Polako, biće komnetara, znate kako kažu -- strpljen, spašen.
Meni nije problem da komenarisem , ali da procitam uh... teska nauka... ajd mozda probam.
adam weisphaut adam weisphaut 16:10 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ali ona vi Adame više od Molnara devalvirate samog Đinđića -- vi tvrdite da je prvi "slobodni" saziv srpskog parlamenta u stvari DNO DNA.

Ja sam rekao da je paralment s obzirom na svoju prethodnu istoriju i praksu startovao sa dna pa ne možemo da govorimo o "devalvaciji", a ne da je sam taj saziv dno, uočavaš razliku ?
Zar ne mislite da je taj period bio pomak, odnosno ne podržavate li Zorana Đinđića u demokratskim reformama koje su tim izborima prethodile: "oslobođeni" RTS i drugi mediji pod državnom kontrolom, fer izbori i sl?

To je bio pokušaj pomaka, nedovoljan zbog brojnih razloga, od kojih sistemski otpor promeni podržan od VK nioje nikako najmanji.
Đinđić je polu-diktator koji ispravno reformiše Srbiju koja nema potencijal da se sama reformiše, a onda te reforme vode u DNO DNA koje treba ponovo potčiniti ličnoj volji samog Đinđića?

Od pogrešnog tumačenja mojih reči do pogrešnog zaključka je kratak put.
I odkale ti to da je slažem sa tom konstatcijom "poludiktator"?
Drugim rečima, vi pripadate jednoj antidemokratskoj manjini u Srbiji, koja, slično Đinđiću, pod plaštom demokratije, Evrope i sličnih opštih mesta želi da suvereno vlada i sprovodi svoja politička načela neometana od "primitivnog naroda" i instuitucija kakve su parlament i ustav.

Možda meni danas igra pritisak ali vidim da biometorloška prognoza deluje loše i na tebe. Kome to ja tačno pripadam, možeš li me prosvetliti i nad kim to želim da vladam? Volim da upoznajem nove stvari u vezi sebe, pa bih bio rad da me prosvetliš.
E pa žao mi je -- taj "primitivni narod" je osnova demokratije i bez njega se u njoj ne može.

Slab ti je taj straw man, moja lična pretpostavka je da nije problem "primitivan" narod, problem je primitivna, nesposobna i gramziva elita, uz retke izuzetke naravno..
uros_vozdovac uros_vozdovac 18:01 14.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Konačno, ja mogu da vas pitam -- a šta vi, iz vaše perspektive, imate protiv JUL-a? To je, opet u vašoj vizuri, bila vladajuća grupa ljudi koja je sledila određenu ideologiju, i smatrala da ima pravo da vlada zato što je njena ideologija ispravna, pa bila to makar ideologija pragmatizma tržišnog monopola, prikrivana pričom o socijalizmu.


Koliko god da sam dobre volje i ne znam kojim alatom da tražim u JUL-u ni tad, a pogotovo sad ne nalazim ni traga ideologije. Interesna grupa okupljena oko vlasti da. žao mi malo Ljubiše Ristića on se svojski trudio da ispadne nekakav privid ideologije ali nije se primilo loš ljudski kvalitet. JUL, sa druge strane dosta liči po odsustvu ideologije na DS danas. Isto nemanje bilo kakvog moralnog praga, svrsishodnost vladanja, tehnologija slična... Ali Zoranov DS je nešto sasvim drugo od današnjeg DS-a i JUL-a.
mikimedic mikimedic 09:28 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Mit o građanskom Đinđiću su stvorili oni kvazi-čistunci koji nisu mogli da se suoče sa realanošću Srbije kojoj je trebala ta tik-do-dikatature vladavina. To je u najkraćem moje mišljenje o njegovoj politici, a ova "dekonstrukcija" je najpotrebnija onima koji vitlaju parolama -Zoran i ja najbolji drugari.. i žive mit o bezgrešnom premijeru.


biljana -- ja se slazem da je postojala 'tik-do-diktature' vladavina, ali ne i da je zbog 'realnosti srbije' ona bila potrebna. naprotiv, potpuno suprotno -- imali smo 'tik-do-diktature' vladavinu za vreme milosevica, i valjda smo se borili protiv nje, da bi stvorili jednu novu realnost u kojoj nema potrebe za takvom diktaturom.

ti sada kazes da je bilo potrebno i da je dobro sto je djindjic nastavio da primenjuje 'tik-do-diktature rezim'. izvini, ali koja je onda razlika u odnosu na milosevica, i kako je petoktobarska revolucija promenila stvari na bolje?

mikimedic mikimedic 09:31 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Interesantno bi bilo i videti koji su to elementi diktature zadovoljeni za vreme života ZĐ? Ukidanje građanskih sloboda, pluralizma, hapšenje političkih protivnika.


oduzimanje mandata poslanicima neistomisljenicima?
mikimedic mikimedic 09:31 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pogeldajte moj prethodni komentar. Molnar kaže -- ispravan cilj, ali pogrešna sredstva, te samim tim i nemogućnost da se cilj postigne s obzirom na izbor takvih sredstava.


ovo je sustina djindjiceve vladavine.
mikimedic mikimedic 09:35 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

akva je to diktatura koja iza sebe nema monopol sile, ZĐ je u krajnoj liniji ubijen od strane odmetnutog dela represivnog aparata nad kojim nije imao de facto kontrolu?


diktatura u pokusaju?

mikimedic mikimedic 09:38 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

interesantna je ona diktatura koja za cilj ima EU kako sam autor to naglašava.


valjda ulazak u EU ne treba da bude cilj nego posledica?
Biljana 77 Biljana 77 09:53 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ti sada kazes da je bilo potrebno i da je dobro sto je djindjic nastavio da primenjuje 'tik-do-diktature rezim'
Ja to nisam rekla. Rekla sam da sam se terminom poslužila (sa sve italikom) jer ga je autor upotrebio. Nit smatram da je vladavina Zorana Đinđića bila dikatatura u onom smislu u kojem se ovde pokušava nametnuti. Zoran Đinđić je bio praktičan i pragmatičan čovek, vladalac kod kojeg je cilj suštinski opravdavao sredstvo. Što do cilja nismo stigli sigurno nije samo njegova krivica. Ako već moram da se odredim glede njegove vladavine nekim već definisanim pojmom onda neka bude da ga vidim kao tirarnina iz doba klasične Grčke.
mikimedic mikimedic 09:56 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Elem, to ime ste joj Vi dali, ja sam se samo poslužila Vašom formulacijom, zato i jeste napisamo italikom. Trebala joj je vladavina Zorana Đinđića, takva kakva je bila. Rekoh već da je jedino ime koje imam za njegovu politiku - pragmatizam.


da li je opravdavas?
filvas filvas 10:09 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

oduzimanje mandata poslanicima neistomisljenicima?


Ovo nije obavezno moralo da ispadne loše po demokratiju. Poslanici izabrani na listi po zakonu koji nije jasno definisao legitimitet poslanika nisu bili u potpunosti zasluzni za svoj izbor.

Mislim da je moglo elegantnije da se igra, ali sam ubedjen da je DSS prekrsila pravila koalicionog sporazuma zbog cega joj je i trebalo oduzeti poslanike.

Kostunica je kao Džejms Stjuart u filmu Covek koji je ubio Liberti Valansa. Svi znaju da ga je ubio Džon Vejn.

Drugo, a to nisam napisao u svom prethodnom komentaru, ubedjen sam da je na Djindjićevo upravljanje veći uticaj imala teorija menadžmenta nego ideje Karla Šmita, što je i razumljivo s obzirom da je imao da predvodi koalicionu vladu sastavljenu od heterogenih i sebičnih činilaca, u rasponu od više ili manje aktivnih stranih špijuna do regionalnih separatista, od čaršijskih egzibicionisata do lokalnih kabadahija.

Kada bi trebalo da se odbrani od ovih primedbi i dokaže da je demokrata, pretpostavljam da bi Djindjiću preostalo jedino da podnese ostavku i preda vlast Koštunici, Radetu Markoviću, Pavkoviću i Legiji.

Ili je neko, možebiti, iznenađen velikim dostignućima u gubljenju vremena i društvenoj destrukciji dveju Koštuničinih vlada?
Biljana 77 Biljana 77 10:37 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

da li je opravdavas?

Zoran Đinđić je bio praktičan i pragmatičan čovek, vladalac kod kojeg je cilj suštinski opravdavao sredstvo
Smatram da je cilj bio ispravan, dakle i da su sredstva bila ispravna.

Još jednom:
Srbija je tek bila na putu da stvori demokratsko društvo. Ni jedna demokratija nije u svom začetku bila visoko-razvijena i građanska.
mikimedic mikimedic 10:46 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pa od ovog goreanvedenog teško može da bude egzemplarnijeg.
Činjenica dq je Srbija posle 05.10. bila haotična zemlja u kojoj su neformalne grupe imale značajniju vlast od formalne, napori da se oni stave pod demokratsku kontrolu nisu mogli biti diktatura..


demokratska kontrola znaci uklanjanje neistomisljenika/poslanika iz parlamenta?

A to implicira da je postojalo nešto da se devalvira, da li moram da podsećam na prethodnu nesrećnu istoriju srpskih institucija?
Nije se nikako moglo govoriti o devalviranju institucija u besudnoj zemlji.


ne secam se da je milosevic ikada uskratio poslanicki mandat legalno izabranim poslanicima -- ne zaboravimo, u pitanju je ustavna kategorija.

Da bi smo morali da vidimo gde je krenuo moramo da vidimo koje mu je bilo odredište, a odredište, kao što gore spominjemo, definitivno nije bila totalitarna država. Jedini test koji bi potvrdio da je ZĐ skrenuo ka diktaturi bi bili izbori a koliko mi je poznato nije postojala namera da se ne povinuje njihovom rezultatu..


pa zar nije silom ponistio rezultate decembarskih izbora 2000. godine?
mikimedic mikimedic 10:49 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

05.10. je bio posledica izborne volje građana, neformalne grupe su se pridružile jer su videli da je dotadašnji režim zreo za pad.


jel uklanjanje poslanika iz parlamenta par godina kasnije isto posledica izborne volje gradjana?

Ono što je na dnu ne može da se "devalvira"


ali moze da se ponizi do kraja (parlament).

mikimedic mikimedic 10:52 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Da bi demokratija zaista funkcionisala na minimalnom nivou mora da postoji i spremnost tog istog "naroda" da zivi sa posledicama svojih politickih (demokratskih) izbora.


a sto mu to onda djindjic nije dozvolio?
mikimedic mikimedic 10:54 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Zoran Đinđić je bio praktičan i pragmatičan čovek, vladalac kod kojeg je cilj suštinski opravdavao sredstvo.


da li se isto moze reci i za milosevica?

Što do cilja nismo stigli sigurno nije samo njegova krivica. Ako već moram da se odredim glede njegove vladavine nekim već definisanim pojmom onda neka bude da ga vidim kao tirarnina iz doba klasične Grčke.


cijeg cilja? djindjiceveg? milosevicevog? ili tvog?

ili cilja vecine glasaca?
mikimedic mikimedic 11:01 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ovo nije obavezno moralo da ispadne loše po demokratiju. Poslanici izabrani na listi po zakonu koji nije jasno definisao legitimitet poslanika nisu bili u potpunosti zasluzni za svoj izbor.


mozda nisu imali legitimnost, ali u svakom slucaju su bili legalno izabrani. znaci to vazi za sve poslanike posle petog oktobra -- nisu bili legitimno izabrani?
ako ne, kako onda mozes da tvrdis da dss poslanici nemaju legitimitet, a ostali imaju?

Mislim da je moglo elegantnije da se igra, ali sam ubedjen da je DSS prekrsila pravila koalicionog sporazuma zbog cega joj je i trebalo oduzeti poslanike.


da li je dss mogao da postupi na isti nacin -- ostatak dosa je prekrsio koalicioni sporazum pa cemo im oduzeti mandate?

Drugo, a to nisam napisao u svom prethodnom komentaru, ubedjen sam da je na Djindjićevo upravljanje veći uticaj imala teorija menadžmenta nego ideje Karla Šmita, što je i razumljivo s obzirom da je imao da predvodi koalicionu vladu sastavljenu od heterogenih i sebičnih činilaca, u rasponu od više ili manje aktivnih stranih špijuna do regionalnih separatista, od čaršijskih egzibicionisata do lokalnih kabadahija.


drzavom se ne moze vladati menadzerski. drzava nije firma, cije poslovanje nadgleda upravni odbor. drzava mora da se postavlja onako kako njen osnovni cinilac - narod to zahteva od nje.


Kada bi trebalo da se odbrani od ovih primedbi i dokaže da je demokrata, pretpostavljam da bi Djindjiću preostalo jedino da podnese ostavku i preda vlast Koštunici, Radetu Markoviću, Pavkoviću i Legiji.


samo da potvrdi legitimnost na izborima. nista vise.

Ili je neko, možebiti, iznenađen velikim dostignućima u gubljenju vremena i društvenoj destrukciji dveju Koštuničinih vlada?


ja nisam, ali ko je doveo kostunicu na vlast pa mu to sada prebacujes?
mikimedic mikimedic 11:02 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Smatram da je cilj bio ispravan, dakle i da su sredstva bila ispravna.

Još jednom:

Srbija je tek bila na putu da stvori demokratsko društvo. Ni jedna demokratija nije u svom začetku bila visoko-razvijena i građanska.


to je i milosevic govorio.
Biljana 77 Biljana 77 11:17 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?


to je i milosevic govorio.

Šta?

Uzgred, mislim da ću ovde da odustanem. Ako se dosad nismo razumeli, nećemo ni za još dvesta komentara.
mikimedic mikimedic 12:00 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Šta?

Uzgred, mislim da ću ovde da odustanem. Ako se dosad nismo razumeli, nećemo ni za još dvesta komentara.


pa i on je mislio da su njegova sredstva bila ispravna.

pitanje je sta je cilj i ko ga i u cije ime definise. ja stojim iza stava da 60% srbije nije podrzavalo ciljeve zorana djindjica. da jeste, onda ne bi podmetao kostunicu da narod glasa za njega vec bi se sam kandidovao.

mogu se sloziti sa tobom i djindjicem u pitanju cilja -- uredjeno sredjeno drustvo na putu ka nato i eu. medjutim, ako 60% naroda to ne podrzava (bar onaj deo vezano za nato i eu), odakle djindjicu legitimitet da procenjuje sta je cilj naroda koji on zeli da vodi?
onda vise on nije izabrani predstavnik, nego vodja. i to je pocetak diktature.

i tu je jedna od razlika u odnosu na milosevica -- milosevic je bar imao u vecem periodu svoje vladavine legitimitet.

koliko cilj bio po mom i tvom misljenju legitiman, on se ne sme i ne moze postici koristeci sredstva koja je djindjic koristio. i to je vrlo dobro napisano u ovom blogu i u maljkovicevim komentarima.

da je (bilo) moguce, verovatno danas ne bi bili tu gde jesmo.

Colin_bgd Colin_bgd 12:01 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

a sto mu to onda djindjic nije dozvolio?

Dvoumim se da li stvarno ne razumes, ili neces da razumes, ili se (nadam se) samo pravis? Pise ti sve lepo u mom originalnom postu, a ovo pitanje, ako nije provokacija, onda je tuzno...
Colin_bgd Colin_bgd 12:03 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ja stojim iza stava da 60% srbije nije podrzavalo ciljeve zorana djindjica. da jeste, onda ne bi podmetao kostunicu da narod glasa za njega vec bi se sam kandidovao.

helloooo, idi ponovo citaj Blair-Brown paralelu. To je, decko, demokratija i politika, a ne da li se i poslednja baba na pesterskoj visoravni (ili u cornwall-skom selu, ako ti je lakse) slaze sa potezima drzavnog vrha...
mikimedic mikimedic 12:12 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Dvoumim se da li stvarno ne razumes, ili neces da razumes, ili se (nadam se) samo pravis? Pise ti sve lepo u mom originalnom postu, a ovo pitanje, ako nije provokacija, onda je tuzno...


pokusaj da mi odgovoris, razumem vrlo dobro. ako je narod u vecini zeleo vladavinu kostunice, zasto mu to djindjic nije dozvolio?

jel djindjic bogom dan da ima pravo da odlucuje umesto naroda?
mikimedic mikimedic 12:15 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

helloooo, idi ponovo citaj Blair-Brown paralelu. To je, decko, demokratija i politika, a ne da li se i poslednja baba na pesterskoj visoravni (ili u cornwall-skom selu, ako ti je lakse) slaze sa potezima drzavnog vrha...


procitaj i ti, ili hoces reci da 60% britanaca nije podrzavalo browna?

i ne bih poistovecivao 60% srbije sa babom, bilo da je iz korvola ili sa pestera.
Colin_bgd Colin_bgd 12:46 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ili hoces reci da 60% britanaca nije podrzavalo browna?

Pa naravno da nije.
i ne bih poistovecivao 60% srbije sa babom, bilo da je iz korvola ili sa pestera.

A sa koliko procenata bi ih poistovetio? Na kraju, britanski parlament (uz sve svoje mane i paradokse) proizvodi najstabilnije vlade u Evropi i to kroz vecinski “first past the post” sistem (sto znaci da nema cak ni drugog kruga, nego ko dobije prostu vecinu u prvom glasanju je poslanik). Ovom racunicom, od 1900 do danas ni jedna jedina britanska vlada nije imala direktan mandat vise od 30-40% gradjana (sto, ajde, znaci da su oko 60-70% bili “protiv”), pa niko ne dovodi u pitanje ni legitimitet, ni mandat, ni trte-mrte, a jos manje je bilo slucajeva (niti jedan jedini) da je neko posegao za snajperom samo zato jer je bio nadigran (pa cak i izigran) na politickom planu.

Ne mislim ja da je Srbija Engleska, ali ne mislim ni da je nesto drugo. Ne. Stvari su vrlo slicne. Samo je problem da srednjoskolskim shvatanjem demokratije i politike se narod u Srbiji drzi u politicki kvazi-infantilnom stanju, a tvoji stavovi i rezonovanje na zalost samo to potvrdjuju. Nije nista licno.
mikimedic mikimedic 13:19 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Pa naravno da nije.


ako 60% britanaca ne podrzava browna, pretpostavljam da bi se nasao nacin da se raspisu prevremeni izbori. ako nema prevremenih onda na prvim sledecim, tj. sada ce se videti kako stoje stvari. ne vidim sta je sporno u uk.

u srbiji je medjutim nesto drugo po sredi, i zato nikakva paralela sa uk ne dolazi u obzir -- izbacivanje legalno izabranih poslanika iz parlamenta sa cijim misljenjem se ne slazes, kako bi doveo svoje poslusnike (iz cega je kasnije i uveden institut legalnog falsifikovanja dokumenta -- tj. blanko ostavke) nije odlika demokratskog razmisljanja niti nacin uspostavljanja/jacanja demokratskih institucija. pre je odlika otvorene diktature.

A sa koliko procenata bi ih poistovetio?

sa babom? verovatno sa 1/6,000,000 biraca (ili koliko ih ima) pa koji rezultat dobijes. nemam digitron sad ovde.

Na kraju, britanski parlament (uz sve svoje mane i paradokse) proizvodi najstabilnije vlade u Evropi i to kroz vecinski “first past the post” sistem (sto znaci da nema cak ni drugog kruga, nego ko dobije prostu vecinu u prvom glasanju je poslanik).


tacno, zato sto je u pitanju vecinski sistem koji omogucava stabilnost vlade, a na ustrb volje biraca. mogao bi malo pogledati razlike i prednosti i mane vecinskog i proporcionalnog sistema, pogledati radove D'Hondta i drugih i onda bi shvatio zasto je vlada naravno stabilna u vecinskom (ali ne odrazava volju biraca), a nestabilna u proporcionalnom sistemu (ali vernije odrazava volju biraca) pre nego sto donosis uopstene zakljucke, pa makar i o babama sa visoravni.

Ovom racunicom, od 1900 do danas ni jedna jedina britanska vlada nije imala direktan mandat vise od 30-40% gradjana (sto, ajde, znaci da su oko 60-70% bili “protiv”), pa niko ne dovodi u pitanje ni legitimitet, ni mandat, ni trte-mrte, a jos manje je bilo slucajeva (niti jedan jedini) da je neko posegao za snajperom samo zato jer je bio nadigran (pa cak i izigran) na politickom planu.


objasnio sam ti u prethodnom pasusu, a ovde me samo zanima ko je to posegao snajperom jer je bio nadigran?

Ne mislim ja da je Srbija Engleska, ali ne mislim ni da je nesto drugo. Ne. Stvari su vrlo slicne. Samo je problem da srednjoskolskim shvatanjem demokratije i politike se narod u Srbiji drzi u politicki kvazi-infantilnom stanju, a tvoji stavovi i rezonovanje na zalost samo to potvrdjuju. Nije nista licno.


stvari su naprotiv vrlo razlicite, a o engleskoj demokratiji i vecinskom izbornom sistemu rekoh ti sta da proucis pre nego sto dajes sudove a druge optuzujes za 'srednjoskolsko razmisljanje'. evo ti jos malo smernica -- npr zasto skotski i velski parlament napustaju vecinski sistem?
Biljana 77 Biljana 77 13:25 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

uredjeno sredjeno drustvo na putu ka nato i eu. medjutim, ako 60% naroda to ne podrzava (bar onaj deo vezano za nato i eu), odakle djindjicu legitimitet da procenjuje sta je cilj naroda koji on zeli da vodi?


i tu je jedna od razlika u odnosu na milosevica -- milosevic je bar imao u vecem periodu svoje vladavine legitimitet.


Obe ove rečenice su diskutabilne, ali ne bih da licitiram procentima. Ja sam naprimer građanin koji vrlo čezne za ulaskom Srbije u EU, a yebe mi se za NATO.

I da, verujem da je imao legitimitet za taj cilj. Tvoje pitanje je u nekoliko besmisleno jer bismo morali sa licitiramo sa svakom odlukom vlasti, ima li podršku dovoljnog broja građana .. povećanje PDV, promena bilo kog zakona, stav Vuka Jeremića - ako treba da biramo Kosovo ili EU, biramo Kosovo i sl.

Sad stvarno odoh..
Colin_bgd Colin_bgd 13:32 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

pretpostavljam da bi se nasao nacin da se raspisu prevremeni izbori. ako nema prevremenih onda na prvim sledecim

pa sto Kostunica nije cekao prve sledece izbore? gde mu (im) se zurilo?
u srbiji je medjutim nesto drugo po sredi, i zato nikakva paralela sa uk ne dolazi u obzir -- izbacivanje legalno izabranih poslanika iz parlamenta sa cijim misljenjem se ne slazes, kako bi doveo svoje poslusnike (iz cega je kasnije i uveden institut legalnog falsifikovanja dokumenta -- tj. blanko ostavke) nije odlika demokratskog razmisljanja niti nacin uspostavljanja/jacanja demokratskih institucija. pre je odlika otvorene diktature.

e vidis, po meni tu lezi sustina. Nije tacno da je izbacivanje legalno izabranih poslanika automatski nelegalno. Tj. bilo bi da nije bilo "rupa" u tadasnjem sistemu. Takodje, nemoj imati iluzija da Kostunica ne bi isto postupio da je mogao. Da li je to moralno/eticki/rosno cisto? Nije. Da li je politicki potez? Naravno da jeste. Djindjic nije nikoga uhapsio, ubio, zatvorio. Iskoristio je tehnikaliju zbog koje ga ti nabijas na kolac da je diktator, dok onaj sto je bio "samo" inspirator, on je u redu, jer nije dirnuo ni u ciju "politicku volju". Pa svi "Vi" bi ste i "ono" da radite i da vam ne udje, ali to nije nikad i nigde bilo.

I nemoj molim te da mi mases knjigama, mucni samo svojom sopstvenom glavom, nisu ovo toliko komplikovane stvari. A paralelu sa UK nisi uopste shvatio. Nisam ja govorio o tome koji (i ciji) je sistem bolji, nego sta uopste znaci "sistem", ali do te metodske jedinice ocigledno nismo jos dosli...

Ali dobro, ko mi je kriv kad diskutujem sa pokvarenom plocom...
mikimedic mikimedic 13:51 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Obe ove rečenice su diskutabilne, ali ne bih da licitiram procentima. Ja sam naprimer građanin koji vrlo čezne za ulaskom Srbije u EU, a yebe mi se za NATO.


ja npr. ceznem za uredjenim drustvom u srbiji, a ulazak u eu ce biti samo posledica koja moze ali i ne mora da se desi. poenta: nije neophodan ulazak u eu da bi imali uredjeno drustvo.

procenti su naravno, diskutabilni. ja i dalje tvrdim da ni u jednom trenutku od petog oktobra do danas vecinska srbija nije za ulazak u eu. dokaz: samo pogledati koliko glasova je dobila koja stranka glede stava pro ili kontra prema eu. mislim da ce rezultat biti vise nego ocigledan. i sad, da li ti, pa i ja, i djindjic imamo pravo da insistiramo na ulasku u eu ako vecina naroda to ne zeli? da li smo ti ja i djindjic iznad ostatka srbije?

I da, verujem da je imao legitimitet za taj cilj. Tvoje pitanje je u nekoliko besmisleno jer bismo morali sa licitiramo sa svakom odlukom vlasti, ima li podršku dovoljnog broja građana .. povećanje PDV, promena bilo kog zakona, stav Vuka Jeremića - ako treba da biramo Kosovo ili EU, biramo Kosovo i sl.


ko i kada mu ga je dao? na kojim izborima se narod eksplicitno izjasnio za ulazak u eu? ovo su ipak krupnija pitanja od povecanja pdv. slazem se da bi i stav jeremica u vezi kosova trebalo proveriti na izborima, ako ne i na referendumu. da li pretpostavljas kakav bi bio ishod?

Sad stvarno odoh..


cao i nema ljutis.

mikimedic mikimedic 13:58 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

pa sto Kostunica nije cekao prve sledece izbore? gde mu (im) se zurilo?


na sta aludiras?

e vidis, po meni tu lezi sustina. Nije tacno da je izbacivanje legalno izabranih poslanika automatski nelegalno.


automatski je nelegalno -- ako treba da crtam, svaki postupak kojim se krsi pozitivni zakon je nelegalan. hoces reci da iako je prekrsen zakon, to je ok jer ga krsi djindjic? sto rece druga tita 'sto bi se drzali zakona kao pijan plota'.

akodje, nemoj imati iluzija da Kostunica ne bi isto postupio da je mogao


nemam nikakvih iluzija o kostunici, odakle ti to? -- bas zato sto nikad nisam ni imao nikakve iluzije o njemu presedeo sam peti oktobar kod kuce. tako da molim te nemoj meni da imputiras iluzije o kostunici.

a li je to moralno/eticki/rosno cisto? Nije. Da li je politicki potez? Naravno da jeste. Djindjic nije nikoga uhapsio, ubio, zatvorio. Iskoristio je tehnikaliju zbog koje ga ti nabijas na kolac da je diktator, dok onaj sto je bio "samo" inspirator, on je u redu, jer nije dirnuo ni u ciju "politicku volju". Pa svi "Vi" bi ste i "ono" da radite i da vam ne udje, ali to nije nikad i nigde bilo.


ako se krsenje zakona naziva tehnikalijom onda zaista vise ne vredi da trosimo reci. ostatak komentara ne zelim da komentarisem niti da se spustam na taj nivo razgovora.

I nemoj molim te da mi mases knjigama, mucni samo svojom sopstvenom glavom, nisu ovo toliko komplikovane stvari. A paralelu sa UK nisi uopste shvatio. Nisam ja govorio o tome koji (i ciji) je sistem bolji, nego sta uopste znaci "sistem", ali do te metodske jedinice ocigledno nismo jos dosli...


naravno da do te metodske jedinice nismo dosli. jer umesto da aktivno gradimo taj sistem, oni koji su nam ga obecali petog oktobra su aktivno radili na njegovoj razgradnji. sreca, pa im ja nisam poverovao.
Colin_bgd Colin_bgd 14:04 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

bas zato sto nikad nisam ni imao nikakve iluzije o njemu presedeo sam peti oktobar kod kuce.

znaci direktan Slobin sledbenik i postovalac. Nisi ti tad bio na ulici jer si i onda i sada bio za Slobicu, sa sve suncem u kosi. Eh, da mu ne bese lude zene, gde bi nam bio kraj...
mikimedic mikimedic 14:11 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

znaci direktan Slobin sledbenik i postovalac. Nisi ti tad bio na ulici jer si i onda i sada bio za Slobicu, sa sve suncem u kosi. Eh, da mu ne bese lude zene, gde bi nam bio kraj...


ne, ne znaci. ne znaci da ako je neko protiv kostunice da je odmah za slobu. vidis, ja sam bio protiv slobice i dok su drugari sedeli na kanabetu.

tako da... nemoj vise da imputiras, po drugi put, mnogo je.

Colin_bgd Colin_bgd 14:18 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ne, ne znaci. ne znaci da ako je neko protiv kostunice da je odmah za slobu. vidis, ja sam bio protiv slobice i dok su drugari sedeli na kanabetu.

tako da... nemoj vise da imputiras, po drugi put, mnogo je.

cekaj, gromado. Po tvojim sopstvenim recima Djindjic je stavio Kostunicu da bude samo paravan, da namami narod da glasa za njega, ako vec nije moglo direktno za njega samog licno. Pa jel ti to onda nisi znao? Ili nisi bio ni za jednog ni za drugog ni za treceg, nego si bio za Mata licno... Eeeee...
mikimedic mikimedic 14:33 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

cekaj, gromado. Po tvojim sopstvenim recima Djindjic je stavio Kostunicu da bude samo paravan,


mozda je to zeleo, ali kostunica nikad nije mogao da bude paravan djindjicu. to su cinjenice, a sta ja osecam prema jednom ili drugom to je potpuno nebitno.

Pa jel ti to onda nisi znao?

naravno da sam znao -- znao sam da djindjic zeli da mu kostunica bude paravan (ali to nije bilo moguce iz prostog razloga jer je kostunica tada (a i kasnije) imao daleko veci legitimitet u odnosu na njega).

i posto sam to dobro znao, a organski ne podnosim
a) politicare kojima treba paravan
b) kostunicu

presedeo sam peti oktobar kod kuce, hvala bogu. jel te jos nesto zanima iz moje biografije, ako sam ja sad na tapetu. mada ipak bolje na pp da se ne loze drugari?

Ili nisi bio ni za jednog ni za drugog ni za treceg, nego si bio za Mata licno...


ko je Mat?
Colin_bgd Colin_bgd 14:36 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ko je Mat?

ih, ne znas ko je Mate...
mikimedic mikimedic 15:05 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ih, ne znas ko je Mate...


ne znam.
ovo nije nivo na kom mogu da komuniciram.
budi mi pozdravljen.
adam weisphaut adam weisphaut 15:37 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ovo nije obavezno moralo da ispadne loše po demokratiju. Poslanici izabrani na listi po zakonu koji nije jasno definisao legitimitet poslanika nisu bili u potpunosti zasluzni za svoj izbor.

Oduzimanje mandata poslanicima je posle postala praksa za vakta istog Vojislava Koštunice, tako da ako je to bila nedempokratska praksa, onda je osnova daljeg parlamentarizma u Srbiji..
Bili Piton Bili Piton 16:04 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

mikimedic
i sad, da li ti, pa i ja, i djindjic imamo pravo da insistiramo na ulasku u eu ako vecina naroda to ne zeli? da li smo ti ja i djindjic iznad ostatka srbije?


Ovo sakrivanje iza apstraktnog pojma kakav je vecina naroda ili volja vecine naroda postaje uzasno naporno. Na njemu uostalom jasu Lili Smajli i ta ekipa i to ne da bi "odbranili demokratiju" nego da bi ostvarili svoje ciljeve (da se ni po koju cenu ne udje u NATO jer onda necemo vise moci da se "ceramo". A i ta EU je nuzno zlo - zbog para, a i tu valja ubacivati spanner in the works gde god je moguce, iz cistog inata).

Kad bi se svaka šuša pitala za sve vazdan bi svi tapkali u mestu, to je toliko jasno.
filvas filvas 16:10 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Oduzimanje mandata poslanicima je posle postala praksa za vakta istog Vojislava Koštunice, tako da ako je to bila nedempokratska praksa, onda je osnova daljeg parlamentarizma u Srbiji..

Tačno, i samo potvrđuje da je Đinđić upotrebio jednu običnu, i ranije i kasnije korišćenu tehničku meru, a koja je tada imala bolje opravdanje nego u bilo kom drugom slučaju.

Ni DS ni DSS nisu dobili izbore. Dobio ih je DOS, i DOS je mogao da raspolaže mandatima u skladu sa koalicionim dogovorom. Koštunica je na položaju koji je imao mogao da bira načelnika generalštaba, što je i učinio, potpuno suprotno volji koalicije koja ga je podržala i željama birača koji su glasali protiv REŽIMA. U takvim uslovima, bilo je legitimno razmišljati o oduzimanju mandata stranci koja je izigrala koalicioni sporazum.
adam weisphaut adam weisphaut 17:14 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ni DS ni DSS nisu dobili izbore. Dobio ih je DOS, i DOS je mogao da raspolaže mandatima u skladu sa koalicionim dogovorom. Koštunica je na položaju koji je imao mogao da bira načelnika generalštaba, što je i učinio, potpuno suprotno volji koalicije koja ga je podržala i željama birača koji su glasali protiv REŽIMA. U takvim uslovima, bilo je legitimno razmišljati o oduzimanju mandata stranci koja je izigrala koalicioni sporazum

mikimedic mikimedic 17:21 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Oduzimanje mandata poslanicima je posle postala praksa za vakta istog Vojislava Koštunice, tako da ako je to bila nedempokratska praksa, onda je osnova daljeg parlamentarizma u Srbiji..


mislim ipak da je praksu uspostavio djindjic, oduzimanjem mandata poslanicima dss. ne kazem da je kostunica nije naravno prihvatio i nastavio u velikom stilu, da ne kazem revansizmu prema rodonacelniku prakse. ne kazem da je kostunica iole bolji od djindjica, stavise smatram ih podjednako odgovornim za sve sto se desavalo posle petog oktobra, ali tema ovog bloga je djindjic, zar ne?
mikimedic mikimedic 17:25 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ovo sakrivanje iza apstraktnog pojma kakav je vecina naroda ili volja vecine naroda postaje uzasno naporno. Na njemu uostalom jasu Lili Smajli i ta ekipa i to ne da bi "odbranili demokratiju" nego da bi ostvarili svoje ciljeve (da se ni po koju cenu ne udje u NATO jer onda necemo vise moci da se "ceramo". A i ta EU je nuzno zlo - zbog para, a i tu valja ubacivati spanner in the works gde god je moguce, iz cistog inata).

Kad bi se svaka šuša pitala za sve vazdan bi svi tapkali u mestu, to je toliko jasno.


svaka susa je, mislim, vise od 50% glasaca u srbiji. prebroj recimo glasove stranaka na prethodnim izborima koje su pre izbora zastupale antievropska stanovista. mislim da ces shvatiti neke stvari.

mozda lili i bili imaju razlicite ciljeve, ali je lili u prednosti jer moze uvek da se poziva na veci broj istomisljenika od bilija -- bas na tu, vecinsku srbiju.

'eb ga, ko gubi moze da se ljuti. ili prevari birace posle izbora.


mikimedic mikimedic 17:26 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ni DS ni DSS nisu dobili izbore. Dobio ih je DOS, i DOS je mogao da raspolaže mandatima u skladu sa koalicionim dogovorom. Koštunica je na položaju koji je imao mogao da bira načelnika generalštaba, što je i učinio, potpuno suprotno volji koalicije koja ga je podržala i željama birača koji su glasali protiv REŽIMA. U takvim uslovima, bilo je legitimno razmišljati o oduzimanju mandata stranci koja je izigrala koalicioni sporazum.


a ko je nadlezan da tumaci koalicioni sporazum? jedna od strana u sporu?
Bili Piton Bili Piton 17:31 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

mikimedic


mozda lili i bili imaju razlicite ciljeve, ali je lili u prednosti jer moze uvek da se poziva veci broj istomisljenika od bilija, bas na tu, vecinsku srbiju.


Da, posto ju je prethodno temeljno i efikasno zatrovala i sludela. Ma daj.....
adam weisphaut adam weisphaut 17:32 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

ne kazem da je kostunica nije naravno prihvatio i nastavio u velikom stilu, da ne kazem revansizmu prema rodonacelniku prakse

Ako je neko bio glavni protivnik prakse a posle je prihvati, to mnogo govori o njemu. Ubr, kakav se to čovek sveti pokojnom protivniku?
ne kazem da je kostunica iole bolji od djindjica, stavise smatram ih podjednako odgovornim za sve sto se desavalo posle petog oktobra, ali tema ovog bloga je djindjic, zar ne?

Pa sam autor upoređuje VK i ZĐ u tekstu i stavlja ih u kontekst polariteta te samim tim teško da je ovo troll..
Bili Piton Bili Piton 18:11 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

adam weisphaut
Ubr, kakav se to čovek sveti pokojnom protivniku?


Onaj covek koji je tom protivniku za zivota zavideo, uzasno zavideo na svemu sto je ovaj bio a on nikad nece biti, stavise toga vrlo bolno svestan.

Kad citam ove legaliste sto se javljaju, potpuno mi je jasno zasto su mrzeli Djindjica, jer ih je on onako brz, spretan i superioran kinjio i sutirao gde god su mu se nasli na putu. Steta sto nije stigao da zavrsi posao.
mikimedic mikimedic 18:54 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Da, posto ju je prethodno temeljno i efikasno zatrovala i sludela. Ma daj.....


hhm posto manjina ne misli kao vecina, onda je teza manjine da je vecina zatrovana i sludjena...

zanimljiva teza, cini mi se je bilo jos nekih koji su slicno razmisljali in the past...
mikimedic mikimedic 18:58 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Ako je neko bio glavni protivnik prakse a posle je prihvati, to mnogo govori o njemu. Ubr, kakav se to čovek sveti pokojnom protivniku?


naravno da mnogo govori. sto se mene tice, mozes o kostunici sve najgore, samo kakve veze ima kostunica kada je rec o djindjicu? ako je ovo blog o njemu.

Pa sam autor upoređuje VK i ZĐ u tekstu i stavlja ih u kontekst polariteta te samim tim teško da je ovo troll..


a ako mislis da je ovo i blog o kostunici, slobodno kazi pa da opletemo...
Bili Piton Bili Piton 18:59 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

mikimedic
Da, posto ju je prethodno temeljno i efikasno zatrovala i sludela. Ma daj.....


hhm posto manjina ne misli kao vecina, onda je teza manjine da je vecina zatrovana i sludjena...

zanimljiva teza, cini mi se je bilo jos nekih koji su slicno razmisljali in the past...


Nije to nikakva teza, to je cinjenica.
mikimedic mikimedic 19:00 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Kad citam ove legaliste sto se javljaju, potpuno mi je jasno zasto su mrzeli Djindjica, jer ih je on onako brz, spretan i superioran kinjio i sutirao gde god su mu se nasli na putu. Steta sto nije stigao da zavrsi posao.


pretpostavljam da isto mislis i o milosevicu, a u legaliste ubrajas ekipu oko stambolica i buce pavlovica?
mikimedic mikimedic 19:01 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Nije to nikakva teza, to je cinjenica.


slicno je razmisljao i maljkovicev avatar?

Bili Piton Bili Piton 19:06 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

mikimedic
Kad citam ove legaliste sto se javljaju, potpuno mi je jasno zasto su mrzeli Djindjica, jer ih je on onako brz, spretan i superioran kinjio i sutirao gde god su mu se nasli na putu. Steta sto nije stigao da zavrsi posao.


pretpostavljam da isto mislis i o milosevicu, a u legaliste ubrajas ekipu oko stambolica i buce pavlovica?


Jedan tako pretpostavljao pa umro.

mikimedic mikimedic 21:17 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

Jedan tako pretpostavljao pa umro.


ovo je pretnja ili sta?

sa ovakvim tonom moraces da potrazis drugog sagovornika. drago mi je da smo razmenili misljenja.
Bili Piton Bili Piton 22:10 15.04.2010

Re: Da nisi nešto zaboravio?

mikimedic
Jedan tako pretpostavljao pa umro.


ovo je pretnja ili sta?

sa ovakvim tonom moraces da potrazis drugog sagovornika. drago mi je da smo razmenili misljenja.


Nije nikakva pretnja, tako se kaze u narodu. A ton je nestrpljiv, nazalost, ali je u skladu s tvojom upornoscu. Prekini da potezes Milosevica i Lenjina.
Colin_bgd Colin_bgd 14:08 14.04.2010

Ofsajd...

Prvo, a to je vec napisao u prvom komentaru Filip Mladenovic, sta raditi kad nema demokratskog drustva, institucija, tradicije? Na to pitanje ovaj rad ne daje odgovor. Mozda Djindjicev pokusaj prakticnog odgovora na to pitanje nije idealno vodjen, a na kraju nije ni uspeo, ali ne vidim sta bi mu se moglo u datim okolnostima drasticno zameriti.

Drugo, demokratija. U pocetku je cvetala na krvi i znoju robova, da li to umanjuje znacaj demokratije grcko-rimskog stila? Naravno da ne. Ne moze se teoretisati van istorijskih okolnosti i van uzimanja u obzir cinjenice da postoji ozbiljan problem u drustvima gde vlada (government, kao otelotvorenje demokratske volje gradjana u datom trenutku) objektivno ne poseduje u potpunosti (u Djindjicevom slucaju nije bilo cak ni u vecini) instrumente sile i moci da vlast i sprovodi.

Trece, mozda najveca zamerka inace vrlo dobrom radu sa cisto naucnog pristupa, je to sto implicitno zauzima stav da je demokratija nesto sto je po prirodi stopostotno slobodno, sto je potpuno pogresno. Nijedno demokratsko drustvo ne igra bez sigurnosne mreze. Demokratija jeste ples na zici, ali u svim (do jedne) ozbiljnim zemljama dole neko stoji i drzi mrezu da drustvo ne slomije glavu kad se oklizne i padne. Smatrati da je jedina demokratija ona koja slobodno skakuce bez straha sto mreze nema je jos jedna opasna zamena teza. Taj pristup moze i sme da se iznese i o njemu razgovara u stabilnim drustvima kao sto je ovo kome trenutno placam porez, ali ako se isti princip primenjuje na Srbiju (i slicne) koje jos nisu jednostavno sazrele za takvu diskusiju je najblaze receno neodgovorno. U tom smislu, svaka danasnja demokratija jeste u odredjenoj meri diktatura, i to je novo kao rupa na saksiji. Mozda nije vrhunac ideoloskog demokratskog cistunstva, ali nam omogucava da se ne survavamo u krvoprolice svakih 50 godina...

Lep pokusaj, ali pored gola...
mikimedic mikimedic 11:05 15.04.2010

Re: Ofsajd...

Prvo, a to je vec napisao u prvom komentaru Filip Mladenovic, sta raditi kad nema demokratskog drustva, institucija, tradicije? Na to pitanje ovaj rad ne daje odgovor.


stvoriti ih.
bar pokusati, ako si vec obecao.

Ne moze se teoretisati van istorijskih okolnosti i van uzimanja u obzir cinjenice da postoji ozbiljan problem u drustvima gde vlada (government, kao otelotvorenje demokratske volje gradjana u datom trenutku) objektivno ne poseduje u potpunosti (u Djindjicevom slucaju nije bilo cak ni u vecini) instrumente sile i moci da vlast i sprovodi.


hoces da objasnis -- da li postoji neki deo instumenata sile koji nije bio pod kontrolom bilo djindjica, bilo kostunice?

Colin_bgd Colin_bgd 12:10 15.04.2010

Re: Ofsajd...

hoces da objasnis -- da li postoji neki deo instumenata sile koji nije bio pod kontrolom bilo djindjica, bilo kostunice?

da, bio je.
mikimedic mikimedic 13:29 15.04.2010

Re: Ofsajd...

da, bio je.


objasni. pod cijom kontrolom je bio 2003.?
Colin_bgd Colin_bgd 13:42 15.04.2010

Re: Ofsajd...

objasni. pod cijom kontrolom je bio 2003.?

pod kontrolom "kontrolora"...
mikimedic mikimedic 14:36 15.04.2010

Re: Ofsajd...

pod kontrolom "kontrolora"...


duhovito, u nedostatku argumenata.
Inner Party Inner Party 14:34 14.04.2010

Sjajan tekst!

Konacno! Imam osecaj da smo ovaj tekst cekali sedam godina...

Đinđićev problem ležao je upravo u tome što je članstvo Srbije u Evropskoj uniji toliko prenaglasio da je postalo samorazumljivo da se ono i ne može drugačije ostvariti osim jednom modernizacijskom diktaturom.


Dragan Pavlicevic Dragan Pavlicevic 16:54 14.04.2010

Re: Sjajan tekst!

Imam osecaj da smo ovaj tekst cekali sedam godina...


jesmo! zamisli objavljen tekst a nema " prvi,preporuka, odo' sad da citam, bravo, care, cvetic..."

Ivan Marović Ivan Marović 15:32 14.04.2010

Nekoliko zapažanja

Razvojni put Zorana Đinđića od anarhije tik do diktature ne treba da iznenađuje. Kada čovek dovoljno dugo razmišlja o bilo kom konceptu taj koncept garantovano gubi smisao. Probaj da neprekidno ponavljaš bilo koju reč, posle nekog vremena reč se nekako diskonektuje od svog značenja. Isto tako kad čovek razmišlja o anarhiji, demokratiji itd, ako dovoljno dugo o tome razbija glavu, sve će to izgubiti smisao. Đinđić je na tom razvojnom putu stigao tik do diktature, da nije ubijen verovatno bi i o tome dovoljno razmišljao, a onda bi napustio politiku i uređivao svoj vrt.

Svi oni kojima su puna usta (a verujem i srce) Evrope i Kosova, jednostavno nisu još o tome dovoljno dugo razmišljali (neki nisu ni pokušavali). Kada o tome dovoljno razmišljaš i Kosovo i Evropa i svaka ideologija gube smisao. Jedino glad, seks i smrt ne podležu ovome, jer ako si gladan, napaljen ili u strahu, razmišljanje o tome neće učiniti da se glad, seks i smrt istope i nestanu, naprotiv.

Odoh da okopavam svoj vrt.
Colin_bgd Colin_bgd 15:41 14.04.2010

Re: Nekoliko zapažanja

Odoh da okopavam svoj vrt.

jel u Beogradu?
Ivan Marović Ivan Marović 15:53 14.04.2010

Re: Nekoliko zapažanja

Colin_bgd
jel u Beogradu?

Ne još, ovu poljoprivrednu sezonu odrađujem u Americi, ali posle žetve eto mene.

Dogodine na Kaleniću.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 15:33 14.04.2010

neke primedbe

Tekst je predugacak, ali dobar. Nisam imao vremena sve da procitam, dosao sam otprilike do polovine, ali zelim da dam komentar na neke stavove u prvom delu.
U svakom slučaju, ako je Đinđićeva borba protiv Miloševića bila školski primer vrednog učenja na sopstvenim greškama, upornog i samopožrtvovanog napredovanja do jasno formulisanog konačnog cilja, organizacione posvećenosti zadatku od prvorazrednog značaja za opšte dobro Srbije, njegova borba protiv Koštunice bila je daleko od te jednoznačnosti. Nije u pitanju čak ni sam rezultat borbe - u svetlu Đinđićevog trijumfa nad Miloševićem (pogotovo kada se uzme u obzir aperçu izručenja potonjeg Haškom tribunalu), Koštuničina pobeda pokazuje odsustvo pravih zasluga i bilo kakvog istinskog raspleta - koliko njen progresivni gubitak svakog drugog smisla osim onog koji proizlazi iz fiksacije na pridruživanje Srbije Evropskoj uniji u bliskoj budućnosti. Jer, boreći se protiv "retrogradne" i modernizacijskim tekovinama navodno "prevaziđene" tradicionalističke politike, Đinđić je doživeo poraz od jednog njenog vida (ovaploćenog u "nacionalnom liberalizmu" iz čijeg je krila kasnije nastao Mitrovdanski ustav), dok je sam postepeno afirmisao njen drugi vid - diktaturu.


*** Ne bih se slozio da je Kostunica pobedio Djindjica. Jer u trenutku kada je Djindjic ubijen, stane na tabli je bilo sledece: Kostunica je nije imao poslanika u pralamentu, upravo je izgubio vlast jer je poziciju predsednika savezne drzave (SRJ) predao u ruke Svetozaru Marovicu (predsednik drzavne zajednice SCG), dok je Djindjic bio premijer imao solidnu otvorena vrata da vlada barem jos dve–tri godine do izbora na kojima bi mozda igubio ali bi sigurno postavio temelje koji njegovim ubistvom nisu postavljeni. Tako da ne vidim tu nikakav poraz, vec apsolutnu pobedu coveka koji nije mogao biti zaustavljen na politickom polju nikako do metkom.

"Teren" na kojem je Đinđić odabrao da igra svoju odlučujuću "utakmicu" protiv Koštunice - da se ostane pri omiljenoj fudbalskoj metaforici prvog postmiloševićevskog premijera Srbije - bio je loše odabran, čime su na kraju obezvređeni skoro svi "golovi" koje je postizao. Fokusirajući se na cilj priključenja Srbije Evropskoj uniji, Đinđić je dozvolio da bude oslabljena njena intrinsična veza s evropeizacijom Srbije kao veličinom nesvodivom na puko članstvo u Evropskoj uniji?

Njegova odlucujuca utakmica sa Kostunicom je odigrana onog trenutka kada je potpisan Beogradski sporazum i kada je Kostunici zapretila politicka penzija. Stvari su morale brzo da se resavaju! Sto se tice toga da je hteo Evropu a da Srbiju nije evropeizirao, ja bih samo konstatovao da je Srbija trenutno (a i tada je bila) na nivou srednjeg veka i vremena inkvizicije, pa se pitam sta bismo jos trebali cekat pre evropezaciije? Kraj feudalizma, renesansu, burzoaske revolucije....? I da postavim ojs jedno pitanje, a kojea se to istocnoevropsko postkomunisticko drustvo, provo proevropeiziralo pa onda postalo clan EU?
Inner Party Inner Party 15:49 14.04.2010

Re: neke primedbe

Aleksandar Stosic
Kostunica je nije imao poslanika u pralamentu, upravo je izgubio vlast jer je poziciju predsednika savezne drzave (SRJ) predao u ruke Svetozaru Marovicu (predsednik drzavne zajednice SCG), dok je Djindjic bio premijer imao solidnu otvorena vrata da vlada barem jos dve–tri godine do izbora na kojima bi mozda igubio ali bi sigurno postavio temelje koji njegovim ubistvom nisu postavljeni. ...
Njegova odlucujuca utakmica sa Kostunicom je odigrana onog trenutka kada je potpisan Beogradski sporazum i kada je Kostunici zapretila politicka penzija.


Kostunicini poslanici su bespravno (ili sa dubioznim opravdanjem) izbaceni iz parlamenta. To izbacivanje je bila prva velika mrlja na DOS-ovoj biografiji i pocetak njegovog pada...

Kostunica jeste izgubio vlast (mesto predsednika, i to ne izborima vec prostom nagodbom Djindjica i Djukanovica) ali nije izgubio podrsku u narodu, bio je u svako doba omiljeniji od Djindjica. DSS je upravo u to vreme rastao i preuzeo bi vlast sigurno na sledecim izborima...

Zasto? Zato sto je Djindjic gubio podrsku na Zapadu. O tome je svedocio Korac kada je pricao kako su Djindjiceve inicijative oko Kosova prilicno grubo odbijane... A to znaci da nema sanse da bi Djindjic imao snage da bilo koga u svetu ucenjuje oko bilo cega.
Filip2412 Filip2412 16:17 14.04.2010

Re: neke primedbe

Dusane, jedno ovako, generalno pitanje vezano za drustvene nauke. Kako bre sva ta teorija ima smisla u zemlji gde 90% ljudi prima mito, gde vecina politicara ima dil sa svim mogucim strankama a kriminalci drze u shaci mnoge politicare.

Mislim lepa je teorija ali u doba dolaska Zorana na mesto premijera nama je sherif trebao, nema tu filosofije, dakle samo da puca, da ga se plashe i da istera bandite iz okruga. Bilo mnogo bandita, morala da padne krv... takva je to rabota. I danas je opasno a kamoli u te prve dane nase "demokratije".
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 16:22 14.04.2010

Re: neke primedbe

Kostunicini poslanici su bespravno (ili sa dubioznim opravdanjem) izbaceni iz parlamenta. To izbacivanje je bila prva velika mrlja na DOS-ovoj biografiji i pocetak njegovog pada...

dakle da rezimiramo tvoj zakljucak: djindjicu krene lose, on oduzme besprvano poslanicima mandate. kostunici kad krene lose, djindjic bude streljan. ja bih pre izabrao ono prvo ka metod politicke borbe (iako ni on nije dobar, mada ja nisam imao nikakve zamerke)
Kostunica jeste izgubio vlast (mesto predsednika, i to ne izborima vec prostom nagodbom Djindjica i Djukanovica) ali nije izgubio podrsku u narodu, bio je u svako doba omiljeniji od Djindjica. DSS je upravo u to vreme rastao i preuzeo bi vlast sigurno na sledecim izborima...

Kostunica je u tom trenutku bio bez ikakvih poluga moci - cista Djindjiceva pobeda. Sve ostalo je apstrakcija.
Zasto? Zato sto je Djindjic gubio podrsku na Zapadu. O tome je svedocio Korac kada je pricao kako su Djindjiceve inicijative oko Kosova prilicno grubo odbijane... A to znaci da nema sanse da bi Djindjic imao snage da bilo koga u svetu ucenjuje oko bilo cega.

I zbog toga je gubio podrsku zapada? Zbog Kosova? Covek nikad nije gubio podrsku zapada.
Filip2412 Filip2412 16:44 14.04.2010

Re: neke primedbe

I zbog toga je gubio podrsku zapada? Zbog Kosova? Covek nikad nije gubio podrsku zapada.
Ma kako nije bre Aleksandre, ima onaj video na youtube gde se Djiki maksimalno zali na zapad. Gde prica kako ga pojedini ambasadori pozivaju na brifinge kao da je on njihov cinovnik - samo sto ne zakazuju sednice vlade.

Djindjicevi stavovi o Kosovu u tom intervjuu su radikalniji od Tadicevih i zahtevaju vise od onoga sto je realno i sto je od strane zapada Srbiji namenjeno. Zoran je ozbiljno govorio o ostanku Kosova u okviru Srbije, nerealno. Tadic danas govori slicno ali je sada dosta vode proteklo pa ga mnogi i ne shvataju ozbiljno - kapiraju da je samo prazna prica. Narod medjutim u tom trenutku nikada ne bi oprostio Djindjicu ono sto danas oprasta Tadicu.

Djindjiceva vlast bila je dobrim delom pirova. Na zalost, on nije kontrolisao sve bitne izvore moci u drzavi, atentat je to i pokazao.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana