Vest da će Jelena Trivan preuzeti kormilo "Službenog glasnika" dobra je iz nekoliko razloga. Pre svega, znam je lično, sarađivali smo. Pratio sam izbliza njen rad u vreme kad je bila potpredsednica stranke. Znam da je inteligentna, otresita, tvrdoglava, da je fajter...i znam da ima herca. Bio sam svedok mnogobrojih situacija kad je neko od prvaka DS trebalo da izađe na TV megdan tada opozicionom Vučiću i kada su mnoge "žute" perjanice morale hitno da idu tetki po lek. Ne i Jelena. Ona je išla gde god je bilo potrebno. I fajtala se. Primala udarce, ali ih i zadavala. Nije kalkulisala. Nije se trudila da se dopadne ovom i ne zameri onom. To u politici, kada se svedu računi, ispada ovako: nepopularan si jer si svađalica. Za to vreme, ne vole te oni sa kojima si ulazio u politički sukob. Ne vole te oni u čije si se ime i za čiji interes sukobljavao (dok su oni kupovali tetki lek). Ne voli te onaj koji te je u sukob slao "jer si ga svađala sa opozicijom".
Naravoučenije: ako hoćeš da se baviš politikom, budi licemer i kukavica pa će svi da te vole. E pa, drago mi je što je postavljenje Jelenino dokaz da je to naravoučenije pogrešno. I da može da se u Srbiji desi čudo – odbace te tvoji, ali te cene politički protivnici.
Dakle, milo mi je zbog Jelene, a imam i lični razlog. Naime, želim da u svojoj kućnoj biblioteci imam kompletna sabrana dela Stanislava Vinavera čije je kompletiranje zaustavljeno dolaskom Radoša Ljušića. Jelena će, tvrd vam stojim, ovu važnu kulturnu stvar zaokružiti na polzu celokupnog naroda serbskog.
Ima još dobrih posledica Trivankinog postavljenja. Na primer to što su se iznervirali svi lažni moralisti i ljubitelji podele Srba na Morloke i Eloje, na predobre "opozicionare" i uvek zlu vlast. Tim kvazi-Elojima ("Vremeplov", H.Dž. Vels) odgovara obnavljanje atmosfere 90-ih. Nesrećni nacionalistički front Siniše Kovačevića, mala je maca prema militantnoj gluposti fronta koji formiraju Vesna Pešić i njeni drugosrbijanski saborci. Zato bih svima koji po zlu pominju stranačke prebege, skrenuo pažnju da su, u stvari, unutarstranački preletači onaj zaista bljutav politički materijal. Recimo oni koji ujutru podržavaju Tadića, popodne Đilasa, a uveče Pajtića, principijelno poštujući jedino svoj osećaj za ličnu korist. Oni što menjaju stranke, to rade javno i kod njih, za razliku od ovih udvorica, nema ni laži ni prevare.
U toj, dakle, histerijom i zlovoljom podeljenoj Srbiji, ideologija se proglašava štetnom, a u fokus se stavlja ličnost. Da bi podeljenost opstala i bila opravdana, neophodno je Vučića proglasiti za vrhunsko zlo, po istoj matrici, i od iste ekipe koja je to radila i Tadiću. Dalje sve biva jednostavno i sve ide svojim tokom. Ko ti se ne dopadne, ti mu prilepiš da radi za Vučića.
To se desilo i meni u "Nedeljniku" gde Apostolovski kaže da sam od "Tadićevog spin doktora, postao Vučićev tvit doktor". Aleksandar nije dobro obavešten, ali je dovoljno inteligentan da tekst ispuni, umesto činjenicama, fenomenološkim preterivanjem i urbanim legendama. Ali i on pati od fascinacije ličnostima.
Moja malenkost bliža je pristupu po kome je bolje podržavati ideje nego ljude. U tom smislu, pristalica sam ideje da Srbija bude članica EU. Pristalica sam ideje da Srbija ne treba da gubi vreme nonsensima Sirizine neokardeljevštine. Podržavam rešavanje problema smederevske železare u strateškom partnerstvu sa, recimo, "Esmarkom". Mislim da je od ogromne važnosti da Priboj dobije za strateškog partnera finski "Sisu". Podržavam reforme. Podržavam dijalog sa Prištinom i normalizaciju odnosa srpskog i albanskog naroda...Veoma podržavam i cenim trud onog ko na ovakav način rešava suštinske probleme naše zemlje. Tako da, kad god se u ove moje ideološke preferencijale uklopi Vučić, tim bolje po Vučića. Ali, verujem, i po sve nas.
Objavljeno u "Našim Novinama" 31.1. 2015.