"U vreme mog mandata izborili smo se za predsedavanje i umesto da danas Srbija bude inicijator rešenja za ukrajinsku krizu, Dačićeve izjave o neophodnosti mira u svetu su na nivou predstavljanja kandidatkinja na izboru za mis sveta. Srbija zapravo i ne predsedava OEBS-u, već statira u toj organizaciji, a umesto nje to u praksi čini Nemačka..." Ovo se neke od zamerki koje je Boris Tadić uputio pre nekoliko dana ministru inostranih poslova Dačiću.
Moja malenkost se sa izrečenim ne slaže i misli da je nerealno zamišljati da Srbija zaista može da reši ukrajinsku krizu, čak ni da da neki veliki doprinos, tako da je principijelan stav oko traženja mirnog rešenja nešto što ne bi smelo da bude predmet kritike i podsmeha. Naročito ne od ex predsednika Tadića koji je dobar deo mandata proveo pod vatrom sličnihi optužbi i iste vrste omalovažavanja. Kompromiser, barbika, maneken, samo su deo arsenala uvreda kojima je Tadić bivao čašćavan za politiku pomirenja, dijaloga i traženja obostrano prihvatljivih rešenja u brojnim problemima kojima je bila, a i još uvek, je bremenita spoljna politika Srbije. Upravo zato je njegova kritika Dačića, bazirana na istoj matrici, nešto što mi je zaparalo uši i što mi se učinilo neprimerenim. Naročito u kontekstu aktuelnog političkog trenutka u kome je Vučić otišao u Sreberenicu i doživeo ono što je doživeo.
Pokušaj linča premijera Srbije nateranog, nečijom greškom ili namerom, da prolazi kroz "toplog zeca "spontano" okupljenih ljubitelja Nasera Orića, osim svega ostalog, pokazao je kao na dlanu koliko je mir na ovim našim "prostorima" i u našem "regionu" krhka kategorija. Pokazao je koliko je lako isprovocirati incident, eksces, erupciju mržnje i agresije. To bi trebalo da nas podući da ničije zalaganje za mir ne bi smelo da bude predmet podsmeha i da čak i kad se stvarne kandidatkinje za mis zalažu za "mir u svetu", to nije ni malo loše, niti suvišno.
Onima kojima ovo deluje neubedljivo, postavio bih pitanje. Šta mislite, šta bi se desilo da je neka od kamenica bačenih na Vučića ozbiljno povredila srpskog premijera? Šta mislite, da je u onoj gužvi neko potegao nož, pištolj ili bombu i da je neko, ne daj bože, smrtno stradao, kakve bi to imalo posledice po mir na Balkanu i po suživot Srba i Bošnjaka svuda gde oni žive jedni s drugima i jedni pored drugih? Zamislite da je neko iz obezbeđenja premijerovog povredio, ili smrtno ranio nekog od napadača na premijera? Kako bi izgledali dani, meseci i godine pred nama?
Po povratku iz Srebrenice, premijer je suprotno željama mnoštva analitičara koji su zahtevali agresivnu i militantnu reakciju države i javnosti, pozvao na mir i suzdržanost zahtevajući da ni po koju cenu ne sme da zafali dlaka s glave bilo kom našem komšiji Bošnjaku i naglasio je da neće menjati svoju politiku pomirenja i dobrosusedstva u regionu. Dan kasnije zvanično je pozvao članove predsedništva BiH u posetu Srbiji. Time se Vučić pozicionirao kao državnik, za razliku od Tomislava Nikolića koji je svojim odbijanjem da ode u Srebrenicu, jednodnevnim kašnjenjem reakcije na događaj u Potočarima, kao i sadržajem onog što je izrekao, sebe doveo u funkciju - političkog analitičara.
Malo je onih koji su shvatili važnost događaja protekle nedelje za budućnost Srbije. Malo je onih koji razumeju koliko je važna Vučićeva poseta Srebrenice, koliko je napad na njega bio loš za dve zemlje i dva naroda i koliko je uprkos svemu situacija ostala pod kontrolom zahvaljujući, s jedne strane, tome što nije bilo težih posledica nasilja u Potočarima, a s druge činjenici je Vučić odreaogovao na najbolji mogući način. Među onima koji su shvatili su, neke je to poprilično iznenadilo, Sonja Biserko i Nataša Kandić. Gospođa Kandić je u Politici napisala da je to bio Vučićev lični otklon od prošlosti. Tu je bila u pravu isto onoliko koliko je i pogrešila. To jeste bio Vučićev otklon, ali u veoma konkretnom smislu to je bio otklon od prošlosti ogromnog broja njegovih simpatizera, sledbenika i glasača, onih ljudi kojima Evropa i njene vrednosti nisu prirodni deo ličnog habitusa (što bi neki rekli - ličnog narativa). Utoliko je njegov gest, kao i mnogi njegovi drugi potezi te vrste, deo promene njegove, ali i većinske kolektivne svesti, i utoliko je važnije da se ta promena dešava na odmeren i mudar način kako ekspres lonac u kome smo svi skupa, i mi ovde u Srbiji, i komšije u svim okolnim zemljama, ne eksplodira, već da se tenzije i pritisci smanjuju postepeno i bezbolno.
Upravo zato je važno da građanska elita, poput Sonje i Nataše, političke procese analizira ovako mudro i lucidno. Umesto što se, u većini drugih slučajeva ponaša kao odraz u vodi onog što sebe naziva Srpskim zavetnicima.
Vučić je prilikom obraćanja javnosti, posle događaja u Srebrenici, dobio aplauz svojih ljudi kad je rekao da će ruka pomirenja Bošnjacima ostati pružena. Kakav bi taj aplauz, u sali i u Srbiji bio da je rekao nešto sasvim suprotno? Građanski zavetnici, morali biste da mislite o tome.
Objavljeno u Politici, 16.7.2015.