Kod frizera Kize često srećem jednog zgubidana, ne znam mu ime, svi ga zovemo Čupa. To je čovek od 30 i kusur godina bez ikakve formalne i praktične kvalifikacije. Godinama krade bogu dane. Na tom, neobično lepom licu, vidiš da su ponestale ideje, ako ih je ikad i bilo.
Uglavnom, Čupu, sa takvom reputacijom često vidjam s metlom u ruci kako čisti ispred salona. Ili šiša živu ogradu. Ponekad opere nekoj mušteriji kosu. Jutros sam ga zatekla kako „gazdi“ čuva parking mesto.
Za te sitne dobrovoljne gestove, Čupa dobije i neku sitnu kintu. Ali mislim da to nije ono što ga pokreće. Čupa čezne da bude upotrebljen, da mu neko osmisli postojanje i to što pre.
Tu dolazimo do podizanja srpske ekonomije, kao teme ovog bloga.
„Ja se ne bih hvalio rastom (BDP) od jedan ili dva odsto, već bih se pohvalio sa pet ili sedam odsto“, kaže u ovom video klipu Dragoljub Vukadinović, prvi čovek Metalac grupe.
Zbilja, ne govori li taj mizerni procenat koji u Vučićevim kampanjama ima tako važnu ulogu više o malaksalosti nego o živahnosti?
U redu, recimo da brojke i procenti nisu toliko važni, (Saša, totalno si me ubedio :). Ali brzina je važna. Da, mislim na tu nepopularnu brzinu reformi. Ali onih kapitalnih, počev od pravosudja pa nadalje.
„Inače“, kaže Vukadinović, „investitori neće ovde doći. Oni već odlaze iz Evrope tamo gde im je ambijent bolji“.
Čini mi se ponekad da nismo svesni koliko je brzina izvodjenja nekih ozbiljnih „operacija“ značajna. Nismo posle Djindjićeve, imali ni jednu vladu koja se trudila da bude efikasna. Sve su gledale da što više posla svale nekom drugom u nekoj budućnosti.
Vreme nije neograničen resurs. Ono prolazi. Ni Čupa, niti bilo ko od nas u toj budućnosti neće postati mladji.