Srpsko-hrvatska kriza nakon priznanja Kosova

Kad je početkom lipnja/juna došlo do optužujućih izjava između hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i premijera Republike Srpske Milorada Dodika, suzdržavao sam se da ih komentiram, da ne bih dodao još ulja na vatru u toj napetoj situaciji. No, sad više nema takve opasnosti, pa ću si dopustiti reći ponešto o toj epizodi, kao i o stanju srpsko-hrvatskih odnosa u ovom trenutku. Pritom se neću toliko baviti Bosnom i Hercegovinom (to ostavljam za neku drugu priliku), nego prije svega samom Hrvatskom i njenim odnosima sa Srbijom u ovom trenutku i u neposrednoj budućnosti. 

Kao što se moglo i predvidjeti, srpsko-hrvatski odnosi u cijeloj regiji ušli su u delikatnu fazu nakon hrvatskog priznanja Kosova, do kojeg je došlo protivno volji glavne srpske političke stranke u Hrvatskoj - Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Tome je slijedilo povlačenje srpskog ambasadora iz Zagreba, te nekoliko grubih izjava s obje strane.  

Stvar je dodatno zaoštrena hrvatskom odlukom da ne povuče – nego štoviše, u javnosti dodatno promovira - tužbu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, čemu se SDSS također protivio – bez uspjeha.

Treći je problem nastao zbog bojazni da će vladu u Srbiji formirati zapravo socijalisti – možda čak i u kombinaciji s radikalima. Kad su tome pribrojene izjave koje faktički rehabilitiraju ulogu Miloševićeve partije (te njegove obitelji, a djelomice i njega osobno) u okviru politike „nacionalnog pomirenja“, može se razumjeti da je ta nova situacija izazvala nervozu službenog Zagreba. Radikalsko-socijalistička vlada (a ta je opcija početkom lipnja izgledala realnijom nego što izgleda danas) značila bi - automatsko zamrzavanje svih odnosa između Zagreba i Beograda. Ali, čak i ako vlada bude sastavljena od demokrata i socijalista, ti odnosi neće napredovati nego će se (u najboljem slučaju) zadržati na sadašnjoj razini, a to znači – bit će lošiji nego u doba vladavine Vojislava Koštunice.

Četvrto, poziv Hrvatskoj da se priključi NATO-u, te posjeta američkog predsjednika Zagrebu, nije nimalo pomogla srpsko-hrvatskim odnosima. Proširenje NATO-a na Albaniju i Hrvatsku, a možda i Makedoniju, u Beogradu se s razlogom vidi kao pritisak na Srbiju. (To, naravno, nimalo ne obavezuje Zagreb, koji nema razloga da se u vanjskoj politici ponaša onako kako odgovara Beogradu.) Ako bi se Srbija okrenula prema Rusiji, to bi stvorilo potencijal za pretvaranje američko-ruskog nadmetanja u hrvatsko-srpske (kao i srpsko-albanske, i srpsko-makedonske) napetosti.

Peto, ni potencijalno članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne mora samo po sebi značiti napredak u srpsko-hrvatskim odnosima. Štoviše, može se očekivati da će se (jednom kad uđe u Uniju) Hrvatska prema Srbiji (i drugim istočnim susjedima) ponašati kao što se Slovenija ponaša prema njoj od 2004. Ona će verbalno podržavati ulazak Srbije u Uniju, ali će istodobno pokušati izvući sve ustupke na bilateralnoj razini koje je moguće izvući. Drugim riječima, pokušat će „uvjetovati“ svaku podršku za ulazak Srbije u Uniju nekim bilateralnim ustupkom Hrvatskoj. Također, vjerojatno je da će i u Hrvatskoj (kao i u Poljskoj) doći do usporavanja ili zaustavljanja reformi onog trenutka kad zemlja uđe u EU. Neće više biti vanjskih pritisaka koji danas čine najvažniji razlog demokratskog konsolidiranja Hrvatske.  

Toj delikatnoj situaciji, međutim, dodatno su doprinijele nesmotrene izjave hrvatskih političara, a naročito one koje je u tim ranim lipanjskim danima davao predsjednik Mesić. Iako je za njega glasao priličan broj Srba, te bez obzira na to što on u hrvatskoj politici od 1994. godine pripada (relativno) progresivnim snagama, ni Mesić (kao ni drugi političari iz glavnih hrvatskih stranaka) nije spreman prihvatiti nikakvu odgovornost za sukobe u ranim devedesetim godinama. On danas kritizira Vuka Jeremića – koji je u ranim devedesetim vjerojatno bio u srednjoj školi – da „nastavlja Miloševićevu politiku“, zato što podsjeća da još uvijek postoji problem povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Pritom je paradoksalno da je upravo Mesić onaj hrvatski političar koji je uporno inzistirao na „individualnoj odgovornosti“ u odnosu na ratne događaje. Ako već toliko govori o individualnoj odgovornosti, trebao mi možda malo više pogledati prema sebi, pa se prisjetiti da je u godinama najvećeg srpsko-hrvatskog sukoba (1990-1994.) upravo on bio jedan od najistaknutijih jugoslavenskih i hrvatskih političara.

Točno je da se upravo gospodin Mesić u hrvatskoj politici najviše isticao za očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, te da je do neke mjere popravio odnose sa Sarajevom. Ali, Zagreb je (u godinama u kojima je on bio predsjednik Vlade, hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, pa predsjednik Sabora) svim bosansko-hercegovačkim Hrvatima omogućio da postanu hrvatski državljani, te da u Hrvatskoj ostvare utjecaj na privredne, političke i sve druge trendove u mjeri koja dovodi u pitanje Mesićevu tvrdnju da ih Hrvatska potiče da budu državljani Bosne i Hercegovine, i da Sarajevo (a ne Zagreb) vide kao svoj glavni grad. Hrvatska putovnica omogućuje bosanskim Hrvatima goleme privilegije u odnosu na druge bosansko-hercegovačke državljane, a to će biti još više slučaj onog dana kad Hrvatska uđe u Evropsku Uniju. U hrvatskom Saboru i dalje sjede zastupnici koji su izabrani u Bosni i Hercegovini, i to će tako ostati – unatoč Mesićevu (blagom) protivljenju. Isto će tako ostati i formulacija iz članka 10. hrvatskog Ustava – kojom se „dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“. Da to nije samo neka deklarativna fraza, pokazuje primjerice činjenica da na web-stranici hrvatskog ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, stoji da „Republika Hrvatska, u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, učinkovito i transparentno skrbi o hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini“ (http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1410).

Bez obzira na sve pomake u odnosu na devedesete, Hrvatska i dalje smatra Bosnu i Hercegovinu posebnim područjem – dijelom zbog toga što je to jedina druga država na svijetu u kojoj su Hrvati „konstitutivan narod“ (štogod to značilo), a dijelom i zato što cijeli svijet smatra Bosnu i Hercegovinu iznimkom, ili čak i „međunarodnim protektoratom“. Paradoksalno je da svojim receptima o tome kako urediti odnose u Bosni i Hercegovini, hrvatski predsjednik zapravo radi upravo ono što zamjera „Beogradu“: upliće se u političke odnose u toj zemlji. Pritom zanemaruje osjetljivost unutrašnjih (hrvatsko-srpskih) odnosa u samoj Hrvatskoj, pa se čini kao da je spreman zbog Bosne zanemariti Hrvatsku. To je, historijski gledano, uvijek bila tipična politika hrvatskih nacionalista. Oni su više marili za Bosnu nego za Hrvatsku.  

Da me se ne bi pogrešno razumijelo: istina je da se Hrvatska - najvećim dijelom zahvaljujući upravo predsjedniku Mesiću – odlijepila od politike brutalne intervencije i poticanja sukoba s Bošnjacima i Srbima, koju je prema Bosni i Hercegovini vodio Franjo Tuđman. No, umjesto politike sile i vojne intervencije, Stipe Mesić promovira politiku pokroviteljstva (političkog i moralnog) nad Bosnom i Hercegovinom, koju on vidi prije svega kao obrambeni bedem ispred same Hrvatske. Suptilni nacionalisti poput Stipe Mesića žele jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu kako na svojim granicama ne bi imali „Veliku Srbiju“. Za njih je hrvatsko-bosanska suradnja preduvjet za obranu od „velikosrpske“ opasnosti. Sarajevo u tom konceptu ima ulogu permanentnog čistača svih prijetnji ispred hrvatskih granica. Postavlja se pitanje: je li ta namjera baš toliko različita od Tudjmanove politike?  

Hrvatska je, također, dosta učinila da bi promijenila politiku prema Srbima – naročito na političkoj (tj. vladinoj) razini. Od 2001. godine i u njoj se procesuiraju i zločini počinjeni protiv Srba, unatoč velikim javnim, unutarinstitucionalnim i političkim otporima (koje je te godine zapravo organizirao sadašnji premijer Sanader). Ona je – uglavnom zbog koordinirane i pametno vođene politike „mrkve i batine“ od strane EU i Haškog suda – prije pet-šest godina počela manje-više surađivati sa tim sudom, pa je izručila svakoga koga je Den Haag optužio. To nije bilo jednostavno. Predsjednik Mesić dao je tome svoj značajan doprinos, jer je bio jedini hrvatski političar koji je osobno svjedočio pred tim Sudom, i koji ga je podržavao bez zadrške.

Međutim, to još uvijek ne znači da je u Hrvatskoj sve riješeno, kad se radi o pitanjima tranzicijske pravde, ili o posljedicama ratova iz devedesetih.  Prije svega, Hrvatska ne bi smjela zatvarati oči pred činjenicom da je iz nje u prvoj polovici devedesetih (a najviše u 1995.) bilo protjerano (kako pokazuju službeni podaci) između 300 i 350 tisuća ljudi, uglavnom Srba. Do 2006. (dakle u deset godina nakon svršetka rata) u nju se „vratilo“ 124 tisuće ljudi, što je – u postotku – manje nego što je slučaj u Bosni i Hercegovini (u koju se „vratilo“ više od milijun od ukupno dva milijuna protjeranih). No, većina onih koji su se „vratili“ u Hrvatsku, to su učinili samo formalno, da bi registrirali adresu i stekli određena imovinska i statusna prava. Prema podacima iz studije koju su nedavno za potrebe UNHCR-a napravili Milan Mesić i Dragan Bagić, samo između 46 i 54 tisuća srpskih izbjeglica stvarno se i vratilo u Hrvatsku, dok između 51 i 60 tisuća onih koji su se formalno „vratili“ i dalje u stvarnosti negdje drugdje – najčešće u Srbiji. Postavlja se pitanje: zašto? Jedan broj izbjeglica – nadam se veći – nekako se snašao u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini (ili u dalekom inostranstvu) pa se vjerojatno i ne želi više vratiti. Ali, ima i onih koji su se vratili, pa su bili napadani, i onih koji bi se vratili da se ne plaše što će im se dogoditi. Malo se čini da ih se ohrabri da se vrate. Upravo obratno – retorika prema kojoj su zapravo oni sami krivi zbog toga što su otišli, ili (još gore) prema kojoj ih se ne tretira kao izbjeglice nego kao „okupatore“ – još je uvijek vrlo prisutna, i još uvijek čini dio (ako ne već službenog, a onda sigurno) poluslužbenog diskursa.  

Drugo, hrvatske pravne i druge institucije, a naročito mediji, još su uvijek puni predrasuda prema Srbima (i prema mnogim drugima). Na to Hrvatsku ne upozorava ni Srbija, ni SDSS, nego Haški sud, Evropska Unija i nevladine organizacije u regiji – tri institucije za koje bi se teško moglo reći da su pristrane u korist Srbije. Prema izvještaju kojeg su nedavno objavile tri nevladine organizacije koja se bave pitanjima tranzicijske pravde (Documenta iz Zagreba, Fond za humanitarno pravo iz Sarajeva, i Istraživačko-dokumentacioni centar iz Beograda), u Hrvatskoj je od 1991. do 2005. 611 osoba bilo osuđeno za zločine koje su počinili u ratu u devedesetima. Od toga su samo 12 bili pripadnici hrvatskih snaga, a ostalo su bili uglavnom Srbi. Nedavno objavljena analiza tih suđenja (napisali su je za Haški sud Thierry Cruvellier i Marta Valinas) pokazuje da je 54 % tih suđenja održano bez prisutnosti optuženih. To je dovelo do toga da su viši sudovi u dvije trećine takvih suđenja vratili predmet nazad prvostupanjskim sudovima, jer su zaključili da nije bilo dovoljno dokaza, ili da procedura nije poštovana. To je jedan od glavnih razloga – iako sigurno ne i jedini – što Evropska Unija drži da je reforma pravosuđa apsolutni prioritet svakog budućeg približavanja između Hrvatske i Unije.  

Dodatni je problem - na kojeg upozoravaju gotovo svi izvještaji o hrvatskom pravosuđu – to što ne postoji gotovo nikakav mehanizam efikasne zaštite svjedoka u suđenjima u kojima su optuženi hrvatski vojnici. Najdrastičniji je primjer bilo ubojstvo Milana Levara u kolovozu 2000. godine. To je ubojstvo i dalje nerazjašnjeno. Ali, bilo je i drugih slučajeva: prijetnji svjedocima u slučaju Glavaš i „Lora“, kao i mnogima koji su se usudili pisati o tim slučajevima u hrvatskim medijima. (Usput rečeno: mediji koji su cijelo vrijeme rata otkrivali slučajeve zločina više jednostavno ne postoje: Arkzin, Hrvatska Ljevica, a sada i Feral Tribune ugasili su se, uglavnom zbog tihog ali upornog bojkota potencijalnih oglašivača, koji su ocijenili da je preriskantno surađivati s takvim medijima.) 

Još uvijek postoji problem povratka stanova u kojima su sadašnji srpski izbjeglice imali stanarska prava. Samo u područjima koja nikada nisu bila pod upravom secesionističke Krajine, ima 23,700 takvih stanova koje su Srbi izgubili jer su duže od šest mjeseci „neopravdano“ bili odsutni ih njih. Tome treba pribrojati tisuće stanova u područjima koja su 1995 ili 1998. integrirana pod hrvatski pravni sistem.  

Napokon, bez obzira na to što je u političkoj sferi ekstremizam u Hrvatskoj prilično uspješno marginaliziran (Hrvatska stranka prava ima samo jednog zastupnika u Saboru, a druge radikalne stranke se ovih dana čak i gase), on još uvijek nije beznačajan u društvenoj sferi. Koncert Marka Perkovića Thompsona na glavnom zagrebačkom gradskom trgu okupio je početkom lipnja 60 tisuća ljudi, a dovoljno je pogledati izvještaje s tog koncerta na hrvatskim internetskim portalima pa da se vidi o čemu se tu radi. Svatko tko je gledao sinoćnju utakmicu između Hrvatske i Turske mogao je čuti koliko je ljudi na sav glas izvikivalo: „Za Dom – Spremni“. (Može li se zamisliti da toliko ljudi viče: „Sieg Heil!“?) U manjim je mjestima – posebno u selima u kojima je bilo žrtava u prethodnim ratovima: drugom svjetskom i post-jugoslavenskom – i dalje potrebna određena hrabrost da se bude pripadnik bilo koje manjine, a naročito srpske. Istina je da hrvatski političari sada dolaze na novogodišnje/božićne prijeme koje organizira Srpsko narodno vijeće (to je postalo vrlo popularno i „in“), ali u manjim je mjestima još uvijek puno netolerancije. Od rata je ipak prošlo već 13 godina pa se postavlja pitanje: nije li bilo dovoljno vremena da se ta klima značajnije izmijeni?  

Umjesto da se malo detaljnije osvrnu na neke od tih problema, hrvatskim je političarima (kao uostalom i svim političarima posvuda na svijetu) daleko lakše prebaciti odgovornost nekome drugome, izvan same zemlje. Kriv im je uvijek netko drugi – jučer Haški sud, danas političke prilike u Bosni i Srbiji, a sutra vjerojatno Brisel – a rijetko kada oni sami. Naravno, eventualni dolazak radikala na vlast u Srbiji bio bi katastrofalan za budućnost srpsko-hrvatskih odnosa, a time i vrlo nepovoljan za položaj Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Već i sudjelovanje socijalista u vladi – bez obzira u kojoj kombinaciji se pojave – bit će problem, a ne rješenje. Ali, hrvatskim političarima ne treba gledati kroz prste kad pokušavaju iskoristiti priliku da bi skrenuli pozornost s problema na čije bi rješavanje mogli utjecati kad bi imali malo više volje za to.