19-23. aprila 1999.

Dejan Jović RSS / 01.04.2009. u 12:33

  Dnevničke bilješke, 6. dio

19. travnja 1999 (ponedjeljak)

Telefonski razgovor s Tomom. On misli da je bombardiranje bilo moralno opravdano, jer se nešto moralo učiniti da se zaustavi etničko čišćenje na Kosovu. Istodobno, kritizira način na koji je sve to izvedeno, a naročito Amerikance. Oni su, kaže, vojno potpuno inferiorni Englezima i mnogim drugima. „Dao bih se okladiti, kad sam čuo da je pao avion, da je taj avion američki". Isto se odnosi i na gađanje izbjegličke kolone. Tom kaže da je u golfskom ratu više Britanaca stradalo od „prijateljske vatre" koju su na njih ispaljivali Amerikanci, nego od Iračana. Britanci su, kaže, daleko oprezniji kad se radi upotrebi vatrenog oružja. Amerikanci su onakvi kakvi su na filmovima. Od Ramboa do Rambuilleta. Rekao bih: i nazad.

Javlja se i N. On sad radi za Haški sud. Kaže da je taj sud potpuno neorganiziran, i da ni najjednostavnije stvari nije moguće odraditi kako treba. Zvuči razočarano i - deziluzionirano, kao da žali što je prihvatio taj posao. „Nemamo ni pristup internetu, onda možeš zamisliti šta se sve da napraviti".

Novine su pune kritičkih komentara o američkim procjenama - eksplicitno: CIA-inim - o „brzoj predaji Miloševića". CIA je, navodno, u februaru ove godine, dostavila Clintonu neki izvještaj u kome je procjenila da će se Milošević predati za par dana. Danas taj izvještaj spominju i Washington Post i New York Times, pa ga odatle prenose i britanske novine. U izvještaju se kaže da Milošević ne želi riskirati sudbinu svoje vojske, te da će pristati na kompromis već prvih dana nakon početka bombardiranja. No, to se još nije dogodilo, a evo - bombardiranje traje već skoro mjesec dana. Novine javljaju da NATO nema drugog izlaza nego da ustraje u bombardiranju. Glavni cilj više nije ni Kosovo, ni izbjeglice, ni rušenje Miloševića, nego - „očuvanje kredibiliteta NATO-a". Malo tko vidi kamo sve to vodi, i koji je stvarni cilj akcija koje se poduzimaju. U novinama se prvi put spominju tragične posljedice eventualnog „poraza NATO-a" (ta se fraza ranije nije ni spominjala). Govori se o „medijskoj katastrofi", naročito nakon što je pogođen konvoj izbjeglica, te nakon što je NATO htio prikriti taj događaj. Tko čita današnje novine, ima osjećaj da NATO gubi ovaj rat. Glavni krivac je Amerika, a posebno Madeleine Albright, koju se smatra glavnom konstruktoricom svega ovoga.

Popodne razgovaram s kolegama u Odsjeku: Knutom, Eunice i Chrisom. Svima se čini da je bombardiranje dovelo samo do veće katastrofe, a ne nekog rješenja. Jeljcin danas kaže da „Milošević neće nikad kapitulirati". Ne vidi se nikakva „strategija izlaza" iz sadašnjeg stanja. C. kaže da je u Grčkoj - gdje je bio na odmoru - skoro fizički napadnut kao Britanac, zbog britanske politike prema Srbiji. Morao se braniti.

Pitaju me - kako je bilo u Hrvatskoj - kao da sam došao s ratišta. Kao da su vidjeli nekog opasnog avanturistu, ili „narodnog heroja". Pa dobro, kažem ja, Hrvatska nije u ratu sa Srbijom, drži se neutralno, nije članica NATO-a... Vi ste u ratu, a ne mi, odgovaram smijući se. Taj LSE je stvarno jedna vrsta izbjegličkog kampa za nas koji nastojimo pobjeći od svih tih ludosti što je dalje moguće. Pred neki dan smo pričali za vrijeme ručka o svojim zemljama - i nitko nije bio sretan s onim što se u njima događa, a većina je imala slično iskustvo mojem: raspad, rat, anarhija, nestabilnost, kaos. Alessandro - koji u svom porodičnom stablu ima pripadnike pet-šest evropskih nacija - kaže: ja sam po nacionalnosti LSE-jevac. Ako igdje ima smisla teorija globalizacije koju danas predstavlja Anthony Giddens, onda je to upravo tu, u Školi kojoj je on direktor.

Predvečer, odlazim na piće s trojicom srpskih studenata ovdje na Školi. Sva trojica su zabrinuti, letargični i depresivni. Kao da su izgubili svu energiju. Ne vidi se kamo sve to vodi. I novine pišu o depresivnosti kod srpskih građana. U redu je odupirati se, ali - dokle, i s kakvim posljedicama? Ljude posebno zabrinjavaju vijesti o gađanju neke azotare kod Pančeva, zbog čega se nad Beogradom pojavio golemi oblak gustog crnog dima. Srpski stručnjaci upozoravaju na mogućnost ekološkog zagađenja većih razmjera.

J. kaže da se njeni rođaci u Beogradu drže kao hrabro - „znaš ono - kao: sve je u redu, ma nije ništa", a zapravo su u panici. Muškarci u podrumima kartaju. Starijim ljudima isključuju aparat za sluh, da ne čuju sirene. Srbe najviše pogađa kad im se spomene da su i Hrvati - a naročito Bosanci - također proveli neko vrijeme u podrumima, i pod zračnim uzbunama. To smatraju neopravdanom usporedbom, budući da bombardiranja u Hrvatskoj i Bosni „nisu nikad bila tako snažna". To je istina, ali u ovom slučaju ipak postoji neki stupanj izvjesnosti, jer su udari uglavnom noću, a danju se ipak živi prilično „normalno". U Sarajevu je bombardiranje bilo neprekidno, i danju i noću, i bez ikakvog „reda". Pričam Knutu svoje uspomene na ljeto i jesen 1991. u Zagrebu. Bio sam u skloništu možda dva-tri puta: jednom u Samoboru kad su hrvatske snage napale kasarnu, pa se stvarno pucalo, drugi put kad sam se zatekao u zgradi nekadašnjeg Centralnog komiteta - nešto smo radili za hrvatske socijaliste. Inače, nije se išlo u sklonište, iako smo živjeli na 16. katu. Hrvatske snage bile su u vrtiću pred neboderom, a kilometar i pol iza nebodera bila je kasarna JNA. Nadali smo se da neće doći do „razmjene" vatre preko nebodera. Sjećam se i da sam držao nastavu na Fakultetu - koji je, kao i sada, bio odmah do zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti - pod sirenama za zračnu uzbunu. Pitao sam studente žele li da prekinemo i odemo u sklonište, no dogovorili smo se da ne idemo. To bi u Britaniji bilo nezamislivo. Tu sam prvog dana kad sam došao doživio neki lažni „fire alarm". Čudio sam se kad sam vidio da se svi evakuiraju bez riječi. Ja došao iz zemlje u ratu, gdje nitko ne reagira na to, a ovdje svi prekidaju posao i napuštaju zgrade!

Tom kaže jutros da bi bilo možda drukčije da su Srbi izgubili neki rat u prošlosti, pa da su stekli iskustvo koje sobom nosi situacija izgubljenog rata. Onaj tko izgubi bar jedan ozbiljan rat, kaže on, ima dovoljno razloga da mrzi rat, i da nikad ne želi da ga ponovi. Onaj tko stalno pobjeđuje u ratu, nema razloga da ga ne želi ponovno. Nisam siguran da su Srbi htjeli ovaj rat. Prethodne možda, naročito oni koji su bili opčinjeni idejom da su historijski - „dobivali ratove, a gubili u miru". Kao da Britanija nije isto tako dobila sve ratove, a potom izgubila sve što je prethodno imala: carstvo, Irsku, status, moć, i slično. Ponekad je, doista, bolje izgubiti rat, nego ga dobiti.

Današnji Daily Telegraph ima na prvoj stranici golemi naslov: „Milošević must go, says Blair". Već popodne NATO demantira da je to glavni cilj ovog napada.

 

22. travnja 1999 (četvrtak)

 

Tri dana nakon što je Blair objavio da Milošević mora biti srušen s vlasti, pogođen je (noćas) nekadašnji Titov dvor u Beogradu, u Užičkoj 15. U toj je zgradi bila i Miloševića rezidencija. U vijestima su pokazane ruševine zgrade, koja je nekoć bila Titov dom. Američki kongresmeni poručuju da je sve to ništa prema onome što slijedi.

Dimitris i Stavros kažu da je 80 posto Grka za to da Grčka zabrani korištenje grčkog teritorija jedinicama NATO-a. U Solun svakodnevno dolaze brodovi i avioni kojima se dovoze i odvoze materijali za borbe na Kosovu. Ne skriva se da NATO i KLA surađuju. Jučer je Robin Cook posjetio kafe „Koha" na Leicester Squareu, a novine su objavile i fotografiju, na kojoj se vidi da pije kavu s dva vlasnika - obojica su Albanci. Albanci su na Kosovu zarobili jednog poručnika Vojske Jugoslavije, a potom ga predali NATO-u, koji ga drži kao ratnog zarobljenika. Propaganda NATO-a i Ministarstva obrane u Velikoj Britaniji je sve snažnija, i sve ju je teže zanemariti. Govori se o stotinama silovanih Albanki, a prikazuju se snimke iz kojih se samo vidi da je to netko rekao da je čuo da je netko drugi rekao... Još uvijek ima dosta kritičkih tekstova, i protestnih skupova, ali to nema nikakvog utjecaja na zvaničnu britansku politiku. Robin Cook i Madeleine Albright su posebno iritantni.

Milošević je danas, prvi put od početka rata, dao intervju nekom zapadnom mediju - tj. nekoj teksaškoj televiziji. BBC je pustio iz tog intevjua njegovu kratku izjavu, da prije bombardiranja nije bilo nikakvih izbjeglica, nego su izbjeglice posljedica napada, kojeg je započeo NATO. BBC kaže da Milošević svake noći spava u drugom bunkeru, i da nitko nije bio u Dvoru kad je pogođen. Cijela stvar izgleda prilično besmisleno. Sinoć je pogođena i zgrada nekadašnjeg CK SKJ: jednim udarcem rakete u krov, i jednim u podnožje, pri ulazu. Tamo je bilo i sjedište SPS-a, JUL-a i Radio Košave, kojoj je vlasnica Marija Milošević. Zgrada je, inače, bila prilično ružna, i nekako mi se nikad nije činilo da je u njoj neko stvarno sjedište moći u Jugoslaviji. Iznutra je bila još ružnija nego izvana. Bio sam u njoj nekoliko puta, uglavnom prateći razne sastanke Predsjedništva Savezne konferencije omladine. Imala je neka odvratna siva, teška vrata i neki golem - ali pust - restoran na vrhu. Sve je bilo prilično depresivno. U posljednjih nekoliko godina pretvorili su je u „poslovnu zgradu".

Erik Ringmar me poziva da u utorak govorim o krizi na Kosovu na seminaru u njegovoj grupi iz komparativne politike. D. se sinoć vratio iz Grčke, pa smo dugo pričali, uz uzi kojeg je donio iz Soluna. Bombardiranje mu je upropastilo dizertaciju. Glavna pretpostavka onog što je dosad napravio je bila da je Dayton zapravo označio kraj rata, i početak mira i stabilizacije na Balkanu. Sve to sad propada. Erik kaže da bi trebalo brzo kontaktirati nekog izdavača, i ponuditi knjigu o zapadnoj politici prema Balkanu, ili biografiju Miloševića.

Javlja se P. iz Kanade. Kaže da je depresivan, i da ne komunicira.

Razgovaram s B. On je uključen u neki projekt, kojem je u centru interesa porijeklo novca kojimi se bogate ruski i balkanski novi biznismeni. Rat je nekom vrag, a nekom brat, kažem mu. Ta izreka je dovoljno razumljiva i na engleskom.

Jučer, slovenski dani na SSEES-u. Igor Bavčar je bio glavni govornik. Hvali Sloveniju, koja izgleda da nema nikakve mane. Sve je fantastično tamo. Spremni su da odmah postanu dio EU. Pitam ga za Ljubljansku banku i Piranski zaljev. Skočio je kao da ga je netko udario šibom. „Ne, ne, neće biti arbitraže, mi ćemo to riješiti bilateralno s Hrvatskom". Pitam Igora Lukšiča (politologa, poznajem ga površno još s početka devedesetih) o vezi između slovenske političke tradicije i Kardelja. Potvrđuje da ta veza postoji, i citira neke autore koji su bili protivnici ideje političkih stranaka, a istovremeno su bili antiliberalni i korporativistički orijentirani. Tadej Zupančič iz slovenske redakcije BBC-a govori o slovenskim medijima. Pitam ga o „Mladini" i „Novoj reviji". Kaže - Mladina je uvijek protiv. Tu je i Mitja Velikonja. Izazvao je o skandal, jer je rekao da su neki crkveni krugovi pomagali okupatore u ratu 1941-1945. Nekoliko starih Slovenaca iz publike skočilo je na njega, jer da je to „komunistička propaganda". Mitja je bio najbolji od njih. Poslije seminara, prilazi mi neki predstavnik Ljubljanske banke u Londonu, pokušava objasniti spor. Bio je i neki prvi tajnik hrvatske ambasade, stanoviti Jasmin Devlić, iz Kutine. U razgovoru kasnije, na hodniku, držao se prilično hladno.

Pričam s W. o Vanetovoj biblioteci. Postoje neke kombinacije da ona dođe na SSEES. No, pitanje je bi li to Vane želio. Znam da je htio da ona, kad-tad, ipak ode u Jugoslaviju, u bilo koji njen dio, pa čak i ako Jugoslavije više ne bude. Pitanje je, međutim, hoće li njegovi nasljednici pokušati ostvariti tu glavnu namjeru. Vanetove su upute o sudbini kolekcije vjerojatno bile prilično neobavezujuće: u smislu, „ja bih to ovako, a vi radite kako mislite da je najbolje". U situaciji u kojoj je u Srbiji rat, a u Hrvatskoj Tuđman, male su šanse da se njegova želja ostvari. Kolekcija već neko vrijeme stoji u tri kontejnera, u koja smo ih spremili Dejan, Perica i ja - nakon što smo popisali svaku knjigu i skoro svaki papir. Sjećam se jednom Vanetove izjave - za ručkom - da želi spriječiti „diktaturu poslije smrti", te da oporuke ostaju težak bremen za nasljednike. Kad smo se prvi put vidjeli - još 1995. - on me odveo na ručak (ja sam doputovao iz Manchestera), a već je tada rekao da više nije vlasnik ničega, i da zapravo - formalno gledano - sve odlučuje njegov sin. Mislim ovih dana i na Pericu, koji je u Novom Sadu, pod bombama. Čuo sam se s njim večeras - kaže da je dobro, ali da su razaranja stravična. Zamolio me da nazovem zajedničke prijatelje u Londonu, i da im prenesem da je dobro, da ne brinu.

Razgovor i ručak s M. Njeno je gledanje na neki način „tipično hrvatsko", ako tako nešto postoji. Milošević osobno je glavni krivac za sve. Srbi ne vide svoju krivicu, pa zato nitko ne demonstrira protiv njegovih akcija na Kosovu. Okupljanja na mostovima, kaže, stupidna su i smiješna.

Na „Newsnightu" navečer, izvještaj iz Rusije, prema kome je 94 posto Rusa protiv bombardiranja Srbije, a samo dva posto je „za". Razgovaraju s jednim 16-godišnjakom, koji kaže da dolazi vrijeme kad će Rusija morati ustati u obranu svoje braće u Jugoslaviji. Momak se, vjerojatno, ne sjeća ni Hladnog rata. Vjerojatno je odgojen na zapadnoj glazbi i zapadnim filmovima. Pa ipak, govori sasvim anti-zapadnjački. Anatolij Chubais (nekadašnji zamjenik premijera, sjećam ga se s jednog predavanja na LSE-u, bio je prilično razuman), kaže da nikada, pa ni u Hladnom ratu, antizapadno raspoloženje nije bilo toliko izraženo, koliko je to sada. U Hladnom ratu, kaže on, mnogo je ljudi vjerovalo da je stigmatizacija Zapada samo dio sovjetske vladajuće propagande. Sad te propagande više nema, a postoji i stanovita nostalgija za izgubljenom moći. Chubais kaže da bi ulazak kopnenih snaga bio vrlo vjerojatno „prekretnica u ovom ratu", te da ruska vojska, kao ni ruska država, preko toga ne bi mogla tek tako preći. U tom slučaju, kaže on otvoreno, treći svjetski rat bi postao stvarna mogućnost. Jeremy Paxman ostao je uobičajeno zgrožen ovom izjavom, tim više što je Chubais rekao da u Rusiji sve strane - od lijevih pa do vrlo desnih - dijele ovo mišljenje.

23. april 1999. (petak)

 

Na kavi s T., koji piše dizertaciju o „sudaru civilizacija". On sad podržava intervenciju, iz moralnih razloga. Za njega, postoje „zli" i „dobri". NATO su „dobri dečki", pa prema tome trebaju intervenirati, kako bi spriječili da „zli dečki" prevladaju. Nije čak ni važno hoće li intervencija učiniti više dobra ili više zla. Važno je intervenirati, jer ako se to ne bi učinilo, konačni bi rezultat bila prevlast zla. To ne bi bilo katastrofalno samo za Balkan, nego i za druga krizna područja. Intervencijom, koliko god ona bila traljavo izvedena, ipak se šalje poruka svim drugim „zlim momcima" da postoje granice koje ne smiju preći.

Problematiziram njegovu bipolarnu podjelu na „dobre" i „zle", a on objašnjava da pod njom ne misli na „Zapad" i „Srbe". Primjerice, kaže da su za njega jednako tako „zli" i oni koji su se borili u 7. korpusu bosanske vojske. Kaže da je po njegovim istraživanjima točno da su vojnici tog korpusa ljudima odrubljivali glave, i da su u tome sudjelovali mudžahedini iz drugih zemalja. Čak mi spominje i imena ljudi, iz Hrvatske, koji su bili glavna veza da bi ti mudžahedini došli u Bosnu. Kad ih je pitao da objasne motive, samo su slegnuli ramenima i rekli „a čujte, to je bio rat, i Bože moj, događa se".

Dogovaram tekst s Viktorom, o NATO-u. Sinoć sam ga napisao.

Blair danas objašnjava da je zgrada RTS, koja je bombardirana, bila zapravo vojni objekt, jer je RTS služila za vojnu propagandu i za poticanje represije na Kosovu. Grupa novinara, među kojima je i M., poslao protest protiv tog bombardiranja. Forvardiram taj protest kolegama, da bih ilustrirao dubinu problema s kojima se danas suočava liberalna opozicija režimu. Ima i drugih pokazatelja: recimo, to što je Sorosev ured u Beogradu jednoglasno osudio napad kao agresiju, a potom prestao raditi dok traje bombardiranje. Ovdje se smatra da je to zbog represije koju provodi režim. Ali, nije samo zbog toga - nego i zato što ti ljudi drže da intervencija neće puno pomoći.

U svojoj današnjoj izjavi, britanski premijer  dovodi u vezu globalizaciju s bombardiranjem. Kaže - svijet je globalan, stvari koje se događaju bilo gdje, tiču se i nas - pa prema tome moramo reagirati na njih, bez obzira gdje su se dogodile. To me podsjeća na Brežnjevljevu doktrinu ograničenog suvereniteta. Ideologija je važna, države nisu. Ako je naša ideologija ugrožena, onda je dopustivo zanemariti postojanje države.

 

(nastavlja se 3. aprila)



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

haylee haylee 14:00 01.04.2009

breznjev

Lepo poredjenje.

Bilo bi zgodno dekonstruisati 'zapadnu/SAD/NATO' i 'sovjetsku/V.Pakt/rusku' ideologiju kroz vreme od 1945. i identifikovati zajednicke i nezajednicke komponente po raznim kriterijumima. Grafikoni preklapanja bi sigurno bili zanimljivi...
wukadin wukadin 07:50 02.04.2009

ŠBB KBB

A propos raznih teorija kako bi Milošević ostao na vlasti da kojim slučajem nije bilo bombardovanja, a s obzirom da je takva teorija izneta i u ovom blog-serijalu, mislim da je ovo pravo mesto da se prenese moj odgovor u jednom nedeljniku, na jedno ispoljavanje takvih teorija:

Zanimljiv tekst, mada ne mnogo originalan. Naime, videsmo na jednom od poznatih blogova (tačnije blog portala) pitanje šta bi bilo da nije bilo bombardovanja, koje neki nazivaju NATO agresijom. Postavljač pitanja nije gubio vreme, odmah je odgovorio – Milošević bi danas bio na vlasti.

Iz toga se moglo između redova pročitati da on misli kako je bolje što je došlo do bombardovanja (možda? sigurno?). No, kada je upitan da li tako misli, počeo je da se vadi kako to nije rekao, a posle se žalio da mu je "nalepljena etiketa".

Bez obzira na to šta je pisac hteo reći, ovakva logika ima dva problema. Prvi je taj što se tako može "pravdati" (ili ne? nije nam rečeno) baš bilo šta. Da nije Hitler došao na vlast u Nemačkoj, verovatno bi došli komunisti, oni bi bili u savezu sa Staljinom, "svetska revolucija" bi se proširila i Staljin bi vladao svetom. Lako je zamisliti takvu "alternativnu istoriju", i ona uopšte nije malo verovatna.

Drugi problem je što se tako potpuno zanemaruju, da ne kažem omalovažavaju "unutrašnje snage". Takvim promišljanjima kao da se želi reći da demokratska opozicija (glavni lideri Vuk Drašković i Zoran Đinđić) ne bi mogla još deset godina da obori vlast. Malo je bilo što su deset godina to uzalud pokušavali, dok nisu izbacili Koštunicu kao frontmena... Ovako ispada da Srbi baš ni za šta nisu sami sposobni.

Ima tu još "problemčića"... Bombardovanje je imalo neke žrtve, da li su one opravdane da ne bi bilo nekih drugih žrtava? Šta je sa napadačem, da ne kažem agresorom?

A mogu se pisati i drugačije "alternativne istorije". Recimo ona po kojoj se navedeni lideri opozicije nisu svađali i negde početkom 1998. su makli Miloševića (možda posle još jednog pokušaja krađe izbora). To, međutim, nije rešilo problem Kosova (i Metohije) koji ionako nije demokratsko pitanje. Onda se demokratska Srbija suočila sa podrškom Zapada albanskom separatizmu. Njeni lideri su se okrenuli Istoku, pre svega Rusiji koja dolaskom premijera, pa onda predsednika Putina sve više dobija na značaju. Zvuči poznato, zar ne...

Povezani tekst
nsarski nsarski 11:35 02.04.2009

Ovaj argument

On misli da je bombardiranje bilo moralno opravdano, jer se nešto moralo učiniti da se zaustavi etničko čišćenje na Kosovu

se i danas provlaci po americkim medijima. Medjutim, cinjenice su drugacije (o tome je pisao i Comski u nekoliko navrata - nije bitno da li "volite" Comskog ili ne, on je veoma oprezan kad navodi cinjenice), u sledecem smislu.
Dakle, ovde se cesto kaze da je S.M. "proterao oko milion ljudi", pa je time i bombardovanje opravdano. Da vidimo: bombardovanje je pocelo 24 marta, a prve izbeglice (u manjim grupama) su se pojavile na makedonskoj granici oko 1. aprila. Tek je nedelju dana kasnije poceo veci priliv, i onda se sa druge strane granice zaista naslo na stotine hiljada izbeglica. Mnogi zbog toga argumentuju da nije do bombardovanja doslo zbog izbeglica ("etnickog ciscenja" ), vec obrnuto - hronoloski, prvo je pocelo bombardovanje, a onda su ljudi poceli da beze. (O ovome svedoci i ono pismo jedne kosovske Albanke koje je Jasmina objavila na svom blogu - ona pise da je porodica sedela u mraku i slusala ekplozije, a onda su posli da beze. Covek dodatno moze da se zapita kakve su to izbeglice koje su sa druge strane sacekale TV kamere? Ovo pomalo lici na americki "iznenadni prepad" na Somaliju 1993., kada su marince i amfibije na somalijskim plazama u ponoc sacekali reporteri CNN-a. Strasnih somalijskih ratnika nije bilo nigde na vidiku. )
Kad smo vec kod toga, normalno je da ljudi beze kada oko njih padaju bombe. Posledica USA bombardovanja u Iraku je i broj od nekoliko miliona izbeglica koji su otisli u Jordan, Siriju...
Prema zvanicnim podacima, pre bombardovanja je na Kosovu bilo oko 10000 (deset hiljada) "interno raseljenih lica" - to su ljudi koji su se sklonili kod rodjaka i prijatelja da bi izbegli povremene okrsaje izmedju naoruzanih pobunjenika (OVK) i policije. Ova cifra i struktura tih ljudi (bilo je medju njima i Srba i Albanaca) bi tesko mogla da se zove "etnicko ciscenje".
ivana23 ivana23 12:03 02.04.2009

Re: Ovaj argument

nsarski

Tvoju tezu potvrdjuje i presuda:

Pretresno veće III Međunarodnog suda danas je petoricu bivših visokih političkih, vojnih i policijskih zvaničnika Jugoslavije i Srbije proglasilo krivim za zločine protiv čovečnosti počinjene na Kosovu tokom 1999. godine.
- Bivši potpredsednik jugoslovenske vlade Nikola Šainović, general Vojske Jugoslavije (VJ) Nebojša Pavković i general policije Srbije Sreten Lukić su svi osuđeni na po 22 godine zatvora za zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
- General Vojske Jugoslavije Vladimir Lazarević i načelnik Generalštaba VJ Dragoljub Ojdanić, proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje počinjenja po jednom broju optužbi za deportaciju i prisilno premeštanje albanskog stanovništva sa Kosova i obojica osuđeni na po 15 godina zatvora.
- Milan Milutinović, bivši predsednik Srbije, oslobođen je svih optužbi.
.......
Namerne aktivnosti tih snaga tokom pomenute kampanje prouzrokovale su odlazak najmanje 700.000 kosovskih Albanaca s Kosova u kratkom vremenskom periodu od kraja marta do početka juna 1999. godine”, rekao je u sudnici predsedavajući sudija Iain Bonomy.



Izvor

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana