Dođem kući, kad imam šta i videti. Vuk prešao u vegetarijance, više uopšte ne jede ni baku ni Crvenkapu, nego prvu zaključava u orman, a drugu juri dok ona vrišti upomoć i uspešno mu izmiče. Lovca uopšte više nema u priči (verovatno, nagađam, usled intervencije pokreta za zaštitu životinja), nego je tu drvoseča izuzetno dobrog sluha, koji čuje Crvenkapine povike, te pritrči da otera vuka, otključa orman i spasi stvar. Čitam dalje, i shvatim da su lovci definitivno isporučeni u neki Haški Tribunal za Zločine Počinjene u Bivšim Bajkama, jer ih više nema ni u Snežani. I njoj se, kao i drvoseči, sluh izuzetno izoštrio, te je načula da je maćeha mrzi i samoinicijativno pobegla u šumu. Čak je i Pepeljuga zaražena virusom samoinicijativnosti, te upada u sobu u kojoj je princ i zahteva: "Daj ja da probam!" Assertive little bitch. Ni reči nigde o vađenju srca, paranju vučijeg stomaka nožem i sličnim zločinačkim radnjama. Jednostavno, svi vuci siti, i sve Crvenkape na broju.
(Samo čekam da vidim kad će ovi iz ekološkog pokreta doznati za drvoseču, pa da protestvuju i insistiraju da se isti zameni Milosrdnim Marincem. Ili bravarom. Ipak je glavni zadatak dotičnog da otključa ormar, jel'. Evo, i email kojim sam obaveštena da mi je data autorska opcija od strane B92, na kraju ima disclaimer: "Spasite drvo. Nemojte da štampate ovu poruku ukoliko to nije neophodno." Da sam drvoseča, ja bih se zamislila. Čini mi se da su mu bajkoviti dani odbrojani. Valja mu pakovati kofere za Hag.)
Ali, u stvari, uopšte nisam htela da elaboriram na temu zaštite životinja i opsesivno-kompulsivnog poremećaja roditelja koji bi da detetu predoče samo cvetiće i leptiriće ovoga sveta, već sam digresirala i pre nego što sam temu počela. Htela sam reći koju o bajkama kao mitovima koji nas kroz život prate i dugo nakon što shvatimo da je život mnogo gori od najstrašnijih stvari koje smo u njima tokom detinjstva čitali.
Moje su dve omiljene bajke bile Ružno pače i Pepeljuga. Verujem da mi je ta rana fascinacija mogućnošću transformacije i magičnog izvlačenja iz neželjenih scenarija u životu pripomogla više nego bilo šta što su me u školi naučili. Kada sam u sred bombardovanja spala na 10 maraka u džepu, a bez ikakve nade da dodatni prihod može odnekud doći, mislila sam: "Desiće se nešto, izvući ću se iz ovoga!" I desilo se - kako tad, tako i nebrojeno puta pre i posle toga. Bilo je dovoljno samo da, s čvrstom verom u čarobne vile, pomislim: "Desiće se nešto!" (E, sad, to da čarobne vile ne postoje - pričajte vi nekom drugom. Ja ću između očaranosti i razočaranosti uvek odabrati očaranost.)
Bajke i čarobne vile na stranu, ima u životu jedan mnogo bitniji mit. Mit o rođenju. Ono što se slušalo kao anegdota o sopstvenom rođenju prestaje biti priča i postaje mit u trenutku u kome taj događaj počne da se prepričava drugima. Zvanična verzija sa svim proverenim činjenicama nije neophodno i ono što se ureže u sećanje. E, u tom mitu leži zec. On ume da obeleži dobar deo života, ako ne i ceo život. Kao nit se proteže kroz scenario najvažnijih životnih epizoda. Vazda vuče i tera na svoju stranu. Protiv njega boriti se znači zaletati se na vetrenjače.
Evo, na primer, Krugolina. Krugolina je trebalo da se rodi u Kanadi. Otac i trudna majka krenuli na Svetsku izložbu u Montreal, pa potom zavrnuli malo južnije, u posetu Krugolininom stricu, a sve s planom da tamo ostanu da žive. Ali, Krugolinina majka tvrda srca bila, otadžbinu zaboraviti nije mogla (a verovatno se i prepala od onih njihovih drvoseča), te uceni muža da se vrate nazad. Tako se Krugolina-Zamalo-Rođena-U-Kanadi danas smuca po svetu, ali se na kraju uvek vrati rodnoj grudi da patriotiše najbolje što zna i ume. Makar znala da je ovde na egzistenciju Pepeljuge i reputaciju Ružnog Pačeta osuđena... nije važno. Važno je da veruje u čarobne vile. Kad-tad, zamahnuće neko čarobnim štapićem i promeniće zemlju Srbiju.
Desiće se nešto!