Vest da je dozvoljeni nivo aflatoksina sa 0,05 mikrograma po kilogramu naprasno vraćen na donedavni deset puta veći nivo od 0,5 mikrograma po kilogramu juče mi je bila smehotresna, a danas me baca u duboku depresiju. Mislim, jesam se zabavila i nasmejala čitajući beskrajno duhovite komentare na tu vest, ali ovog jutra koje je pametnije od večeri shvatam da sam tu meru, u stvari, doživela kao otvoreno priznanje zvaničnika da u ovoj zemlji ne postoje dovoljno sposobni ljudi koji bi probleme rešavali na kvalitetan, trajan i održiv način.
Ima li išta depresivnije od te spoznaje?
Ako se činjenica da cigarete sadrže kancerogene materije ističe kao razlog da se one potpuno i apsolutno odbace, umesto da se propisuje dozvoljeni broj cigareta koji se može dnevno popušiti bez ikakve opasnosti po zdravlje ljudi, onda bi čovek očekivao i da ciljani i jedini prihvatljiv nivo kancerogena u namirnicama - a naročito onim namirnicama koje konzumiraju DECA, POBOGU - bude 0,00. I umesto da nam nivo aflatoskina u mleku od 0,05 bude privremeno rešenje ka trajnom cilju od 0,00, mi se privremeno vraćamo na deset puta veći nivo? A ako pođemo od činjenice da u ovoj zemlji ne postoje dovoljno sposobni ljudi koji bi probleme rešavali na kvalitetan, trajan i održiv način, jasno je da se to "privremeno" lako može čitati i kao "trajno".
Najviše od svega mi se, pak, povraća zbog načina na koji zvaničnici svih mogućih vlada, kako prošlih tako i sadašnjih i budućih, republičkih, pokrajinskih i opštinskih, pristupaju onome što kao male Perice zamišljaju da rešavanje problema podrazumeva.
Ključna reč glasi: pujdanje.
Ako se nadležnima za obrazovanje kao roditelj požališ na nastavnike, oni napujdaju jedne na druge, a svoje dupe izmaknu.
Ako se nadležnima za zdravstvo kao pacijent požališ na lekare, oni napujdaju jedne na druge, a svoje dupe izmaknu.
E, tako sad i nadležni za poljoprivrednu pujdaju potrošače na proizvođače, i proizvođače na potrošače, a svoje dupe izmiču.
Što reče moja pokojna baba: Lakše je tuđom guzicom gloginje mlatiti.
Fakat, lakše je.
Trajno i održivo rešenje za problem aflatoksina u mleku zahteva hrabrost, spremnost da se kratkoročno napravi haos kako bi potom na duge staze imali red, sposobnost da se vidi šuma a ne drveće, viziju o opštem dobru kao nečemu važnijem od političkog rejtinga i veru da će javnost, sveukupna i nepodeljena na dve strane za pujdanje, ako ne odmah ono bar vremenom shvatiti da je to bio jedini ispravan pristup. Pod uslovom, naravno, da se svi potezi transparentno povlače pred tom javnošću, i da se ona iskreno poziva da bude partner u rešavanju problema, umesto što se tretira tek kao neko ko treba rešenja prosto pasivno da prihvati. Milom ili silom.
Kao deo te javnosti, odjutros se osećam prosto silovanom "privremenim rešenjem" koje mi se juče nametnulo, i već vidim: ako ne budem detetu davala mleko i mlečne proizvode sa deset puta većim nivoom aflatoksina nego što je to prihvatljivo u Evropskoj uniji, onda ću mu svakako davati mleko i mlečne proizvode uvezene iz iste te Evropske unije, koji nisu bili dovoljno prihvatljivi za njihovo tržište, ali za moje dete, eto, jesu.
A zašto?
Zato što u ovoj zemlji nema dovoljno sposobnih ljudi koji bi probleme rešavali na kvalitetan, trajan i održiv način.
Imamo samo one koji tuđom guzicom gloginje mlate.