Iskreno da vam kazem, nesto mi misli lutaju svukuda. Nesto sam omeksala, k'o sredina vruceg, belog 'leba. Da l' od nocnog rada, da l' od nespavanja, da l' od toga sto sam popustila u teretani, ko ce ga znati...
Eto sinoc, na primer, dodje neka zenica iz punog zdravlja, srece i zadovoljstva, od jednom joj ja saopstih da ima metastaze tumora nepoznatog porekla na mozgu. Pre toga neka klinka, rodila se k'o extra muskarac XYY, ali i sa genetskim deficitom koji sprecava delovanje testosterona, koji je ucinio, uglavnom devojcicom. A onda je usla u pubertet, i umesto menstruacije, dobila bariton i od mene saznala da nikad nece moci da bude bioloska majka. Malopre, citam nekog Impressionist-u, coveka koji se toliko trudio da bude ono sto je mislio da drugi zele, da je potpuno zaboravio ko je i na kraju se jos ispostavilo da je pogresno procenio sta drugi (tacnije druga) zele.
Kazu da zene upraznjavaju ovu "kompleksnu sekreto-motornu aktivnost lucenja suza bez nadrazaja lakrimalnog aparata" u proseku 5, a muskarci jedanput mesecno. Mora da postoje neke kulturoloske varijacije u rezultatima. Ja sam, dakle iz modaliteta anglo-saksonskog muskarca presla na onaj obicno- zenski.
Mnogi veruju da je plakanje ljudi, kao odgovor na emociju, jedinstvena pojava u zivotinjskom svetu.
Placimo, iako smo zivotinje!