Dva su teksta, danas, potakla zanimljivo i važno pitanje: kako je to ispalo da je Aušvic nacistički, Jasenovac ustaški, a Srebrenica srpski zločin?
Zato prenosim oba, Dežulovićev iz sarajevskog Oslobođenja i Ćirjakovićev iz Politike.
Pročitajte, zanimljivi su.
Stavili su me na zadnje sedište. Oni su seli napred. Njih dvoje. Dve bebe, od kojih je ona za volanom bila najbebastija od svih. Neko joj je dao vozačku dozvolu. Zapravo, već dve naše bebe su dobile vozačku dozvolu, a ona srednja je odlučila da to odradi kasnije. Tokom studiranja. Inače, bebe u današnja vremena i studiraju. Ali je to manje bolno od toga što ih država pušta da voze automobile naokolo. I to one prave, ne na pedale. One koji imaju zadnja sedišta, uglavnom za decu predviđena. E, na to sedište su me stavili, sa pogledom na prednje položaje otpozadi.
26. avgusta 1789 godine doneta je u Francuskoj Deklaracija o pravima čoveka i građanina, a 159 godina kasnije 10.12.1948 doneta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.
Još 27 godina kasnije donet je 1975 u Helsinkiju akt sa čuvenom "trećom korpom" o ljudskim pravima
otvarajući to zlatno pakovanje
i poslala mi majka hrpu kafetina i jos koječega,
da joj sin bude
dobro
Tik, tak, tik, tak...
Osobama, ličnostima, personama, bile one deca ili odrasli ljudi, koji nose ili nosahu cvikere/naočare, okolina je oduvek surovo nadevala nadimke tipa: Ćoravi, ćora, ćoksim, slepac, cvikeraš, okac, duplooki i kakve već ne. Nisam imao takvih problema a i zaboleo bi me.
Nosim cvikere od svoje trideset sedme, osme godine. Prvi su bili Lenonke, čeličnožičani, donela mi žena iz Italije. Nosio sam ih dok se nisu sasvim rastočili. Da, koristio sam ih samo za rad. Nosio sam ih na vrpcama sopstvene izrade, manistre u svim duginim bojama nanizane na 0.20 pecaroški najlon. Onda su vremenom oči počele da plusuju pa sam morao da imam jedne za rad a druge za 'odanje po vilajetu.
Na osnovu svega što znam, što sam mogao da vidim i što sa svojih blizu pedeset mogu da procenim - jako, podvlačim, jako su, suštinski, pogrešni vreme, mesto i država u kojem je recimo Igor Mirović viđen za ministra - kao da je čovek pošten i valjan, a istovremeno neki Saša Dragin ili Goran Kostić pazarili mesece u pritvoru, baš kao da su najgrđi kriminalci, ubice i silovatelji dečaka izvan crkvenog dvorišta.
Nakon 4 godine odsustva i putesestvija po Aziji put me je ovog leta odveo u Hrvatsku, u kojoj nisam bio bas od te 2009.godine. Nisam ni sanjao da kamen, maslina i miris rogaca mogu da nedostaju, ali eto i to mi se desilo, a da nisam ni bio svestan dok se nisam susreo sa svim tim.
Nije mi smetalo sto sam isao autobusom umesto kolima, ni sto se nije moglo spavati tokom puta zbog reli voznje vozaca nam milog, ni to sto idem na svega deset dana, nista nije moglo umiriti pozitivno uzbudjenje zbog povratka na mesto odrastanja.
Gradonačelnik prestonice i Podpredsednik vlade namerili da dovedu konačno Beograd na obalu Save (o Dunavu ništa nisu rekli mada i tamo ima nekih obala) što je nesumnjovo dobro i korisno za grad. I nisu prvi, njih dvojica se upisaše u dugi niz onih koji su to hteli ali su ih razne nedaće u tome omele. Još je Gospodin Broz imao takve namere u povodu Nesvrstanih, pa je bio Beograd za Treći milenijum, naravno neizostavno se umešao i onaj Mrkonjić sa Europolisom, ima i još nekih ideja i pokušaja ali ko će svega toga da se seti, bilo je urbanističkih konkursa, radila je na tome i Akasdemija nauka i mnogi drugi ali sve se pokazalo neučinkovito. Ipak posle svih tih pokušaja, projekata sa maketama i studija ostalo je materijala od koga bi se ako se ozbiljno prione poslu mnogo toga moglo i sada primeniti, kao neki polaz a da ne bude kao uvek u nas – ajde sad sve ispočetka, pre nas ionako ništa nije bilo.
A ne treba zaboraviti i ono najvažnije što reče svojevremeno Gospodin Škalamera da će se taj silazak na reke teško desiti jer se Beograđani vode boje a posebno reka, genetska stvar postala vremenom jer su sve nevolje odvajkada sa reka dolazile i gradu štetile.
Razgovor dva uvažena dužnosnika od pre neki dan me je podsetio da sam pre četiri godine pisao o Savskom amfiteatru, pa da podsetim kako je to bilo.
i: bilivjumi, ljudi slušaju muziku.
Одувек сам се питао шта је у главама оних вечито незадовољних којима ниједна промена на боље не треба. Да ли је та контрадикција уопште могућа или сам је ја умислио. Изгледа нисам. Опет, није то само бољка наших грађана или Балканаца, има тога свугде. Дакле, нисмо најгори, да то одмах разјаснимо, али јесмо лоши.
Ево једне бајке која нема happy-end (засад).
Invalid loših navika
Ученик наше Гимназије Страхиња Ђорђевић успешно музиком исказује свој бунт против несавршености. О расизму, национализму, дискриминацији и нетолеранцији говори отворено и без задршке. Користећи универзални
Autor: Rodoljub Šabić
U mom prethodnom postu bavio sam se jednom strategijom. Strategijom zaštite podataka o ličnosti, tačnije rečeno Akcionim planom za njeno sprovođenje. I najkraće, otvorio dilemu - da li je to što Vlada ni tri godine po usvajanju Strategije nije donela Akcioni plan za njeno sprovođenje izraz samozavaravanja ili zavaravanja drugih.
U ovom postu predmet je, bar formalno, vrlo sličan. Оpet jedna strategija, bolje rečeno Akcioni plan za njeno sprovođenje. A i dilema povodom njih je vrlo slična, samo ovaj put se javlja u inverziji.