Had I known that, I probably would not have experienced this afternoon's cerebral implosion. As it happens, I walked up to the kiosk and asked my question, anticipating a no, hoping for a yes. And that is what I got.
Novotarci u Srbskoj Crkvi, što iz neznanja, što po tajnim namerama, ubeđuju vernike svim silama da svešteničke molitve na Liturgiji treba čitati glasno, da ih narod čuje, jer,tobož, ako ih ne čuje, on ne učestvuje u Liturgiji na pravi način
znači biti opasna prostačina i gad nad gadovima, reči su Česlava Miloša. Uveren sam da je Česlav to izrekao jer mu je prekipelo, došlo mu do grla, pun mu je qurac bio pomenutih! Da nije tako, našao bi ovaj veliki čovek i pisac blaže i benignije izraze ali meni se lično sviđa konsekventnost i preciznost izrečenog. I mora se brate jednom reći, popu pop a bobu bob!
Jer ovi su bre prekrdašili! Zaseravaju sve oko sebe. Od većine (oko 99%) ne moreš do riječi doć, zasiplju te svojim 100% umoserotvorinama, ne moreš dihat od stoposto tačnopreciznihjednihnaovomsvetu, verbalnih povodanja, bujica, proliva i povraćki. Zato je Česlav prezimenom Miloš to stavio na papir! Nije mogao drugačije. Kako s njima ući u komunkaciju, dijalog?
OD IZVORA DVA PUTIĆA
Od izvora dva putića
vode na dve strane.
Ne znam kojim pre bih stigla
do tebe jarane.
Ratno ostrvo ili Veliko ratno ostrvo je na vidiku građanima i onima što lađama prohode Savu i Dunav i svima je čudno kako opstaje onako prirodno i netaknuto obližnjom civilizacijom koja je tu okolo, preko reka. Niko nije znao odgovor dok nije naišao Praotac u jednom od njegovih, sa vremena na vreme, nailazaka tek da vidi šta ima i reče nekome usput da je Ratno ostrvo mesto gde obitava Mudro Biće odvajkada, od kada je sveta. Čulo se to brzo, prohujao glas po čaršiji i ostade priča o Mudrom Biću ispod, negde u šumi ili iznad ostrva.
Magazin Mama i Bitka za bebe organizuju konkurs za
Naj-maminu priču
Kakve treba da budu priče?
Priče treba da opišu neke od najlepših trenutaka koje ste imali sa svojom bebom tokom njenih prvih godinu dana. U svakom broju Mame zadaćemo novu temu, a aprilska je:
Naša prva šetnja (sugestije: koliko je beba imala kada ste je izveli u prvu šetnju; kako ste se pripremili - oblačenje bebe, šta ste sve poneli, u čemu ste je izveli; ko je sve išao u šetnju sa vama; da li ste bili nervozni ili opušteni; koliko je šetnja trajala...)
Ukoliko ne znate sa kim pregovarate, ne znate šta hoćete i niste racionalni, ukoliko nemate nešto što druga strana želi, i ukoliko niste spremni da napustite pregovarački sto, onda i ne pregovarate. Onda se samo koprcate. Da li imamo nešto što druga strana želi? Naravno.
U poslednje vreme kolaju glasine koje su kanda tačne – SPC je bacila oko na plac Narodne Biblioteke Srbije, na Kosančićevom vencu 12. Odnosno, SPC ima inicijativu da tu sagradi patrijaršijsku biblioteku. Baš tu, na tuđem bi da zidaju. Odlično. Ako takve incijative mogu da prođu, onda i ja imam inicijativu da i meni država pokloni plac u centru grada, a pare za građevinske ideje ću lasno da nađem čim sednem na skupocenu lokaciju. Mislim, ako je rezon da se plac da onome ko ima para da na njemu zida. A opet, kako Crkva ima para da zida, a nema para da kupi plac na kome će zidati? I što je baš zinula na plac u centru Beograda, a ne u Ovči ili Zaklopači? I kome to uopšte može da padne na pamet da Crkvi išta poklanja u ovo vreme nemanja i krize? Da nije Crkva možda sirota, nema para da kupi...iako ima para da zida? I ne samo da poklanja, nego tuđe da poklanja. Ako iko misli da je »inicijativa« Crkve vredna poklanjanja, nek sam, iz sopstvenog džepa i dobrog srca kupi plac, pa neka ga Crkvi zavešta, sigurno će u'vatiti mesta duši svojoj pantokratorskoj.
На задату тему "Писмо ванземаљцу" један ученик је написао:
Драги ванземаљче, овде на Земљи сви причају како су деца највеће богатство, а нико не мари за нас, ако можеш, помози нам...
Елем, фотографије које имате прилику да видите јесу слика и прилика колико заиста маримо за децу.
Ономад, за време часа, комад плафона умало није повредио ученицу.
Поломљена стакла лепимо траком, стављамо картоне.
Често се дешава да ученик устане како би ми уступио столицу док упишем час, јер столица нема, а и кад их има, обично су без наслона, па замислите како се осећа ученик који читав дан мора да преседи на столици без наслона. Понижавајуће, болно, мучно. Знам да у животу постоје и потресније приче, али није згорег да пробамо да се за мало достоојанства изборимо.
Колико год да се чисте, учионице никада не могу бити чисте, јер је све у фази распада, због накупљене прашине и промаје, ученици су често болесни, што је и разумљиво. Писао сам разним компанијама, молио за помоћ, нико се не одазива.
Da, moja najveća želja u životu jeste da pronađu lek za autizam. Autizam je stanje, a ne bolest, ali se ja ipak nadam da će jednog dana pronaći lek koji će ljudima koji žive sa autizmom da olakša to stanje. Sigurna sam da bi mnogi od njih, kada bi mogli, rekli da žele isto.
Zašto o ovom pišem? Pa, pre neki dan sam na FB okačila vest o tome kako je možda pronađen lek za autizam. Jedna prijateljica, čiji sin takođe ima autizam, na to je rekla da joj je dosta eksperimenata sa našom decom I da misli da je sasvim u redu što su oni takvi kakvi jesu – posebni.
Villa Nellcôte je gradjevina iz 19 veka na samoj obali mora tacnije mondenskog gradica po imenu Villefranche-sur-Mer. Lokacija, Azurna Obala. 1940 god tokom okupacije Francuske bila je sediste gestapoa za tu oblast. Kit Ricards, gitarista Rolinstonsa, je bezeci od britanske finansiske policije iznajmio Nellcôte 1971 godine I u njoj napravio album Exile on Main St. Jedan od najvrednijih spomenika R&R. Na istom mestu je nastala I pesma Wild Horses koju su zajedno odsanjali I napisali Kit I Gram Parsons.
Prokletinja od telefona zvrnda u neko nesrećno doba noći... na koje sam je i navio, ne bih li po, da li beše starom ili sad novom vremenu otišao na ptičarenje u sam cik zore. I tako me probudi, pogledam telefon s neskrivenom mržnjom i ostanem u krevetu... još dva sata. Tek potom se obučem, uzmem prethodne večeri spakovan ranac i nestanem ka Pančevačkom ritu. Ako sam dobro shvatio šta je po starom, a šta po novom, bio sam tamo nekih pola sata po izlasku sunca, što ipak nije prekasno.
Poznato je da hartija sve trpi. A kako li je tek onome što u našoj svakodnevnoj komunikaciji već uveliko zamenjuje hartiju? Kad jedan od rodonačelnika postmodernizma odluči da se stavi u kožu elektronske knjige, kalambur je neminovan...