Proslost ili buducnost..?
Sadasnjost..?
To ne mozemo da biramo - to vec zivimo, hteli mi to ili ne.
Koliko sam se puta zapitao u zivotu: "Sta donosi sutra?", ili : "Da li je bolje ziveti u proslosti, jer nema neizvesnosti sta nosi novi dan?".
Pongo je moja proslost, moja zavrsena epizoda u seriji koju zivim. Dobio sam ga kao poklon za moj
Savest je zaje**** stvar.
U onom najsladjem trenutku u zivotu bas kad pomislite da ste najzad pronasli nacin da udavite svoju savest ona se nezno i polako spusti na vasu visinu, jer ste vi tad najcesce na kolenima, dva puta pukne prstima i zaslepi vas svojim osmehom.
http://www.boingboing.net/2009/04/08/jasmina-tesanovic-ea.html
na srpskom, in English
Ovde u severnoj Italiji, prespavali smo veliki zemljotres u Akvili koja je lep stari mali grad sada potpuno u rušrevinama. Moj agent, njegova žena i mačka bili su u Rimu, sto kilometara od epicentra. Skočio je iz kreveta rano ujutru 6. aprila. Telefonirao mi je nekoliko sati kasnije: ovo je kao bombardovanje, kaže. Dok ovo pišem, gledam RAI2 kanal: pričaju o prirodnim nepogodama i dva nova snažna
Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji u jednom malom gradu živela su tri Romčeta. Pošto su već dovoljno porasli, a još uvek su živeli sa svojim roditeljima, odlučili su da se osamostale. Jednog dana obavestili su svoje roditelje da odlaze u beli svet, odnosno u beli grad. Roditelji su plakali i pokušavali da ih od toga odvrate. Plašili su pričama da u gradu belom ima mesta samo za bele ljude, o zlim ljudima koji u njemu žive, o Velikom Gramzivom Mišku i njegovom drugu Velikom Zlom Đilasu. Na njihovu žalost te priče nisu uspele da uplaše tri Romčeta, te su oni spakovali svoje stvari i krenuli ka gradu belom. Pratili su danima put od bele cigle i stigli do grada bele boje gde du odlučili da se nastane. Belograđani su ih gledali popreko, jer nisu bili beli, ali to Romčiće nije mnogo brinulo.
Našli su jako lep plac i odlučili da tu naprave kućice za sebe. Pošto su želeli da se osamostale, odlučili su svako napravi kućicu za sebe.
Živimo na lepom mestu.. preko puta Ade Ciganlije, na čukaričkoj strani. Do skora bili smo jedina stambena zgrada u kraju (nedavno je sagrađena još jedna).. dakle, tu su uglavnom kuće, nekoliko gigantskih auto-salona (koji nam samo teraju vodu na usta) i oni, do skora naše prve komšije. Sad nas deli jedna zgrada, ali delimo istu lokalnu prodavnicu, banku, bacamo đubre u iste kontejnere i čekamo prevoz na istoj stanici.
Naše komšije žive u tzv. kolektivnom smeštaju, oličenom u jednoj velikoj kućerini, nekad verovatno namenjenoj nekoj državnoj ustanovi. Od kad su tu, ne
Utorak - 6. dan
Rodin-ov muzej je na levoj obali Sene, u mirnom kraju i finoj ulici. Smesten je u kuci u kojoj je Rodin radio, ziveo... - ili sam tako ja mislila. Kad smo prisle ulazu shvatile smo da je kuca u stvari palata. Od onih u kojima nisu ziveli kraljevi nego pravi bogati Parizani. Cak i za uspesnog umetnika, sto je Rodin postao u svojoj kasnijoj karijeri, to je ipak bilo previse. Palata - Hôtel Biron - ima zanimljivu istoriju.
Sa dozvolom autorke, Caroline Aksoy, prenosim njene crteže sa bloga Caroline's Crayons
http://carolinescrayons.blogspot.com/
1
2
Ljubov liči na lutku. Ima vesele oči. Po obliku okrugle, kao da se stalno nečemu iščuđava, po boji veoma plave, uokvirene još drečavije-plavom šminkom. I lice joj je okruglo. Drusne obraze, prirodno bele i rumene, puderima je još pride izbelila i narumenela. Pijemo kafu. Ja još pospan, spor; ona se već razbudila pa neumorno priča neku svoju jutarnju priču bez kraja i konca. Debeljuškaste joj se šake ni na trenutak ne smiruju već stalno nešto petljaju: skupljaju trunje sa stola, brišu prašinu. Za to vreme pogled joj šara po sobi - snima zatečeno stanje. Ne izjašnjava se, no sasvim se jasno vidi da joj se ono što vidi uopšte ne dopada.
- Koliko dugo možeš da ostaneš danas? - pitam.
- Ma mogu ja dokle ‘oćes. Do večere ako treba... Nego, imaš li malo mleka za kafu? - pita i ne čeka odgovor nego skače na noge. Otvara vrata frižidera pa se štrecne, kao da je unutra ugledala crknutog glodara.
- Ju! Ju! Crni čoveče, ebolu ćeš da dobiješ! Ili koleru!
Preksinoć (u noći između 6. i 7. aprila) u 2.30h posle ponoći grupa neonacista je napala romsko naselje koje se nalazi u blizini Otvorenog tržnog centra („buvljaka“) na Novom Beogradu.
Prema rečima očevidaca 20-30 napadača dovezlo se sa dva kombija i bili su naoružani noževima i metalnim šipkama. Uz uzvike „selićemo vas“ napali su grupu dece, žena i muškaraca koji su sedeli na otvorenom. Nekoliko dece je pretučeno a jedan mladić je teže povređen kada je pogođen flašom u glavu. Nekoliko starijih ljudi je kolabiralo u strahu i panici koja je nastala. Neonacisti su pobegli tek nakon što se 50ak muškaraca iz obližnjih baraka organizovalo u odbranu naselja. Prisutna policija (njih 5-6 koji su dežurali u naselju) nije reagovala, pod izgovorom da „nemaju pravo da se mešaju“.
Malo je duhova koji se brinu oko toga da ispitaju pitanje pre nego pribave odgovor...
Paul Valery
Od kada pamtim pitala sam se nekoliko stvari:
Da li autori prvo pisu reci ili muziku? Evo, ja sada kada razmisljam, nekako mi se cini kada prvo napises tekst, kao da si ukalupio melodiju i ne ogranicavas je svojom neogranicenoscu vec te ogranici tekst, njegov
Prilicno tuzan sto ne mogu sam pred sobom da nadjem ekonomsku logiku u sred sveCke finansijske krize potrosim vise para nego sto to ima ekonomskog smisla i vidim magiju Dejvida Koperfilda, nisam mogao da verujem kada sam iz novina saznao da najbolji madjionicari stanuju u Srbiji. Da, da kod nas.
Nasa vlada ce ni iz cega da...
(Dnevničke bilješke, 8. dio)
11. maja 1999 (utorak)
U Kini traju velike anti-američke demonstracije zbog bombardiranja ambasade u Beogradu. Mlađi ljudi, uglavnom studenti, nose fotografije s likom Billa Clintona i natpisom: „Clinton - Hitler" i mete, kakve nose ovih dana i oni koji demonstriraju u Jugoslaviji. Kina je jutros izjavila da neće sudjelovati ni u kakvim mirovnim pregovorima u Ujedinjenim narodima, sve dok NATO napadi na Jugoslaviju ne prestanu. Njen prijedlog rezolucije, kojom bi se osudio NATO zbog napada na kinesku ambasadu u Beogradu,
Moja osnovna shkola je bila jedna od dve najprestiznijih u gradu, a moj razred najbolji u njoj. Najvishe vukovaca i odlikasha, sve deca iz finih porodica i po neko rasporedjen, da odrzva ravnotezu po tadashnjoj politichkoj korektnosti-sa druge strane.
I onda, neobichan raspored sedenja, napred u tri reda postavljenih klupa-dobri djaci, a u zadnjim lozama-ovi shto shkljocaju, kao da je trebalo povuci liniju razlike i istaknuti sjaj.
Tu iza granice, sedela