Počeo je Kopaonik biznis forum 2015. Kažu da ima oko 600 učesnika, došla je celokupna elita (i ona koja podržava premijera, kao što je podržavala i one bivše ali i ona koja nije baš tako puna podrške, ali se ne oglašava previše). Nisu bitne same poruke ovog igrokaza koji se ponavlja već neko vreme, ja bih komentarisao igrače. Kao što sam rekao, celokupna elita je tu, a ona uključuje predstavnike vlasti i onog što bi se moglo nazvati "akademskim sektorom". Ono što mi je zanimljivo je da je proteklih godina došlo do promene igrača koji su vlast (nekad su tu bili drugi ministri, drugi guverner) ali partneri ekonomisti ali i novinari ostaju isti: Bajec, Đuričin, Labus, Šoškić, Savić, Ćulibrk... tu je čak i Cvetković ,ovog puta ne kao vlast već kao ekspert/konsultant...
Hajnc fon Ferster (Heinz von Foerster), "Sokrat kibernetike":
Bio sam u gostima kod neke porodice, u Bostonu, ako se ne varam, čekali smo i čekali da se dečak vrati iz škole. Stigao je sa satom zakašnjenja, očiju punih suza, još jecajući. Pitali smo ga: „Šta se dogodilo, zašto plačeš?" „Morao sam da stojim u ćošku jedan sat!" „Ali, zašto?!" „Zato što je učiteljica rekla da sam bio bezobrazan." Roditelji su pitali: „Pa, šta si uradio?" „Učiteljica je pitala koliko je 2 puta 3 i ja sam se javio i rekao da je to 3 puta 2, i onda su se sva deca smejala, i učiteljica je bila jako ljuta i povukla me je za uho i rekla da sam bezobrazni obešenjak i da moram da idem u ćošak jedan sat, i da 2 puta 3 nije 3 puta 2, nego 6."
Onda sam mu rekao: „Ali, ti si bio potpuno u pravu! 3 puta 2 jeste 2 puta 3. Možeš li ti to da dokažeš?" „Naravno!", rekao je on, uzeo olovku, nacrtao tri tačke, ispod njih još tri tačke i rekao: „To je 2 puta 3. A kada okreneš papir, onda je 3 puta 2."
To mi kaže šestogodišnje dete, a učiteljica ne razume da je tu već shvaćen komutativni zakon multiplikacije - koji ona, draga učiteljica, još nije shvatila!
Mesta simboličkog (istorijskog) pamćenja ili (poželjnog) kulturnog zaborava...Pitanje spomeničkih skulptura u javnom prostoru (u daljem tekstu: spomenika) poslednjih godina reaktuelizovano je nizom afera koje, još jednom, dokazuju da društvo bez izgrađenog kulturnog obrasca, strategije, identiteta – jeste društvo osuđeno da tumara, čineći uvek iste greške u kojima kultura (spomenici posebno) postaje sredstvo manipulacije, ili pak polje iskazivanja političke bahatosti i ničim ograničene moći. Podizani po principu: političar na vlasti, mimo svih procedura ili pak uz provizorijum istih, po vlastitom nahođenju izabere/pronađe umetnika, po pravilu "našeg čoveka koji to zna da uradi", zatim iz gradske / pokrajinske / republičke kase (koja je već pri ruci) prebaci novce tamo di treba i stvar je rešena! Na ovaj način – umesto simboličkih mesta koja odražavaju one (stožerne) vrednosti koje u jednom društvu jesu uzorne, samim tim i nesporne ─ spomenici postaju poprišta stalnih sukoba, podela i najprizemnijih političarenja koja, neretko, prete da eskaliraju i u nešto opasnije.
Proteklih nedelja hiljade ljudi je prošlo kroz lični pakao kada im je prirodna katastrofa potopila kuće i u naletima bujica odnela najvredniju imovinu, a njihove porodice izbacila u prihvatne centre širom Srbije. Žrtve u ovim kolektivnim centrima ostale su bez odeće, obuće, osnovnih higijenskih sredstava, pa i hrane i čiste vode. Povrh svega, ovi ljudi ostali su bez osnovnog osećanja sigurnosti. I to je prva snažna trauma koju su tih dana doživeli.
Rad mnogih volontera i volonterki je žrtvama poplava omogućavao da prežive dok se ne stvore uslovi da se vrate u mulj i vlagu svojih kuća i okućnica. Jedni su kuvali hranu, drugi su prikupljali i donosili suvu presvlaku, dok su treći pružali profesionalnu psihološku podršku kako bi žrtve, dok su najranljivije, skupile snagu da prebrode posledice koje je potop ostavio u njihovim životima.
A onda je ove ljude zadesila druga vrsta katastrofe -- za koju nije odgovorna priroda, već funkcioneri Grada Beograda. Gradska vlast je sasvim iznenadno i prisilno izmestila žrtve poplava iz prihvatnog centra u hotelu "Slavija" u devastirane, neuslovne i zarazne barake u Krnjači. Kada su ih potrpali u autobuse, niko od ugroženih nije znao gde ih voze, šta ih tamo čeka, niti zašto ih premeštaju tako grubo kao da su vreće peska, a ne ljudi. To je druga velika trauma koju su tih dana doživeli.
Vidim da nema posebnog bloga posvećenog današnjem/noćašnjem/jutrošnjem epskom US Open finalu. Novak Đoković nas je jako razmazio svojim uspesima, ove godine je igrao sva četri najveća finala i dobio treće, što je svakako jedna od najimpresivnijih sezona u istoriji najkompetetivnijeg individualnog
Videh na jednom lovačkom forumu temu, pa parafraziram “šta sve nosite na teren, mimo onog baš obaveznog” (a što bi kod ptičara bili dvogled, ključ – tj. priručnik za identifikaciju ptica i beležnica, sve češće i foto oprema), pa su odgovori išli od labella do šešira, obično oko litra vode, te od pljoske ("nije to za tebe da piješ, vec da ponudiš") do, meni najzanimljivijeg, doručka za 2-3 osobe ("sendviče nose sebični ljudi - ne mogu nikog da ponude, nego se nosi kulen, crni luk, itd, sve sto može da se naseče i podeli, količina za dvoje-troje")...
[Прослави различитост]
Сваки облик комуникације подразумева одређени степен манипулације. Шта више, што је комуникација боља то је степен манипулације већи.
Док ово читаш, преко система знакова, ја управљам твојим мислима. Палим неуроне у твом мозгу и покрећем низ асоцијација које су у теби направљене искуством. Преласком на директно обраћање теби, боцкам амигдалу која мења твоје емотивно стање и ирационални део тебе треба што пре да закључи да ли сам ја теби претња у животу и, ако јесам, каквим понашањем треба да одговориш на ту претњу?
Zastavini automobili imali su čudne navike, od kojih je ona da se kvare iz čista mira, čak i kad su relativno novi umela da opasno ide na živce.
Taj nepoznat, pritajeni i živcirajući zvuk kome se ne može odrediti poreklo pojavio se posle pet stotina kilometara, na spustu ka Budvi. Ne mogu da odredim šta je, ne osećam ništa u ponašanju automobila ali mi se potmulo brujanje nikako ne sviđa. Ok, siđemo nekako, prolazimo semafor, ulazimo u Budvu i - motor se ugasi.
Dobro. Nije to ništa. Probam da upalim, verglam, amlaser se muči - ništa. Samo mirno, no panic. Bankina visoka 30cm, nema šanse da naguram auto. Sva četiri, otvaram haubu, izlazim da kao iskusni mehaničarski dunster pogledam šta se dešava. Gledam - sve deluje normalno. Vratim se, probam ponovo da dam kontakt, Ista priča. Na instrument tabli ništa ne pokazuje. Nije prokuvao. Ima vode u hladnjaku. Rezervoar napunjen u Titogradu.
Fak!
Stanu neki ljudi i pomognu (hvala đe čuli i nečuli!) da auto odguram nekoliko desetina metara do mesta na kome mogu da ga sklonim sa puta kojim teče beskrajna bujica.
Dobro, da vidimo: to što je subota veče, što nemamo ništa rezervisano, što je špic sezone i što smo skrljani od ibarske magistrale i doline Morače nisu činjenice od pomoći.
U Beogradu se dvadesetak mesta izdvaja po svojoj popularnosti među lokalnim posmatračima ptica. Neki ta mesta odabiraju spram bogatstva ptičjeg sveta, drugi zbog blizine stanovanja i dostupnosti, treći po omiljenom tipu staništa... U ovom vodiču ću pokušati da predstavim neka od njih, na Dunavu ili u plavnoj zoni reke.
Branislav Petrović
(1937-2002)
PRILOG ZA EVROPSKU ISTORIJU
(Iz dnevnika)
Orijentisali smo se prema zvezdama
vodile nas trube i ključevi tamnica
osluškivali savete onih ispod zemlje
nismo se zaustavljali
Prvo smo otkrili kožu jedne žene
finu negovanu od mladih zmija izatkanu
zatim smo pronašli krila anđela
koja je neki vojnik izgubio
Naišli smo na selo napušteno
prepoznavali stvari iz detinjstva
dočekao nas je samo jedan starac
koji nije uspeo da umakne
Koliko sam ja razumeo, dok je devedesetih jednima tekao proces akumulacija kapitala vesto zamaskiran bratoubijanjem, a drugima zbog tog istog bratoubijanja masovno upropastavani zivoti - folk muzika i turbofolkovanje javne scene bili su kljucni softver za zombifikovanje drustva u cilju onesposobljavanja bilo kakvog otpora.
Gatare, vidovnjaci, beli magovi, pevaljke, te poestradizovani bivsi mafijasi i prateci acesoar njihovih droljetina i telohranitelja-ubica bili su ta pesadija kojom je izvrsen odlucujuci juris na sve vrednosti koje su stojale na putu prihvatanja i genocida kao patriotizma, te paljevine, silovana i pljacke kao ljubavi prema svom narodu ...
Citao sam Proglas koji je uputila grupa od 200 intelektualaca (Jel uopste jos uvek ziv Pol Pot?). Neprijatno sam bio iznenandjen time sto, iako medju njima izuzetno epskih likova ogrnutih u razna istorijska i paraistorijska ruha i odezde, niko nije uzeo da se potrudi da, zarad marketinskog i PR potencijala vesti, okupi jos 100 intelektualaca - pa da ih bude spartanskih 300. Intelektualaca jel, okupljenih na braniku Necega protiv (ovog puta) zapadne ordije olicene u NATO paktu, da stanu na srpske Termopile i poginu za slobodu zlatnu i gradjevinska poduzeca vladike Artemija.
Steta