Navalite narode, jedinstvena prilika, samo na Blogu B92 za vreme Ozi opena čuvena emisija Game, set & Nicc, koja je naslov nečuvenim bezobrazlukom maznula od nešto manje poznate emisije sa Eurosporta, Game set and Mats. Čak je i koncept dve emisije sličan, u smislu što se i u jednoj i u drugoj prognoziraju rezultati tekućeg gren slema. Teniski stručnjaci ocenjuju da Nicc ne bi trebalo da ima išta lošiji procenat tačnih prognoza od Matsa…
I dok u Srbiji već nedeljama nema novoobolelih od malih boginja (stanje na dan 25.01.2019, poslednji prijavljeni slučaj pre 28.12.2018), Makedoniju "trese" (ne samo zdravstveno nego i politički) epidemija ove bolesti a o tome u domaćim medijima nema ni reči.
Stanje epidemije morbila u regionu
A sve je počelo u dečjem vrtiću (a gde bi drugde) u skopskom naselju Radišani kada je 19.12.2018. prijavljena lokalna epidemija. Obolelo je petoro dece, uzrasta 3-4 godine, u grupi nevakcinisane (a da li nas i to čudi) dece i jedna odrasla osoba (iz porodice obolelog deteta). Komisija za zarazne bolesti i nadležna epidemiološka služba donose odluku da se na dve nedelje zatvori pomenuti vrtić.
Nedelja je, dan koji me asocira gotovo uvek na bezbrižnost, opuštenost, blagu lenjost, popodnevni ručak u društvu voljenih osoba, gledanje porodičnog filma uz gutljaje tople kafe i predvecernje dremanje… Gotovo da se u ovom momentu identično osećam, s tim da su okolnosti u kojima se trenutno nalazim poprilično drugačije…
Negde je oko 14h popodne, nalazim se na otprilike 11,500 metara visine, iznad obale zapadne Afrike. U avionu sam sa jos, ni sama ne mogu da pojmim, koliko stotina ljudi, na putu za Buenos Aires. Nedeljni ručak samo što je završen… Malo neobično, zar ne? U vazduhu se čuje žamor ljudi, hrkanje onih koji duboko spavaju posle verovatno burnih noći provedenih po evropskim prestonicama, mnoštvo različitih jezika među kojima dominira španski.
Ово је обичан дневнички запис -- запис о искуству везаном за део судског процеса који се, ваљда оцењен као недовољно динамичан и без људске драме, занемарује у већини америчких филмова и серија. Све закључке, тачне, погрешне, ирелевантне, остављам читаоцима (ионако не зависе од мене, а понекад ни од текста). Додуше, изнећу један личан, а самим тим и валидан, закључак.
*
Пре извесног времена сам провео читав дан учествујући, као кандидат, у процедури за избор дванаест поротника у судском поступку везаном за убиство.
Baš je komplikovana ova priča oko kol'ko i kako na budžet a koliko ne na budžet, i ko će moći na budžet i da li ima para, i šta će jadni renomirani fakulteti i njihovi još renomiraniji profesori ako ovoliki ne mogu na budžet jer nemaju 60, a nemaju ni 42 ni 37. I zamislite studenti moraju cele godine da rade, baš kao neki đaci, a ne kao uskoro akademski građani pa se gospodski pojave samo na ispit, a profesori moraju da organizuju redovnu školicu, vode računa o prisutnosti, daju redovne testove i prate napredak, baš kao neki učitelji, a ne boemi profesori. A nismo se baš ni spremili na sve ovo. I šta sad? Bilo bi dobro da za početak znamo šta hoćemo. Ko mi? Mi, the društvo.
Dobio sam divan poklon. Knjigu. ANNIE LEIBOVITZ, The Photographer’s Life, 1990 – 2005.
Neprekidan tok fotografija slikanih širom sveta na najneverovatnijim mestima i njačudnijim prilikama na prelazu vekova. Fotografije su nanizane onako kako su se nizali događaji i proticalo vreme. Svaka jedinstvena, a sve zajedno pripovedaju život umetnice. I druge živote. Uverljivo, setno, potresno, očaravajuće.
Scene iz života, porodične fotografije,
Ovo je prva u niza slika koje slede na ovom blogu. Kao što ćete videti, svaka slika je poseban primer izuzetne lepote, svaka pleni bojom, formom, kompozicijom, i svaka je samo detalj sa površine Marsa. Sve te slike snimljene su kamerom visoke rezolucije (HiRISE, High Resolution Imaging Science Experiment)
Raskrsnica. Verovatno je oko 35 stepeni Celzijusa. U hladu. A ovde na trotoaru već..! Koračam planirajući svaki korak. Omamljuju vrućina, izduvni gasovi saobraćajnog Perpetuum-mobille-a, asfalt naparfemisan raskuvanom smolom, pa i diskretan udar znoja koji dotiče ispod pazuha nekih prolaznika u sintetičkim košuljama... Gledam da se s nekim ne sudarim, jer svi žure instinktivno bežeći od vreline. Automobili odasvud pritiču, koče, bučno dodaju gas...
Sve kao
radulovica razvlace po kuriru. onako bas kurirski. ni decu ne stede. on mesijanski najavljuje katastrofu koju ce samo pokajnici preziveti. ako ne postanes sledbenik bices junak igrice ili ce ti neko provaliti u mejlove. pa se ti pazi. sindikalci bi da ucestvuju u javnoj raspravi ali malo da je prekinu pre toga. poslodavci bi da javne rasprave bude ali da sve ostane bas onako kako su napisali. simuliramo par sastanaka, oko nove godine da svi mogu da se posvete izmedju cece i sarme, kazemo da su svi pitani a ono sto smo lobirali i lepo katastroficno najavili da mora inace propadosmo u ustav da udje. svi se busaju u grudi da su oni, bas oni i niko drugi jedini legitimni i pravi zastupnici nezaposlenih. a rat se vodi izmedju privatnih poslodavaca i sindikalaca koji postoje samo u javnom sektoru. stotine hiljada zaposlenih u privatnom cute. ne smeju ni da progovore. njima je dovoljno sto zivi su, pa makar jos neki mesec samo.
Moj gost: Mr.Loader
Teško je bilo gledati sliku u tv izveštajima. Nije lako ni pisati o tome, jer stoji onaj bremenit, pomalo i katastrofičan osećaj. Ali, treba. Bolje nego ćutati.
Monasi koji se pesničaju… To je scena koja poražava, koja deprimira.
@uros_vozdovac, @little_radojica, @a_jovicic
Kako je ovo bila "najkraća predizborna kampanja u novijoj istoriji" tako smo prinudjeni da na-vrat-na-nos obradimo i podatke pre nego što počne "najduža predizborna tišina po kojoj smo lideri u regionu". Izgleda da je vest o anketi osvanula na nekom od medija pošto u poslednjih par časova beležimo nagli porast broja anketiranih. Na žalost, morali smo da uradimo "presek" na osnovu podataka prikupljenih do 21h (do kada je ukupno glasalo 1010 ispitanika)