Prošlog utorka, u Blicu, pomenuo sam Gorana Markovića, a danas je on objavio odgovor. Citiram prvo deo svoje kolumne koji se odnosi na Markovića, a onda i njegov tekst u kome objašnjava sličnosti između moje malenkosti i Hitlera.
OVO JE FIKCIJA
Substancia Filmes predstavlja
MARIA ALISE VERGEIRO
u
ŠAMAR PANTERU
100.000 prodatih karata, 450 predstava, od čega šest premijera, priznanja i gostovanja nisu dovoljni za dalji rad Ateljea 212. Zahtev 25 od ukupno 33 zaposlena glumca da se smeni upravnik Kokan Mladenović doveo je do blokade ovog beogradskog pozorišta. A nerazumevanje izmeðu umetnika i upravnika podelilo je i kulturnu scenu.
[Искажи своју муку]
Старешине су имале пресудну реч. По рођењу, после купања у вину, отац је бебу носио старешинама на процену. Уколико старешине племена оцене да беба задовољава њихове норме и да може да испуни њихову визију грађанина, родитељи би дете одгајали. Уколико би оценили да је беба неподобна, она би била однешена у дивљину да докаже, или не докаже, да је способна за опстанак. Уколико бебу неко пронађе и преузме бригу о њој, она би имала судбину роба, врло често намењеног проституцији. У супротном, остављена је дивљим животињама или глади и хладноћи. Норме спартанских старешина су имале пресудну реч.
Svrha putovanja je da otkrijemo odakle smo to pošli. (TS Eliot)
Danas je 40. godišnjica čovekovog sletanja na Mesec, a i ja sam ovih dana sleteo kao ‘'Varvarin'' medju Srbe (hvala P. Brajoviću!), pa sam pomislio da bi tekst koji sledi bio najbolji osvrt na ove i slične dogadjaje.
Gost autor LJ. L Švrakić
~ С Е Р В А Н Т Е С И Ј
Gradić St. Pierre posle erupcije vulkana 1902. godine
Vi stalno pričate o događajima, a ne o onome što se zaista desilo – (TS Eliot, Family reunion)
Trenutno traje predizborno ćutanje, pa se ovaj post bavi politički neutralnom temom: katastrofalnom erupcijom vulkana koja se dogodila pre 118 godina, 1902. godine, na dalekom Martiniku, erupcijom
Incident kojim je obeleženo otvaranje ovogodišnjeg Novosadskog salona - najstarije likovne manifestacije u Vojvodini, u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada - samo dva dana nakon otvaranja uzima razmere događaja koji pokazuje potencijale da dovede do značajnije transformacije ove, već duži niz godina, otužno provincijalne manifestacije. No, idemo redom:
Otvaranju ovogodišnjeg Salona prethodila je Inicijativa koju je potpisalo 50 od ukupno 56 umetnika koji učestvuju na ovogodišnjem Salonu, usmerena ka gradskim vlastima u Novom Sadu u kojoj se od gradonačelnika Igora Pavličića i Gradske uprave za kulturu traži da preispitaju budžet namenjen kulturi, kao i da pristupe rešavanju statusa umetnika i umetničkih udruženja u gradu: Nedefinisanost kulturne politike, nerešeni status umetnika, njihov radni i životni prostor, budžet namenjen kulturi i način kako se njime gazduje jasni su pokazatelji zapuštenosti kulture u Novom Sadu... Očekujemo da prigodna beseda na otvaranju Novosadskog salona zaboravi na floskule o sjaju i uspesima novosadske kulture, da Gradska uprava za kulturu bude generator kulturnog razvoja grada i da konačno ponudi korektne uslove za dijalog i kreiranje nove kulturne politike... (Nikola Džafo, jedan od pokretača Inicijative)
Kako na otvaranju nije uočeno prisustvo gradskog ministra za kulturu Andreja Bursaća, niti bilo kog drugog iz gradske uprave ceremonija otvaranja na par minuta prekinuta je zvucima pištaljki ─ instrumentima kojima se grupa umetnika koja se predstavlja kao Orkestar za vanredne situacije poslužila kako bi izvela pesmu "Marš" posvećenu gradskim vlastima i njihovom nemanju nikakve kulturne strategije, a u znak podrške umetnicima i umetnosti.
Mi smo dobro, hvala na pitanju, ovde je predivno i dobro je što niste s nama. U primorju bura divlja preko svih granica brzina dozvoljenih na autoputevima, ali nema pandura koji bi se usudio da stane pred 200 km na sat i zaustavi je. Na dnevniku glavne slike su veselnik koji uprkos upozorenjima da se ostane kod kuće, pokušava da baci đubre po orkanu, zbog čega biva odnesen sa sve kontejnerom, džakovi peska na krovovima koje vetrina nije postigla da oduva, zabavljena čupanjem drveća, talasi k'o kuće i kuće koje jedva vetru odolevaju.
Noćas je umrla Anastasija Trajković. Imala je samo devet godina. Umrla je ne samo zbog teške bolesti, umrla je zbog svega i svih koji nisu umeli da cene sreću što je imaju, što postoji.
Strašno je kad deca umiru. Još strašnije je kada ta deca umiru željna smrti, pitajući što ne umru već jednom. Kada umiru u bolu, strahu i stidu. Siti svega, konačno se predavši pred sistemom i svima koji su bezdušno potrošili njihovo dragoceno vreme kojim su se kupovale šanse da život bude sačuvan.
Znam. Znam da ste je voleli, a da sada je volite sve manje. Znam i da ste nekada slušali svaku njenu reč, jedva je čekali, a sada za nju retko lepu reč nađete. Znam da ste joj verovali, a sada verujete da vas je baš ona razočarala. Znam i da se ovakve stvari ne pišu za rođendanski dan, ali mi smo je pravili zato da ona bude mesto gde ćemo moći da govorimo, pišemo, radimo ono što se drugde tada nije ni moglo ni smelo. Sem na Devedestdvojci. Na Radiju B92 koji danas slavi 25. rođendan.
Možete da ga ne volite, možete svašta da pričate, ali ja sam i dalje ponosna na to što sam bila među onima koji su pravili i napravili Radio B92. Ako nekoga boli to što nije sada onakav kakav je bio, onakav kakav smo želeli da bude, onakav kakav bi trebalo da jeste, boli mene i sve one koji su mu posvetili godine života, radeći na njemu i van onoga što se drugde radnim vremenom zove.
Ponosna sam na sve njih koji su ga voleli za koje je taj radio bio drugo ja. Ponosna na vreme koje je pokazalo da su na njemu radili dobri, kreativni, pametni ljudi, hrabri ljudi koji su i van radija bili ili jesu važni za ovu zemlju. Na Radio B92 su dolazili ljudi koji su želeli da rade drugačije, bolje, koji su na njemu tražili prostore kojih nigde drugde nije bilo. Zbog toga danas tako puno ljudi koji nešto znače u svojoj biografiji nose ime Radija B92.
Taj radio i ti ljudi su bili, i mahom i ostali, više od prijatelja. Zato što smo živeli zajedno, u redakciji smo provodili više vremena no u svojim kućama, znali smo sve o svakome, slavili smo zajedno rođendane, venčanja, položene ispite, dobro urađene poslove, prve rođene »redakcijske« bebe...Radili smo, u početku, pomoću štapa i kanapa, drugi su bili veliki, podržavani, iskusni, imali su sve što smo mi, »oni klinci«, mogli samo da sanjamo. Sve sem hrabrosti da budu više i da rastu svakog dana, uporno i sa dubokom verom da može još bolje.
To je bio radio na kome smo učili da budemo novinari, urednici, tonci, radio koji je rastao svakog dana zato što smo u njega ulagali i više no što smo znali da smemo ili umemo.
Zbog toga, svima onima koji smo ovaj radio pravili, koji smo za njega živeli, voleli ga, bili i ostali ponosni na njega – srećan rođendan!
Moj deda Jova je imao dva rodjena brata, Milana i Mihajla. Obojica su, posle puštanja iz nemačkog zarobljeništva, hteli da odu u Ameriku. Na njihovu žalost, ta brodska tura je bila jako popularna, tako da su karte bile rasprodate. Dede
Imam drugaricu nevernicu, Draganu. Nikada ne izlazi na izbore. Toliko me, kaže, nerviraju političari i muka mi je i gade mi se, da ne mogu, ne mogu...
Teška argumentacijska artiljerija.
„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare
Vest koja je upravo emitovana na Tanjugu:
Odbaccena optuzznica za pretnje Stankovichevoj
BEOGRAD, 22. aprila (Tanjug) - Prvi osnovni sud
u Beogradu odbacio je danas optuzznicu protiv ssestorice
navijacca "Patrizana" i oslobodio ih odgovornosti za ugrozzavanje
sigurnosti novinarke Brankice Stankovich, zbog skandiranja na
fudbalskoj utakmici Partizan-SSahtjor, 16. decembra prossle
godine.
Odlukom suda navijacci su pussteni