Njegova svetost stiže sutra u 9.30 na surčinski aerodrom gde ću biti u masi pionira koji ga dočekuju i veselo se osmehuju. Čim njegova svetost napusti aerodrom ja ću se baciti na pod i ljubiti zemlju kojom je prošao. To je moj radni zadatak.
Znači, moj sutrašnji plan kretanja je Surčin, Palata Srbije, Groblje oslobodilaca Beograda, Vukov park, Hram svetog Save, Predsedništvo Srbije, Skupština Srbije, Patrijaršija, centar „Sava“, Surčin. Gde god on prođe, ja ću da ljubim.
Kao što vidite sutra imam jako puno posla. Ne žalim se, ovi drugi što će da ljube pozadinu njegovog preosveštenstva su gore prošli.
U čast njegove svetosti napravio sam malu umetničku izložbu da izrazim svoju zahvalnost što je našao vremena da nas poseti.
Krstovdan iliti Vozviždanije časnog krsta (to mu je valjda zvaničan naziv) pada 27. septembra. Iako je to praznik usko vezan uz post, u našoj pravoslavnoj papazjaniji i nelogičnostima kojima obiluje praktikovanje vere kod običnog sveta, povezan je sa vašarom, jednim zbitijem ispunjenim pečenim prasićima i drugim bravima, glasnom muzikom i penjanjem po astalima, pripitim teturanjem do vrteški i vrštanjem sa isith.
Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene
Dragi …,
Bili u Bodrumu. Šta da ti kažem? Atmosfera na ovaj dan nenasilja krajnje napeta. Horde turista, najčešće u trojkama, često u većim grupama, a nikad manje od dvoje, naoružane devizama, najnovijim modelima digitalnih foto-aparata i kamerama su potpuno preuzele ulice.
AleXandar Lambros
Vizantijska civilizacija je, kako je to odavno primećeno, istovremeno i jedna od najslavljenijih i jedna od najprezrenijih. Često optuživana za nazadnjaštvo, mračnjaštvo i besprizorni autokratizam na vizantijsku kulturnu baštinu gledalo se s karakterističnim evropskim prosvetiteljskim nipodaštavanjem. U francuskom jeziku se i danas pridev "vizantijski" koristi za svaku nerazumljivu, formalnu i jalovu raspravu. S druge strane, suočena s materijalnim ostacima vizantijske kulture (onim koji su uspeli da prežive bezmalo sistematsko osmanlijsko uništavanje), čija je neklasična (tačnije nenaturalistička) i apstraktna estetika tako privlačna duhu modernog posmatrača zamorenog brojnim neoklasicizmima, iznova skreće pažnju na svu raskoš i bogatstvo vizantijske umetnosti koja pak na najrečitiji način svedoči o kulturi koja ju je iznedrila.
Pokušavate da pošaljete SMS poruku ženi ili mužu ili švalerki, ali bezuspešno. Svaki put kada pokušate da pošaljete poruku, vaš telefon se ugasi. Prvi put, drugi put, treći put. Već počinjete da osećate neko pritiskanje u grudima, cupkate nogama. Četvrti put, peti put. Svaki put kada upalite telefon, iznova počinjete da pišete poruku. Počinje da vas svrbi leva potkolenica,