Kada je na Olimpijskim igrama u Stockholmu, 1912.godine, švedski kralj Gustav V, uručivao zlatnu medalju američkom desetobojcu Jim Thorpu, izgovorio je reči koje možda najbolje oslikavaju vrednost pobede u ovoj neverovatno teškoj i zahtevnoj atletskoj disciplini:
“You, sir, are the greatest athlete.”
Odavno se u Srbiji nije stekao ovakav splet okolnosti: imamo vlast koja po svim merenjima uživa izuzetno visoku podršku građana, i ta vlast se zalaže za politiku koja uživa, bezmalo, konsenzus čitavog društva.
Osnovne tačke te politike su završetak dijaloga s Prištinom uz pronalazak održivog rešenja koje će doneti dugoročni mir i stabilnost i dobijanje datuma za početak pregovora sa EU, čime će se višegodišnji napori prethodnih vlada, a pre svega građana Srbije, valorizovati, a put srbije ka EU i boljem životu učiniti ireverzibilnim.
Ali budimo realni, GMO se proizvodi iznuđeno, bliži se kraj onog povrća što raste autohtono iz semena bez umešavanja ljudi. Toga roda nije dovoljno, razlog je uvećanje broja zemljana, ima mnogo usta koja ga potražuju pa je nadoknada nedostajuće količine proizvedena sa dodatcima koji ubrzavaju rast, povećavaju količinu i daju veoma lep izgled. Povrće tako poraslo je kao kičicom molovano, čak i oku ugodnije nego što to priroda na svoj starinski i stereotipan način može da priušti ogladneloj planetarnoj populaciji.
Vest da je dozvoljeni nivo aflatoksina sa 0,05 mikrograma po kilogramu naprasno vraćen na donedavni deset puta veći nivo od 0,5 mikrograma po kilogramu juče mi je bila smehotresna, a danas me baca u duboku depresiju. Mislim, jesam se zabavila i nasmejala čitajući beskrajno duhovite komentare na tu vest, ali ovog jutra koje je pametnije od večeri shvatam da sam tu meru, u stvari, doživela kao otvoreno priznanje zvaničnika da u ovoj zemlji ne postoje dovoljno sposobni ljudi koji bi probleme rešavali na kvalitetan, trajan i održiv način.
Ima li išta depresivnije od te spoznaje?
U Sarajevu sam bio tri puta u zivotu. Prvi put kao klinac od desetak godina sa roditeljima, drugi put kad je moje odeljenje prvog (ili drugog) razreda gimnazije islo tamo na ekskurziju, a treci put u ranim studentskim danima (vreme Ante Markovica), kada sam otisao dole na kraci vikend da se malo nadisem cistog vazduha...
Hocu da kazem, iako ne poznajem Sarajevo uopste, svi mi bivsi ex-Jugosloveni smo, u stvari, vrlo vezani za to staro Sarajevo, i to na sirokoj lepezi nivoa, nacina i orijentacije. Kao sto je New York u isto vreme i tacan i pogresan arhetip za Ameriku, tako je i Sarajevo bilo (i ostalo) isto to za SFRJ. Svi mi koji vise nismo ni od kuda, koji se secamo samo prostora koga vise nema, u vremenu koje je proteklo, i koji uopste vise ne razumeju sta je sada bitno/moderno/pozeljno/stvarno u virtuelnom trouglu BG-ZG-SA-LJ smo na kraju ostali vezani jednom tanusnom niti za neki deo Sarajeva iz negde tamo sredine osamdesetih godina.
Analitičari smatraju da je kao bloger Bepe Grilo maksimalno iskoristio prednosti interneta, naročito društvene mreže i svoj vrlo čitan blog: http://www.beppegrillo.it/en/.
Šokiran sam ovom fotografijom. Ovog momenta svi polaznici kursa za policajce, sa slike, moraju biti udaljeni sa kursa.
Šetaju Tagore i Ajnštajn tamo gore po rajskom ugođaju, pogledaju dole na planetu i vide šta se tamo svašta nešto događa i konstatuju: - jbte, džabe smo krečili ... !