„Naučio si me da govorim tvojim jezikom, a sva korist koju ja imam od toga je da znam da proklinjem." Šekspir, „Bura".
Šta se to dešava s LDP ovih dana Gospodnjih? Stranka je objavila rat na mnogim frontovima, koji se u njenoj vizuri skupljaju u jedan - optuženi su za konspiraciju (preciznije: kriminalno udruživanje) tajkun Mišković, čelni ljudi vlade i deo žutotiskačke, tabloidne artiljerije. Međutim, ovde se priča ne završava: potencijalno, u "zaveri nad zaverama" učestvuje i američka ambasada, jer neće da prizna da je dokument kojim se dokazuje Miškovićeva nepristojna ponuda autentičan, već prikrivajući tragove, uporno negira. Na kraju, celoj šapatom ispričanoj priči priključuju se i pojedini pripadnici „nezavisnog novinarstva", pre svega uposlenici RTV B92. Tako Gordan Paunović postaje agent 007 srpskog DB-a, a novinarke Olja Bećković i Danica Vučenić „skotovi, ludače i bolesnice". Sve to u nedavnom tekstu Petra Lukovića koji prenosi sajt LDP. Ukoliko ste iznenađeni ovim paranoičkim scenarijem, u kome dojučerašnji saveznici i na političkom i na medijskom planu okreću leđa LDP i u dubini noći kuju supertajne paktove, znajte da to nije presedan. I dok su slične teorije za vreme Miloševića trebalo da kreiraju dimnu zavesu nad režimskim postupcima (i postupcima dela opozicije) i za sve nedaće optuže međunarodnu zajednicu koja nemilosrdno kidiše protiv vaskolikog srpstva, dotle ni ona „alternativa", samookićena demokratskim oreolom, nije ostajala dužna. U sferi kulturne politike ona je izgradila svoj paranoički scenario: turbo-folk smislili su i u zlodelo sproveli, a sve da bi narod „zaglupeli" ni manje ni više nego SPS, RTV Pink, SANU, estradne dive, ali i „našoj kulturi strani i primitivni azijski elementi", „anti-evropski i ne-civilizacijski" sadržaji, Bagdad i Teheran u svom „radio-muzičkom" izdanju.
Čime LDP pravda svoju medijsku ulogu ovoj aferi, zašto uopšte prenosi tekst, i zašto, posle svih kritika, neće da ga skine? Argumenti na koje se poziva glase, otprilike, ovako: Luković je izuzetno zaslužna osoba za razvoj demokratije u Srbiji, a to je njegov uobičajeni, prepoznatljivi način izražavanja, njegovo lično svojstvo. LDP kao stranka ne može da takve „stavove" artikuliše u javnom prostoru, ali su Lukoviću dozvoljenje, i to posredstvom prava na slobodu izražavanja. "Bez obzira što njegov stil prevazilazi granicu komunikacije koje su dozvoljene političkim strankama, smatramo da je to Petar Luković i da je to pitanje njegove autorske slobode", navodi LDP. Na kraju, prenošenje Lukovićevog teksta smatraju u LDP podrškom slobodi javnog informisanja, koje je, po njihovoj oceni, gore nego devedestih (videti http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2007&mm=11&dd=23&nav_category=11&nav_id=273410).
Na dva mesta LDP insistira na slobodi - autorskoj tj. personalnoj i ona „kolektivnoj" slobodi javnog izražavanja, pri čemu podrškom takvoj slobodi, krši jedan od svojih manifesthih dokumenata, tzv. „Povelju slobode". Tačka druga kaže: „Slobodni smo da volimo koga želimo, obavezni da se suprotstavljamo svakoj mržnji". Nisu li kvalifikacije pune mizoginije i homofobije, kao što su "kad žrtva uđe u krletku, vrata se zaključavaju, voditeljka oblači maskirnu uniformu prošaranu biseksualnim orlovima" i "žena je krenula da kidiše zubima i muškom frizurom; bez obzira na feministički hendikep da liči na muškobanjastu Ugricu" dobri primeri „govor mržnje" i ne bi li LDP trebalo protiv takvog diksursa da se bori, u skladu sa svojom deklaracijom, a ne da ga promoviše? Pravdanje takvog nastupa Lukovićevim autorskim pečatom, koji treba uvažavati kao njegovu personalnu specifičnost, pada u vodu upravo zbog njegovih napada na lična svojstva novinarki - stvarna ili pretpostavljena, svejedno. Tom logikom mogli bismo reći za bilo kakvu diskriminativnu retoriku da predstavlja lično svojstvog onog ko je praktikuje, što bi svaki napad tog tipa učinilo legitimnim, pa i rasizam, nacional-šovinizam, seksizam, itd. Takođe, ideja da u slobodu javnog govora spada i „pravo na uvredu" teško da može opstati upravo u demokratskom kontekstu, koji poznaje ograničenja - „govor mržnje" moguće je praktikovati u privatnom, ali ne i u javnom kontekstu. Drugim rečima: kod kuće mogu da mrzim koga želim, a li u medijima ne smem to da izražavam, inače podležem zakonskim sankcijama.
Ono što je, na osnovu rečeno, odista zanimljivo jeste kakve sve to posledice ima na shvatanje demokratije kojim operiše LDP. Pored toga što se političkim saveznicima brani pravo na diskriminaciju pod plaštom slobode govora, Lukoviću je to dozvoljeno zbog toga što je on bio i ostao veliki lučonoša i mučenik tranzicione demokratije. Skupljajući tako demokratske poene, on ima prava da ih iskoristi na najvulgarniji način. Ovde se LDP ponaša kao manufaktura koja deli bonove (ili tačkice) onima koji su "prave demokrate", isključivo po njihovoj proceni, jer ostaje nejasno zašto Olja Bećković I Danica Vučenić takve zasluge nemaju, kao „nezavisne novinarke". Možda zbog toga što su kritički nastupile prema Jovanoviću? I to je još jedno mesto sa koga se vidi kako LDP doživljava sebe, naime kao političku elitu na mestu istine koju uopšte nije poželjno kritikovati, jer mogu da uzvrate podrškom tekstovima u kojima se njihovim neistomišljenicama premerava obim grudi i ustanovljava nivo estrogena. Ukoliko se neka od novinarki i profesionalno ogrešila o LDP, ne bi li kritika koja bi se fokusirala na "radne prestupe", oslobođena diskriminativnog sadržaja, bila daleko primerenija? U tom kontekstu, deklarativna spremnost LDP da objavi tekstove gde su oni sami predmet kritike zvuči kao jeftino mazanje očiju javnosti.
Demokratija u kojoj postoji „dobar" i „loš" govor mržnje, u zavisnosti ko ga artikuliše i da li je po meri uske elite, nije nikakva demokratija, već oligarhijski koncept vladavine u kome samozvana i samoizabrana „politička aristokratija" nekim ljudima daje manje, a nekima više prava. Tako Luković ima više, zbog sakupljenih zasluga, dok će ostali, nezaslužni građani biti sankcionisani za „govor mržnje", koji ostaje privilegija koju LDP dodeljuje svojim pravedničkim „ognjem i mačem". Radikali postaju vrhunski prestupnici kada objavljuju knjigu u čijem naslovu se Nataša Kandić karakteriše kao „ustaška kurva", ali miljenicima LDP može se dozvoliti da svoje "mete" zakiću vencima epiteta kao što su „skotovi, ludače i bolesnice". Kada na sve to dodamo i Jovanovićevo karakterisanje volje većine kao nedemokratske, a većine građana kao neznalica (vidi youtube-link), jasno je da LDP u stvari rehabilituje „feudalni" totalitarizam u kome je jedino "demokratska opcija" ona koja podržava njih, dakle oko 5% stanovištva. Ovakav kultur-rasizam spram sopstvenih građana i građanki nespojiv je sa demokratskim konceptom, ali je u vezi sa još jednom karakterizacijom građana Srbije, drugačijeg muzičkog ukusa, jer se SVI oni koji slušaju npr. Cecu, u diskriminatornoj generalizaciji, nazivaju „polu-svetom" (u poslednjem „Utisku nedelje"). Drugim rečima, glasali za drugu političku opciju ili pak slušali muziku koja „nije adekvatna", političkim subjektima negira se upravo subjektivnost, te nam se nagoveštava društvo u kome će LDP, pored deljenja demokratskih „crtica", određivati i ko je na izborima podoban za glasanje, a ko nije.
Još jedan razlog navodi Jovanović kao opravdanje za objavljivanje diskriminatornih tekstova. Naime, on kaže: „Tako i oni o nama" (opet „Utisak nedelje")! Dakle, poruka je - klin se klinom izbija, bez uviđanja da ovakav politički princip izneverava deklarativne postavke LDP dvostruko. Prvo, on dozvoljava da sam LDP upotrebljava „govor mržnje" koji inače programski osuđuje (samo ako nije počeo prvi), ali i da učestvuje u perpetuaciji ovakvog diskursa, čineći ga sastavnim delom svakodnevnog političkog opštenja, nečim uobičajenim, normalnim i u krajnjoj liniji prihvatljivim. Kada je sam žrtva takvog odnošenja tj. kada dobija neutemeljene, mahom moralističke i uvredljive optužbe da je narkoman, lopov, manipulant, tada Jovanović uglavnom podsnosi tužbe, s punim pravom. Ali kada biva navodno napadnut (zajedno sa LDP) uopšte se ne libi, krijući se iza Lukovića, da indirektno odgovori i tako se razračuna sa političkim neistomišljenicima. Jer, pojavljivanje takvog Lukovićevog teksta na sjatu LDP, a kasnije istrajavanje na njemu uz navedene argumente, predstavlja eksplicitno „vraćanje duga" na perfidan i degutantan način.
Na kraju, primetimo i sledeće: B92 u celoj ovoj burleski vulgarnosti nije nevin. Reakcija ove medijske kuće zakasnela je koliko i selektivna. Naime, Luković je u svojim „komentarima" i do sada bio uvredljiv i diskriminativan, ali dok nije dirao B92 nije bio nepoželjan u „Peščaniku" (njegove kolumne prenosi sajt te emisije). Bez obzira kakav stav imali prema „prvoj Srbiji" karakterisanje Ljiljanje Smajlović, bila vam i direktni politički protivnik, kao „siseless" nedopustivi je seksizam koji nije smeo da se pojavi u programu. Nauk, koji B92 iz ove priče treba da izvuče, jeste onaj „Frankenštajna" Meri Šeli - pripazite se da ne učestvujte u kreiranju čudovišta koje se može okrenuti i proziv svog tvorca (metaforički govoreći, naravno). Nadajmo se da umerena reakcija B92 prekida ovo „vrzino kolo" diskriminacije, odbijajući da taj krug zatvori novom rundom vređanja. I da će u javnom polju Srbije biti više onih spremnih da polemiku sa ovakvim napadima uopšte ne vode, već ih u startu odbiju, kritikujući argumentima, a ne uvredama.
P.S. Luković je opet odgovorio, ponavljajući optužbe, što je tragično očekivano koliko i očekivano tragično. Ukoliko vas zanima, posetite sajt LDP. Link ovde neću stvaljati, razumljivo.