Ovaj tekst prvobitno je bio namenjen za rubriku «Pisma», u uglednom nedeljniku NIN. Zapravo, povod je beznačajan, pomalo smešan, ali nosi neku dozu poražavajućeg besmisla, kada se sagleda taj tekst u celini. Dakle, u poslednjem broju NIN-a (3147. od 21.04.2011.), izašao je treći po redu nastavak teksta «Novac i politika u kulturi». Ne znam ko je cenjeni autor ovog teksta koji sve ukupno više liči na paskvilu nego na istraživačko ili bilo kakvo drugo novinarstvo. U njemu nisu navedeni stvarni uticajni ljudi, a autor se pomenutim imenima, njihovim uticajima i delima, bavio na trivijalan način. Pri tome još, oskudevajući u originalnosti, goroj od rekla-kazala po kafanama. Zato sam odustala od pisanja pisma NIN-u, tako da mogu slobodno da nastave, u skladu sa zakonom o (ne)informisanju, da pišu koješta. Šteta za čitaoce i šteta za NIN, od koga se uvek očekuje više.
Međutim, mene zanima zašto u tom tekstu nema istine ni o novcu ni o uticaju politike na kulturni život u Srbiji?
Zašto se ne pominje ko i koliki novac godinama dobija od Javnog Servisa, koji kreira kulturni ukus ove nacije? Zašto je taj tekst na ozbiljnu temu takav: površan i banalan? To čak ne liči na novinarski tekst, nego na jedan pogrešan prikaz percepcije srpske kafanske javnosti, i to poodavne, dakle bajate percepcije. Niko ko se bavi kulturom, a naročito filmom neće reći ovakve stvari. Reći će ili mnogo gore (ali tačnije) ili mnogo bolje (i opet tačnije). I tome će pridodati još neka imena, od stvarnog velikog uticaja.
Mislila sam da ne postoji ništa tako površno, praznoglavo i netačno, kao lista najmoćnijih u Srbiji, koju iz godine u godinu objavljuju neki dnevni listovi, a na kojima sam se nalazila, neizostavno uz netačne biografske i «uticajne» podatke. Ta mi je netačnost bivala samo smešna. Nedavno se jedna moja prijateljica šalila kako to jeste tačno – jer ja jesam najmoćnija žena u Srbiji, pošto su mi nedavno na premijeri filma bili najuticajniji ljudi u Srbiji. Htela je da istakne tačnost informacije o uticaju i netačnost njenih argumenata. Duhovito.
No, šalu na stranu, mislila sam da ništa slično tome neću pročitati u nedeljniku NIN, koji se u mojoj kući redovno čita. Zabave radi reagujem na deo teksta u kome se pominje «klan Maljevići» (to je u tekstu jedini "klan", što stvar čini zanimljivom i nadasve egzotičnom). "Klan", pretpostavljam, činimo: moj otac (producent), moja sestra (glumica) i ja (glumica i producent). Verovatno je tu i moj zakoniti suprug (reditelj), koji dakle nije Maljević, a diskutabilan mu je i status u klanu. No idemo redom. Citat glasi:
"MALJEVIĆI - O tom klanu se priča kao o klanu sa mnogo uticaja i, naravno, para. Sve rade porodično i upravo tako deluju na javnoj sceni. Njihova dela, pak, nisu prešla osrednje umetničke kvalitete."
Kakav majstorski zaključak koji zavređuje celu istinu! Ovako to radi ovaj naš "klan": sastajemo se na jednom tajnom i lepom mestu, poput Karađorđeva - jednom u deset godina. Mi smo, naime, shvatili da se od filma u Srbiji tako dobro živi da je dovoljno snimiti jedan film u jednoj deceniji! Tako to rade pravi klanovi. Ovi što su do sada snimali svake godine filmove su čista boranija. Ovi što stalno snimaju za RTS ne mogu se naravno nazvati klanom – čak radili i porodično, jer ima nešto i iznad klana, ali to NIN ne zanima. Naš "klan" serije snima jednom u petnaest godina, pošto njihov kvalitet i uticaj na srpsku kulturu traju toliko da se iznova mogu gledati a zarada je prosto n e v e r o v a t n a! Tako da posle "Otvorenih Vrata" nismo snimili seriju, ali nameravamo uskoro (prošlo je više od 15 godina, tajni klanovski sastanak je zakazan, za sada sam prisustvo potvrdila samo ja).
Možda je suvišno reći, NIN sigurno zna bolje, ali ipak: sva dosadašnja dela, koja su «stvarana u ovom klanu», dobijala su mnoge nagrade koje ocenjuju umetničke kvalitete. Osim ako ocena NIN-ovog autora ne zavređuje veći značaj od nagrada na mnogobrojnim filmskim festivalima, domaćih i stranih članova žirija, nagrada Fipresci ili nagrada publike, koja je na primer seriji "Otvorena vrata" dala status kultne. (Šta li je dobar kvalitet za autora NIN-a? - pita se autorka i "članica klana", jer joj je iz teksta to ostalo nejasno.)
Radi istine i dobre obaveštenosti novinara nedeljnika NIN:
Moj otac, Bojan Maljević, "Don Korleone navedenog klana", producent je najvećih serijskih, filmskih i televizijskih poduhvata u staroj Jugoslaviji, koji su dobijali najveća domaća priznanja od Zlatne Arene u Puli do Kristalne Prizme srpske Filmske Akademije. Bilo je i stranih priznanja (European Grand Prix u Rimu, za TV seriju Vuk Karadžić). Ali avaj - Bojan se ne bavi produkcijom od 1999. godine! Poslednji film koji je producirao bio je «Nož», u kome sam igrala samo ja, i u kome su ostali članovi "klana" bili nepravedno izostavljeni. Na moguće razočarenje novinara NIN-a: ni drugi programi koje je Don Korleone srpskog filma producirao (zvuči pretenciozno ali ako smo jedini "klan" u filmskoj industriji, onda je poređenje adekvatno), dakle: “Idemo dalje”, “Balkan Ekspres”, “Šećerna vodica”, “Priče iz majstorske radionice”, “Ni na nebu ni na zemlji”, “Beograd noću”, “Boris Godunov”, i da ne nabrajam dalje, sve osrednjeg kvaliteta – nisu na žalost nikakav razlog za njegov ikakav uticaj u kulturnom svetu Srbije danas. Bojan je osnivač Asocijacije producenata iz koje je izašao pre više od deset godina, upravo iz razloga o kojima bi NIN trebalo da piše, kada bi se bavio novinarstvom i kada bi ga zanimala istina o izabranoj temi.
Moja sestra, Ana Maljević, imala je tu (ne)sreću da sa "klanom" kome pripada radi tek ove godine, po prvi put. Igrala je epizodnu ulogu u filmu «Sestre» koji je nedavno imao svoju uspešnu premijeru, koja je dokazala sav moj lični uticaj, uprkos raspadnutom "klanu".
Moj suprug, Boban Skerlić, reditelj i donedavni vlasnik marketinške agencije, bavio se najviše reklamnim biznisom i pedagoškim radom na FDU, a sa pomenutim "klanom" je radio u dva navrata: dve epizode "Otvorenih Vrata" 1995. i film "Do koske" 1996. Od tada je radio isključivo u svom klanu Skerlić, čiji je i jedini član. Međutim, neki klanovi se vole, pa je ipak prihvatio da svoj novi film («Top je bio vreo») snimi u "klanu Stanić" (Don Korleone tog klana je Tihomir Stanić, glumac i producent).
Ja, kao vlasnica producentske kuće Monte Royal Pictures, koja nije snimila ni jedan film u protekloj deceniji - sve do ove godine, verovatno zbog velikih para o kojima NIN piše – priznajem: moj uticaj je ogroman. Novinar NIN-a mogao je saznati koliki je zaista i u čemu, da se javio da pita.
Ne ljutim se na NIN. Nije to, uverena sam, imalo neku zluradu nameru. I najmanje u tom tekstu je bitno ono šta piše o mojoj porodici, koju po mišljenju NIN-a čini "klanom" to što smo završili neke iste škole i što smo ponekad nešto radili zajedno. Ne ljutim se ni što neko misli da imam uticaj, bilo kakav u bilo čemu. To je dobro i to je neka odgovornost. Tek se ne ljutim što neko misli da imam novac - ja sam odavno naučena da kroz život idem kao da u svakom trenutku imam milion dolara u džepu, čak i kad nemam cvonjka. Ono što me, međutim, razočarava je promašenost teme i nedovoljno bavljenje istinom o kulturi, koja je manje-više na rubu svoje egzistencije.
Kratak trejler sa našim programima osrednjeg kvaliteta možete videti lakim klikom na sliku naslovne stranice sajta: http://www.monteroyalpictures.com