Nemiri u Engleskoj: jedan pogled
Photo: Lewis Whyld/PA/AP
Grupa Kvin ima u svojoj čuvenoj pesmi "Mi smo šampioni" jednu rečenicu koja obično promakne kad se ova pesma peva u čast velikih uspeha sportista: "No time for losers"
Poslednji događaji u velikim gradovima Velike Britanije navode me na pitanje da li su gubitnici konačno rešili da uzmu stvar u svoje ruke i sami sebi obezbede "njihovo vreme"?
Da, danas je više nego ikada važno pobediti, a ne samo učestvovati. Vremena nastanka modernog olimpijskog pokreta ("važno je učestvovati"), vremena viteštva, čojstva i junaštva odavno su prošla. Danas je zaista jedino važno biti bolji od konkurencije, biti na vrhu, naći put do njega bez obzira na žrtve (uglavnom drugih) i metode koji se koriste. Ako nisi izuzetan, onda nisi u grupi pobednika. Samim tim, spadaš u gubitnike, a za njih nema mesta, kao što kaže pesma.
Pre šest i četiri godine bio sam na velikim skautskim akcijama u Eseksu, nedaleko od Londona. U intenzivnim kontaktima sa domaćinima, shvatio sam da u govoru koriste samo atribute koji postavljaju izuzetno visoke standarde. Sve je izuzetno, neponovljivo, fenomenalno… Smetalo mi je to. U našem jeziku i kulturi "dobro" je oznaka za sasvim kvalitetno odrađen posao. Za "vrlo dobro" i "odlično" treba se baš izuzetno potruditi.
Ubrzo smo počeli da zapisujemo te reči, te da se šalimo da ako želiš nešto da kažeš na engleskom moraš barem dva takva atributa da upotrebiš u svakoj rečenici. A ima ih koliko vam volja:
exceptional, remarkable, wonderful, superb, splendid, magnificent, enchanting, gorgeous, amazing, best time ever, once in a lifetime, excellent, first-class, first-rate, outstanding, superior, premium, top, choicest, prime, exquisite, extraordinary, distinctive, world-class, striking, impressive, lavish, supreme, unique, superfine, incomparable, priceless, rare, peerless, invaluable, excelling, matchless, sterling, foremost, exemplary, praiseworthy, commendable, masterful, paramount, above par, pompous, sensational, marvelous, divine, heavenly, sublime, smashing, out of this world, a jump ahead, imperial, high-minded, in a class by itself, dynamite, radiant, fantabulous, shining, lustrous, brilliant, glittering, majestic, grandiose, resplendent, palatial, standout, towering, sumptuous...
Meni je posebno pao u uši način na koji govore vrlo često korišćeno "fentestik", širom otvorenih usta, prilično amerikanizovano.
Pričao sam sa prijateljima i izneo im svoja zapažanja, naglasivši da i taj način govora doprinosi ogromnom pritisku na mlade, surovoj utakmici da se bude samo najbolji. Smetalo mi je i kad krenem da fotografišem kako se klinci trude da budu što čudniji - ne bi li time zaslužili da budu zapaženi, na fotografiji koja će obići svet. Čak je i skautska organizacija morala da bude duboko u ovoj surovoj igri - inače bi bila potpuno marginalizovana.
Ovo stvara izuzetan pritisak na ljude, posebno na generacije mladih danas, na generaciju Y kako zovu one rodjene između 1977. i 1994. godine. Po podacima koje je izneo Britanski premijer Kameron, u nasilju su učestvovala i deca uzrasta 11 godina (naredna - generacija Z)!
Koliko uopšte ima "pobednika"? Moja gruba procena je da ne može biti više od 5% veoma uspešnih ljudi. Jednostavno, nemoguće je da svi budu najbolji. To automatski znači da je 95% "gubitnika", onih koji nisu na vrhu, koji se moraju zadovoljiti mrvicama života. To je prevelik broj. To projektuje jak osećaj bespomoćnosti i tera mlade ljude u apatiju i beznađe. Na subotnje opijanje do besvesti, odmore u Malagi i okolini sa pijankama i orgijama, nasilje koje je do skora bilo prisutno na stadionima ali se od pre neki dan prenelo i na ulice.
Lori Peni, novinarka iz Londona, na svom blogu preksinoć je napisala tekst koji tera na razmišljanje. Preporučujem da ga svakako pročitate. Meni je par delova posebno privuklo pažnju.
Besni mladi ljudi koji nemaju šta da rade i mnogo toga da izgube okreću se protiv svojih zajednica. Ne mogu ih zaustaviti, i oni to znaju. Noćas, u jednom od najvećih gradova na svetu društvo se raspada.
***
Ljudi se bune jer su proveli živote tako što su im govorili da ništa ne vrede, a shvatili su da zajedno mogu da urade bilo šta - bukvalno bilo šta. Ljudi kojima nije ukazano nikakvo poštovanje bune se jer smatraju da ni oni sami ne moraju da pokažu bilo kakvo poštovanje prema drugima.
***
Posle decenija ignorisanja, marginalizovanja i uznemiravanja od strane policije, posle meseci u kojima se nije mogla ni nazreti neka nada u boluu budućnost, oni su konačno u vestima. Govoreći za BBC, jedan mladić iz Totenhema na pitanje da li su oni uopšte nešto postigli odgovorio je: "Da. Vi ne biste sa mnom pričali da nije bilo nemira, zar ne? Pre dva meseca preko 2000 nas šetalo je do Skotland Jarda, svi crnci, u mirnom i dostojanstvenom protestu. I znate šta: o tome nije bilo ni reči u novinama. Posle malo nemira prošle noći, vidite koliko smo pažnje izazvali"
Ne mogu reći da sam očekivao ove nemire, a pogotovo da im se radujem, ma koliko mi smetaju arogancija, ignorancija i imperijalizam koji su i dalje jaka komponenta britanske kulture.
No, kako jedan od komentara na gorepomenuti blog reče:
Cele noći, pitanje reportera BBC-a i Skaj-a bilo je "Zašto se ovo desilo?" Pitanje koje treba postaviti je "Kako se ovo nije već desilo ranije?"
PS 1: Je li i vama juče najveći dana tviter bio "preopterećen"?
Kad ga Đenka opravi, pratite zbivanja na #londonriot ili #riotcleanup
PS 2: Tekst sam nameravao da napišem najpre na engleskom, ali sam ipak krenuo sa verzijom na srpskom. Kad stignem da prevedem, postaviću taj tekst kao uvodni.