Milan Nikolić
Šta god mislili o organizatorima, šetnja nema nikakve veze sa tim. Događa se ono o čemu sam pisao prošle godine u tekstu „Datum“ na ovom blogu. Odnos prema Zoranu Đinđiću odavno je sveden na otužni, ja bih rekao sramni, nivo marketinškog slogana. Da je ikada postojao kao nešto kontinuirano, dosledno i jasno definisano, sigurno je da bismo danas živeli drugačije. I naša pozicija, o kojoj nas svakodnevno izveštavaju, bila bi drugačija. Možda bismo i o sebi imali bolje mišljenje. Moguće je da bismo počeli da se menjamo.Ali, ništa od toga se nije desilo. Bilo kako bilo, mart mora da dođe. Planeta se ipak okreće, ma koliko mi verovali da je stajanje u mestu jedino moguće. Znam to i po zvonjavi fiksnog telefona. U martu se uvek setim da imam tu spravu u kući. I svi me zovu u šetnju. Prvo se ljutim, kao da mi otimaju nešto na šta nemaju pravo, bez obzira na uveravanje s druge strane žice da je „šetnja građanska“ ali da nekakav organizator mora da postoji. To je u neku ruku tačno. Ne pamtim kada su se građani ovde dosetili da sami nešto organizuju. Na nivou kućnog saveta to je postalo nemoguće, da ne širim dalje. Opet ne bih da me prisvoje kao brojku. Kao svoju brojku i svoj potencijal. Na drugoj strani je želja da tog dana budem na ulici i napravim te korake.
Za organizatore se to, pretpostavljam, ne tvrdim, zove projekat. Sutra ujutru će ga proceniti kao uspeo a lična osećanja i motive okupljenih ljudi pretvoriti u „rezultate“. Evaluacija ili šta god. Potom ćemo još nekoliko dana slušati u „snažnom demokratskom potencijalu“ (koji naravno ni za šta smisleno neće upotrebiti) a onda se i pijetet i počast i vizija vraćaju u kutiju do sledeće prilike. Kako da kažem, sami smo krivi. Kad nam je već sama ideja građanske akcije nepoznata i nejasna, onda smo prinuđeni da budemo deo projekta, deo obavljenog posla.
Kao brojku bih voleo da me zabeleže oni koji će tog dana izveštavati iz Beograda. Tu sad izbegavam da upotrebim ogavnu frazu „slika koju šaljemo u svet“ jer je i ona pripada nizu pojmova koji su postali sami sebi cilj, ali o tome se zapravo i radi. Da ta slika, obično ružna kada je istinita i našminkana kada bi htela da se preruši u nešto drugo, predstavlja nekakav sken normalnosti, nekakve ljude koji i dalje veruju u napuštenu i zaboravljenu viziju a koji nimalo nisu zainteresovani da gledaju s teškom mukom uvežbane skećeve stranačkih omladina. Ukoliko to nekoga negde tamo još uvek zanima...
Na domaćem terenu se već uveliko polemiše. Naravno, o nečemu što nije za polemiku ali i ta vrsta besmisla je odavno postala nacionalni sport. Pamet je obično kratka, a zlovolja uvek u kondiciji, pa se na mrežama, kako je datum sve bliži, svašta može pročitati. Piše neko na Twitter-u: „Lakše je 10 godina šetati za Zorana nego uzeti stvar u svoje ruke, malo šetati za žive i tražiti svoja prava! Sve same kukavice i licemeri!”. Nema svrhe raspravljati ali nešto te goni da pitaš – A zašto ne bi moglo i jedno i drugo?
Sve pomalo počinje da liči na teatar zabune. U pozorištu je ta vrsta zapleta rezervisana za komediju pa se i srećan kraj podrazumeva. Zahvaljujući učešću zdravog razuma zabuna se u poslednjem činu razotkrije i sve se vrati na svoje mesto. Dakle, nije kriv zloupotrebljeni nego onaj koji zloupotrebljava, a jedno sa drugim nema nikakve veze. Transfer značenja je kontra logike i racionalnosti. Transfer krivice je nedopustiv. Ko će to ovde da objasni? I ako pomisli da bi trebalo i da mora u startu ga muči misao da neće imati ko da ga čuje i da će se, kao i do sada, svaki napor pokazati uzaludnim. Još mu se i rugaju na kraju. Svi smo suočeni sa sopstvenim kratkim dometom. A pojma nemamo kako da ga proširimo niti imamo snage da se time bavimo. Sa jednima ćemo se svađati, polemisti, obračunavati a drugima ćemo dopustiti da nas već nekako slažu, pa opet ponovo opljačkaju, ponize, obmanu, izmanipulišu i organizuju na kraju. Ono što pozorište ne prihvata kao normalnost, stvarnost itekako može da sažvaće.