Stari kontinent stari; prosečni fertilitet je nizak (jedno i po dete po ženi). Zemlje na istoku i posebno jugoistoku Evrope su u još težoj situaciji zbog snažne emigracije koja je najviša među reproduktivnom generacijom. To pogoršava demografsku strukturu jer se čak do petine fertilnih žena iseljava iz tih zemalja što uzrokuje snažno smanjene broja rođene dece (i posledično porast udela starije populacije).
Paradigma tog problema je situacija u našoj zemlji. Po trendu u proteklom delu godiine biće uspeh ako u Srbiji bude 67 hiljada živorođenih beba (isto kao 2012), dok će trend pada mortaliteta (na verovatnih 98 do 100 hiljada ove godine) oboriti stopu negativnog prirodnog priraštaja na (i dalje vrlo visokih) 32 hiljade, što je čak 4,5 promila. Imajući u vidu da je procenjeni neto odliv stanovništva iz Srbije godišnje najmanje 11, a verovatno oko 13, hiljada ljudi Srbija će ove godine imati skoro 45 hiljada stanovnika manje nego 2012.
Ono što možemo očekivati narednih godina je slično prosečno smanjenje populacije, što ukazuje da bi se za deset godina ukupna populacija zemlje mogla smanjiti za oko 450 hiljada. Problem nije samo u tome što nam sela odumiru, već je problematika prirodnog priraštaja veoma važno ekonomsko pitanje. Naime, sa ovakvom tendecijom dovodi se u pitanje održivost penzionog sistema koji počiva na međugeneracijskoj solidarnosti. To znači da penzije ne potiču iz nikakvog autonomnog fonda već od trenutnih plata. Dakle, ako se smanjuje broj onih koji rade, a povećava broj penzionera (trenutno po oko 1% godišnje, ili oko 17 hiljada neto), to znači da će u bliskoj budućnosti biti sve manje para za penzije.
Ono što mnogima na prvi pogled izgleda dobro to je da će se Srbija za oko deceiniju i po suočiti sa manjkom zaposlenih budući da se smanjenje populacije najviše odražava na (potencijalnu) radnu snagu. To bi u odsustvu imigracije (koje teško da će biti u većem broju jer ljudi iz Afrike ili Južne Azije radije biraju zapadnu Evropu, a Ukrajinci idu ka bliskoj im Rusiji) značilo snažan pritiska na rast zarada i gubitak i onako slabe konkurentnosti domaće privrede.
Postojeće mere podrške natalitetu dale su skromne učinke dok bi rad na povratku iseljenika dao skromne rezultate, a i smanjio bi snažan priliv koji Srbija ostvaruje od doznaka. Naime, zemlja koja nema obilne resurse niti tehnogiju praktično mora da izvozi radnu snagu, kao što to Srbija i čini punih pola veka. Smanjenje mortaliteta na sreću se već dešava, ali je to proces koji ne može bitnije da popravi nepovoljnu demografsku piramidu zemlje, niti njene ekonomske performanse. Dakle, kako rešenje ne može biti ni snažna imigracija sunarodnika (jer je njihov broj vrlo skroman u regionu) zahvaljujući čemu je Srbija bila šampion Evrope po prirodnom priraštaju 1870-1913, podizanje nataliteta čini se jedinom solucijom. Poenta je samo naći najstimulativniju ali i ekonomičnu meru.
Zakonskim aktom kojim bi svako treće novorođeno dete dobilo finansijki dodatak koji bi trajao do punoletstva i koji bi bio jednak prosečnoj mesečnoj penziji (24 hiljade dinara) bi značajan broj majki, odnosno roditelja, podstakao da razmišljaju o prinovi. Zakon bi važio za svu trećerođenu decu sa datumom rođenja ne ranijim od devet meseci od usvajanja zakona (npr. 1. jul 2014.). Da bi se sprečilo stvaranje siromaštva zbirni broj godina radnoga staža oba roditelja bi morao biti minimalno pet godina, dok bi kod onih koji imaju prebivlište na selu uslov bio da imanje ne bude manje od jednog hektara. Dete i roditelji bi morali biti državljani Srbije sa prebivalištem u Srbiji, dok bi promena prebivališta duža od pola godine značila gubitak prava. Novac bi se uplaćivao na račun majke.
Ovakvim zakonom bi se povećao i broj drugorođene dece budući da bi mnogi planirali da imaju i treće. Konzervativna procena je da bi ovakva mera povećala natalitet za 10 hiljada beba godišnje (od toga je najmanje petina drugorođenih), što bi snažno smanjilo depopulaciju zemlje, i u narednim decenijama u radnu snagu uvelo stotine hiljada ljudi. U ovu akciju mogle bi se uključiti i tradicionalne verske zajednice, kroz poklone i npr. besplatno krštenje trećeg deteta, izdavačke kuće koje bi poklanjale sveske i pribor (one bi imale korist od besplatne reklame za koju bi bila zadužena nacionalna televizija, koja bi promovisala čitavu akciju), kao i mnogi donatori.
Budžetski trošak ovakve akcije bio bi skromnih 40 miliona evra prve godine (računa se da bi se broj trećerođene dece udvostručio), druge godine dvostruko više, dok bi 18 godine od početka primene zakona rashod po ovom osnovu bio stabilizovan na nešto preko 700 miliona evra (oko 1,5% tadašnjeg BDP-a Srbije). Budući da je trošak po osnovu penzija 13% BDP-a, kao i da će rashodi po osnovu kamata sledeće godine iznositi milijardu evra, vidi se da ova mera ne bi bila preterano veliki izdatak po budžet posebno u prvim godinama primene. Raniji predlog (iz 2011) vladine komisije za izradu građanskog zakonika Srbije o „Demografskoj naknadi" za treće dete je veoma skup jer podrazumeva to pravo i za već rođenu decu koja su treća po redu, kojih je jedna osmina. To bi značilo da bi rashod za ovu namenu u prvoj godini primene bio oko 400 miliona evra.
Veoma važna posledica uvođenja predloženog zakona bila i ravnomerniji regionalni razvoj. Naime, očekivano je da bi u manje razvijenim opštinama ljudi bili vise motivisani da imaju treće dete, u odsustvu mogućnosti da dođu do drugih prihoda. Pored toga, dinar više vredi, odnosno usluge i robe su jeftinijie, na periferiji zemlje nego u prestonici ili Novom Sadu.